Veljko Džakula (17.10.2025) - Vuk dlaku mijenja, ćud nikada: Džakula danas u studiju govori ono što je jučer provodio na barikadama

Veljko Džakula je rođen 19. ožujk  1955. godine u gradu Pakracu u tadašnjoj Narodnoj Republici Hrvatskoj (dio FNR Jugoslavije).  Njegovo je rani život uključen u običnu radničku sredinu – otac mu je bio zidarski radnik, a majka domaćica. Džakula je završio osnovno školovanje 1970. godine u Pakracu, a nakon toga srednju školu (gimnaziju) četiri godine kasnije. 

Za svoje visoko obrazovanje odabrao je Šumarski fakultet Univerziteta u Beogradu, gdje je diplomirao 1979. godine i stekao zvanje inženjera šumarstva. Nakon završetka studija, zaposlio se 1981. godine na poslovima u oblasti šumarstva i upravljanja šumarskim resursima, najprije u Moroviću u Sremu, a od 1982. godine vraća se u Pakrac.

Povijesna prijelomnica u njegovom životu dolazi početkom devedesetih kada se politički aktivira. Već 1990. godine osniva ogranak Srpska demokratska stranka (SDS) u Pakracu, postaje predsjednik Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem i član glavnog odbora stranke.

Paralele između njegovog političkog angažmana i razdoblja raspada Jugoslavije postaju očite kada 1991. godine sudjeluje u osnivanju Srpske Autonomne Oblasti Zapadna Slavonija (SAO ZS).  U veljači 1993. godine Džakula potpisuje tzv. Daruvarski sporazum između Srba u Zapadnoj Slavoniji i hrvatskih predstavnika, što je kasnije dovelo do razmirica unutar srpskih struktura, njegove suspenzije s pozicija u RSK-u i pritvaranja u Kninu i Glini. 

Tijekom rata u Hrvatskoj (1991-1995) Džakula obavlja razne političke funkcije: među ostalim bio je potpredsjednik Vlade SAO Zapadna Slavonija, a kasnije i potpredsjednik Vlade Republika Srpska Krajina (RSK) zadužen za poljoprivredu i ministarstvo privrede.  Nakon završetka sukoba ostaje aktivan u organizacijama koje zastupaju prava srpske manjine u Hrvatskoj. Naime, on postaje predsjednik Srpski demokratski forum (SDF), nevladine organizacije za zaštitu prava Srba u Hrvatskoj.

Što se tiče njegovih političkih stajališta, izvori iz 2023. godine navode kako je Džakulina platforma u razdoblju 1990-ih bila usmjerena prema ostvarivanju srpske autonomije u Hrvatskoj i eventualno pripajanju većinski srpskih područja „široj Velikoj Srbiji“.Kasnije se u retorici pojavljivala i suradnja s hrvatskim vlastima po pitanjima povratka, prava manjina i reintegracije, ali kontroverze iz razdoblja sukoba ostaju neizbrisive.

Danas, Veljko Džakula živi i djeluje u Pakracu i dalje je angažiran u pitanjima povratka izbjeglih Srba, prava manjina i historijskog sjećanja, ali i dalje širi laži o Domovinskom ratu, o početku Domovinskog rata u Pakracu. 

U današnjoj emisiji predstavljamo sugovornika koji ni tri desetljeća nakon rata ne odustaje od narativa kojim relativizira agresiju na Hrvatsku i odgovornost srpskog političkog vodstva. Veljko Džakula, nekadašnji čelnik Srpske demokratske stranke u zapadnoj Slavoniji i jedan od političkih vođa srpske pobune, i danas javno zastupa teze prema kojima rat nije započeo velikosrpskom agresijom, nego navodnom prijetnjom “hrvatskih vlasti” Srbima. U svojim nastupima ne odustaje od retorike u kojoj se Domovinski rat prikazuje kao građanski sukob, hrvatska država kao nasljednica “ustaške ideologije”, a odgovornost za ratne sukobe u Pakracu i zapadnoj Slavoniji prebacuje isključivo na hrvatsku stranu.

