Omiljeni zagrebački liječnik u ratu je ranjen dva puta: ‘Obrana Hrvatske je najznačajnija stvar koju sam učinio u životu’

Ugledni zagrebački gastroenterolog dr. Bruno Škurla dugogodišnji je djelatnik bolnice Merkur unutar koje je iznimno cijenjen, no ništa manje važan status ne uživa među bivšim pripadnicima elitne 2 gardijske brigade “Grom”. A to je zato jer je bio jedan od njih u vrijeme kad je Hrvatska gorjela…

Ratnik u bijeloj kuti

Ratnik i liječnik, najbolji je opis skromnog dr. Škurle koji se na samom početku našeg razgovora o VRO Oluja pita “zašto baš ja kao sugovornik? Oko nas je puno heroja s velikim pričama!” No, priznao to ili ne, ovaj liječnik koji je u ratu jednako dobro baratao puškom kao i zavojima – velika je priča Domovinskog rata i karika bez koje “Gromovi” ne bi bili ono što su bili.

Sa doktorom Škurlom u vrijeme rata nije bilo šale. U redove 2. gardijske brigade, 3. pješačke bojne, kao liječnik pristupio je u lipnju 1991. Ubrzo je postalo sasvim jasno da se medicinskim pomagalima na prvoj liniji neće moći obraniti. Osim što je pružajući prvu pomoć spašavao živote svojih suboraca, Škurla je u žestokim okršajima i sam ranjen čak dva puta:

Dva puta ranjen u ratu: “U duši sam vojnik”

“Ne podcjenjujući svoje uspjehe u liječničkoj karijeri, duboko u duši se osjećam kao vojnik. Odluka da se priključim obrani Hrvatske najznačajnije je što sam u životu radio i najbolji dio mene je ostao u vojsci. A sama Oluja? Osjećaj za koji se bojim da se nikada neće ponoviti… Ta ispunjenost zbog pobjede i taj ponos… Svi mi imamo svoje intimne pobjede i uspjehe na poslovnom i privatnom planu, ali taj jedinstveni osjećaj sreće se .jednostavno događa jednom u životu i zato mi je drago što sam bio dio toga.”

Na pitanje za čime žali, ovaj ratnik u bijeloj kuti kaže da mu je bilo krivo kada je 1993. godine morao napustiti svoje suborce zbog odlaska na specijalizaciju.

“Siniša je pobrao moj metak”

“Već tada je bilo jasno da je među nama neraskidiva veza koja traje do danas. Nisam mogao sa njima biti na bojišnici, ali smo redovito bili u komunikaciji. Iako su se najznačajniji okršaji događali ’91. i ’92. godine, ludio sam jer sam na specijalizaciji a odigrava se operacija Bljesak. Doduše, iz moje brigade su u toj akciji sudjelovali samo tenkisti, ali osjećao sam da nešto propuštam. Ponavljam, ludio sam.”

“Poginuo je. Pobrao je moj metak”, podijelio je s nama bolno smatrajući da je on trebao biti na Pavkovićevu mjestu.

Kada je postalo jasno da dolazi Oluja, za ovog zagrebačkog liječnika uopće nije bilo dvojbe:

“Poljubio sam svoju bebu i otišao u Oluju”

“Nazvao sam zapovjednika i rekao mu neka me obavezno ima na umu. Međutim, hrvatsko vojni ustroj je u to doba bio već vrlo ozbiljan, postojali su spiskovi, postojala je odgovornost zapovjednika koji je točno morao znati tko mu je na popisu i tko je raspoloživ. Više nije bilo govora o ‘vikend ratnicima’ i ‘ad hoc’ odlascima. Kada smo nekako riješili administrativne prepreke, došao je taj dan, a riječ je točno o današnjem danu, 03. kolovoza 1995. godine kada sam se prijavio u senjski sanitetsko-ratni stožer. Nije mi bilo lako ostaviti obitelj, ali poljubio sam svoju tek rođenu djevojčicu i otišao. Nagon za oslobađanjem Hrvatske bio je jači od svega…”

Naš sugovornik prisjeća se susreta sa svojim suborcima u Oluji:

“Neopisivo. Bilo im je drago, moj dolazak značio im je i neku posebnu vrstu sigurnosti jer su znali da ih u slučaju ranjavanja ima tko zbrinuti.”

“Polomili smo ih prvog dana”

Škurla kaže da su prvi dan Oluje – “polomili neprijatelja”:

“Poslije smo čuvali križanje prema Glini sa protutenkovskom posadom. Nas dvadesetak smo tada bili nesvjesni blizine neprijatelja, no naknadno su se Srbi predali.”

Doktor Bruno Škurla priznaje kako je vrlo emotivan prema danima ponosa i slave, a svoj odnos sa suborcima njeguje i danas. S njima odlazi na obljetnice, sprovode i liječi ih. No, kako kaže, sjećanja iz ratnih dana ne ometaju ga u poslu koji obavlja:

“Ti dečki su ratovali jedva punoljetni. Ja sam već iza sebe imao fakultet i neka životna iskustva, pa sam si možda već tada mogao bolje objasniti neke situacije. Bio sam formiran ‘u glavi’, pa mi je naknadno sva ta sjećanja bilo lakše spremiti u posebnu ladicu. Često je otvaram i rado to činim, ali iz nje iskaču samo lijepe stvari…”.