Tako je to kad se patent ne zaštiti na vrijeme. I ako čovjek mjeri svijet prema sebi i živi u uvjerenju kako su svi oko njega časni i pošteni.

Umjesto da je odmah pokrenula proceduru kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (https://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/autorsko-pravo/najcesca-pitanja/) i na vrijeme zaštitila svoj patent za borbu protiv korupcije, naša Dalija Orešković je (onako dobrohotna, lakovjerna i širokogruda kakva inače jeste), ovoga puta (figurativno rečeno) „promašila cijelu loptu“ i poput nedozrele šiparice dopustila da je „preveslaju“ oni koji sjede u svojim uredima i bave se plagijatima – od političkih programa preko seminarskih radova i školske lektire do doktorskih disertacija i beletristike.

Bratija je na vrijeme prokužila kako se kapacitet kakav Dalija ima rijetko sreće i zato je mudro čekala da sama otkrije karte, što je ona (u naivnom uvjerenju kako su takve nečasne radnje kod nas nemoguće) i učinila još u srpnju ove godine, najavljujući: „Moj predsjednički program je antikorupcijski“. Ravno u glavu – nego što! Odjeknulo je to kao grom iz vedra neba, raja skočila na noge..., na korak do revolucije je bilo, ali tog su trenutka i oni su stupili u akciju!

Pitate se: „Tko oni?“

Pa kako tko...ovi iz Ureda predsjednice KGK!

Doduše i mnogi su drugi nastojali dočepati se te Dalijine čarobne formule, političkog „grala“, alkemijske umotvorine koja život znači, ali, čini se da su ovi s Pantovčaka imali najbolju ekipu na okupu. I njjaču logistiku. Pa i najviše novaca.

I ćopili oni od Dalije program.

Čujem (a i sama Dalija je na TV izjavila), kako su prepisali sve od slova do slova (u kompletu sa znakovima interpunkcije, samo se predsjednica na kraju potpisala umjesto nje).

Nisu žalili truda i vremena.

A i kako ne bi, kad se takvo remek-djelo jednom u životu viđa.

Dobro upućeni već sad tvrde da je to najveća krađa intelektualnog vlasništva još od vremena kad su mnogi od potonjih „mirotvoraca“ plagirali nenasilnu borbu za mir velikoga Mahatme Gandhia i sve skupa prikazali kao vlastiti projekt (neki izvori govore kako je i sam Dalai Lama profitirao od toga).

Kako god bilo, imam dojam da će ovo uzburkati duhove u Europi (a i šire) u većoj mjeri nego afera Watergate (s početka 70-ih) ili ona vezano za lažirane „tajne Hitlerove dnevnike“ (deset godina poslije). Samo dok se pročuje.

Kao što svi jako dobro znamo, borbe protiv korupcije nije bilo dok se na javnoj sceni nije pojavila Dalija Orešković, kao što ni borbe protiv nasilja nad ženama nije bilo do pojave Jelene Veljače, borbe za ljudska prava dok se nije pojavila Rada Borić, socijaldemokracije do ere Ivice Račana (mislimo na onu „hrvatsku“ fazu poslije 1990.)... I kad znamo da je tomu tako, jasno da nije mogao postojati ni antikorupcijski program, odnosno patent, prije Dalije!

Dalija se zalaktala (što se antikorupcije tiče) već s prvim danom stupanja na dužnost u „Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa“. I prije je vodila borbu na toj fronti, ali uglavnom u ilegali, no, od 25. siječnja 2013. godine to čini službeno i javno, kao osoba čiji su nastupi medijski praćeni i od koje drhti politička elita.

Kod nje nije bilo praznog hoda. Nije doduše dirala komunjare i liberale, budući da je vođena nepogrešivom intuicijom od početka shvaćala kako je prava opasnost na onoj drugoj strani političkog spektra. Zato se bez pardona okomila na predsjednicu države – pri čemu je pomno istražila sve vezano za njezine privatne proslave, naročito rođendane (kad ih je slavila, s kime u društvu, što se tamo jelo i pilo – i koliko, tko je častio koju rundu pića na tim feštama, tko joj je kakve darove kupio – i naravno, koliko su plaćeni itd.), sve do u najsitnije detalje.

Ništa nije moglo promaknuti famoznoj Daliji ledenog pogleda i vrućeg srca prenapregnutog  antikorupcijskim nabojem.

A tek kad se dohvatila Karamarka i njegove supruge! Samo najmaštovitiji među nama mogu shvatiti poantu odluke Dalijinog Povjerenstva koje je došlo do zaključka kako je imenovani „bio u sukobu interesa“ zato što je poznavao izvjesnog lika s kojim je surađivala njegova supruga (i to još u vrijeme dok mu nije bila supruga!), a lik je bio član Uprave INA-e, pa je Karamarko kao potpredsjednik vlade mogao biti pristran kad se radilo o odlukama vezano za INA MOL – iako je tražio izlazak iz arbitraže čiji se krajnji rezultat obio Hrvatskoj o glavu). Presudili su „ekonomski interesi supruge“ koji su u ovom slučaju „izjednačeni s interesima Tomislava Karamarka kao dužnosnika“. Kombinacija za izludit'! Kroz taj labirint mogu samo iskusni kardeljevci i potomci istaknutih članova CK SKH, nitko drugi. Moraš imati poseban marksističko-lenjinistočko-staljnističko-titoistički gen, a Dalija ga očito ima.

Presuda po kojoj je Karamarko „bio u sukobu interesa“ glatko je pala na Ustavnom sudu 2. srpnja 2019. god (glasovanjem sudaca 10:3), ali to ne mijenja na stvari!

Zna se tko su lopovi! Zna se! Ima tu nešto! Nije Dalija bez veze donijela onako genijalan zaključak.

Na sudu je pala i odluka Dalije i njezinog famoznog Povjerenstva o tomu kako je bivša potpredsjednica Vlade, Martina Dalić „bila u sukobu interesa“ vezano za „Agrokor“ i grupu „Borg“.

No, tada već „fatalne“ ili „Crne“ Dalije (kako je samu sebe nazvala) više nije bilo na toj poziciji. Umiješali se „BORG“, CIA, MOSSAD, VOA, POA, SOA i skupa s Plenkovićem uspjeli nekako spriječiti njezino ponovno imenovanje na čelo Povjerenstva. Jedan dio toga što se događalo iza kulisa lucidno je opisala otpisana šefica Povjerenstva za sukob interesa u svojoj hit knjizi „Crna Dalija - tko je, zašto i kako smijenio Daliju Orešković“. Koliko je poznato, prodano je već više od stotinu primjeraka. Istina se ipak, sporo i polako ali sigurno probija do očiju, ušiju i svijesti čak i nas Hrvata. Očekuje se prijevod knjige na indijski, kineski i siswati, možda i na neke druge jezike.

Njezina nasljednica (Nataša Novaković) nastavila je tamo gdje je ona stala, pa je među ostalim na red došao ministar Zdravko Marić za kojega se doduše nije moglo utvrditi da je bio u sukobu interesa, ali je nova šefica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa (koja također ima ugrađen antikorupcijski gen) „mudro“ zaključila da se u slučaju Martine Dalić i Zdravka Marića „ne radi o sukobu interesa“, ali da su oni „povrijedili načelo obavljanja javne dužnosti“. Tako je lucidna Nataša proširila ovlasti Povjerenstva na čijem je čelu i ono bi se ubuduće trebalo zvati „Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i povredi načela obavljanja javne dužnosti“ (s mogućnošću daljnjih dopuna, ovisno o ukazanim potrebama i mogućim daljnjim presedanima) i posredno relativizirala presude Upravnog i Ustavnog suda, što je sasvim u redu – jer zna se tko tamo sjedi!

Naravno, to što su aktivnosti spomenutog Povjerenstva od samoga početka išle sinkronizirano sa zahtjevima oporbe o smjenama pojedinih dužnosnika, čista je koincidencija, jer ono je (kao što se jako dobro zna) totalno „neovisno“, „samostalno“ i „nepristrano“, što je neupitna činjenica.

Na kraju balade, „Crna Dalija“ postala je još crnjom nakon što je na izborima za EU parlament skroz-naskroz krahirala – ali samo u Hrvatskoj gdje je dobila 2,2% glasova. U Indiji (u kojoj je antikorupcijska svijest daleko razvijenija nego kod nas), pobijedila je s 40% osvojenih glasova (16 glasača joj je poklonilo povjerenje)! Taj blistavi uspjeh upotpunili su rezultati izbora u Kini (gdje je sjajno parirala HDZ-u i dobila isti broj glasova – oko 30), a nisu bili loši rezultati i na mnogim drugim egzotičnim destinacijama – jednom riječju svugdje gdje je korupcija prepoznata kao „rak-rana“ društva, a antikorupcija na cijeni. Tako se antikorupcijska slava naše Dalije polako ali sigurno pronosi diljem (trećeg) svijeta. Kao u vrijeme Pokreta nesvrstanih.

Mnogi, naravno, nastoje izbaciti je iz sedla i svrgnuti s mjesta najvećeg borca protiv korupcije na „Zapadnom Balkanu“.

Tako je Mislav Kolakušić zapeo baš za tu antikorupciju i drži je se k'o pijan plota od kad je prvi put ugledao svjetla reflektora i oko kamere. Ne može svezati jednu za drugu a da ne spomene borbu protiv korupcije. I navodno, to će riješiti „odmah sutradan“ nakon pobjede na izborima (kad postane predsjednik, premijer, ministar policije i pravosuđa što će mu uz status europarlamentarca ojačati poziciju). Ali, mudar je, šuti, neće otkriti recept kako ga drugi ne bi plagirali. Koliko god izgledao munjeno, čini se kako zna s kime ima posla.

Ni nije on jedini.

Na antikorupcijskoj sceni već pomalo gužva.

Konačno smo dobili i „Deklaraciju protiv korupcije“ (Ole!).

Tim koji ju je potpisao sastoji se od grupacije čija su dva glavna stupa jedan bivši obijač automobila (svojedobno krivično gonjen i osuđivan zbog kriminalnih djela pljačke) i vođa naših vrlih „socijaldemokrata“ koji je iskoristio svoju političku poziciju kako bi se „ogrebao“ za stipendiju u iznosu od preko 260.000 kuna, a koja mu nije pripadala ni po jednom poznatom kriteriju (zanemarimo li moralno-političku podobnost).

Tako se još jednom potvrdilo u praksi kako se iskustvo najbolje stječe na vlastitoj koži. Tko može bolje raskrinkati kriminalce i lopove od bivših lopova i kriminalaca? Tko? Tko može bolje utvrditi svaku, pa i najmanju zloporabu položaja od onih koji su ga zlorabili?

Dakle, Hrelja i Aleksić će (u svakom slučaju) itekako imati što naučiti od Kreše Beljaka i Davora Bernardića.

A tko je tu od koga što prepisao i čemu će sličiti naša politička i javna scena kad „antikorupcijaši“ postanu brojniji od korumpiranih (što je s obzirom na izraženi trend sasvim moguće i realno za očekivati), saznat će oni koji sve to prežive.

Zlatko Pinter