Iako i dalje priča optužujućem tonom i naglašava potrebu suživota, njegove poruke ostaju iste kao i devedesetih – Hrvatska je, prema njegovim riječima, kriva za rat, Srbi su se samo branili, a ključne odluke nisu donesene u Beogradu nego u Zagrebu i Zapadu. Mnogi će reći da se retorika promijenila, ali ne i uvjerenja – da se, unatoč drugačijoj formi, i dalje brani politika koja je dovela do tragedije, progona i razaranja. Ovaj razgovor prilika je da otvoreno suočimo njegove tvrdnje s povijesnim činjenicama i reakcijama javnosti, te da poslušamo kako čovjek koji je nekad gradio SAO Zapadnu Slavoniju danas objašnjava vlastitu ulogu. i tko je njega nazvao "Mirotvorecem", jer i nakon 34 godine i više, opet širi velikosrpsku ideologiju.

U ovom razgovoru voditelj Aleksandar Pavković u studiju produkcije Balkan Info vodi emisiju „Moj put – Život, ljudi i događaji…”, platformu dugog, nenametljivog intervjua koja se emitira na YouTubeu. Format je prepoznatljiv: voditelj na početku predstavi gosta i okvir teme, a potom kroz kronološki razgovor otvara četiri glavne razine — biografski uvod i motive sugovornika; lokalnu kroniku ključnih epizoda (u ovom slučaju Pakrac 1991. i Zapadna Slavonija); širi političko-vojni kontekst (od JNA, preko UN-ovih planova i demilitarizacije, do operacija poput Bljeska); te završne poruke i interpretacije o odgovornosti i posljedicama.

Gost je Veljko Đakula, nekadašnji potpredsjednik Vlade Republike Srpske Krajine i politički akter iz Pakraca. U intervjuu iznosi svoju verziju početka sukoba u Pakracu 2. ožujka 1991., tvrdeći da je lokalno srpsko vodstvo na odluke hrvatskih vlasti o razdruživanju odgovorilo odlukom općinske skupštine da „ostaje u Jugoslaviji i prisajedinjuje se Krajini“. Opisuje napetosti oko policije i naoružanja, postavljanje barikada, dolazak JNA i ulazak hrvatskih specijalnih jedinica u središte Pakraca, nakon čega — prema njegovom prikazu — slijede razmjene vatre, povlačenja i daljnje eskalacije. U širem okviru tvrdi da su presudne odluke o Krajini donosili vrhovi u Beogradu i Zagrebu, spominje kontakte i neuspjele pokušaje dijaloga, Daruvarski sporazum, Vanceov plan i demilitarizaciju, te drži kako je kasnija remilitarizacija Zapadne Slavonije ukinula zaštitu UN-a i otvorila put operaciji Bljesak. Kroz cijeli razgovor Đakula stvara narativ u kojem Srbi u Hrvatskoj nastupaju kao zajednica koja se „branila“, dok ključnu odgovornost za razvoj događaja vidi u političkim centrima moći i međunarodnim okolnostima, a ne u lokalnim odlukama.

Hvala svima koji verno prate naše emisije i žele da pomognu u radu naše produkcije. Možete nas podržati simboličnom donacijom ili kupovinom naših proizvoda na sajtu balkaninfo.rs.

Poštovani gledaoci, vi gledate intervju produkcije Balkan Info. Ja sam Aleksandar Pavković, a naš današnji gost je gospodin Veljko Đakula, nekadašnji potpredsednik Vlade Republike Srpske Krajine i čovek iz Pakraca, odnosno iz tog dela Republike Srpske Krajine, koji je stradao u akciji „Bljesak“ izvedenoj 1. maja 1995. godine i koji je prošao Golgotu zajedno sa svojim narodom na tom prostoru. Poštovanje i dobro došli. Došli ste praktički pravo iz Hrvatske ovde kod nas u emisiju i hvala vam na tome.

Poštovanje vama i vašim gledaocima. Jeste, baš sam došao iz Pakraca, iz Slavonije. Pakrac nikad nisam napustio, ni tokom rata ni posle rata. To je moje mesto rođenja i smatram da to meni pripada i da nemam nikud pravo tražiti drugo mesto ako se ne mogu izboriti za svoje pravo da živim kao čovek. Sada će odmah neki gledaoci da se pitaju kako sam preživeo i ostao u Pakracu sve vreme.

Dobro, 1991. jasno je, kada je rat počeo, da je to bilo dosta solidno srpsko utvrđenje i da je, faktički od početka, Pakrac — naravno, osim onih borbi koje su bile u samom mestu kada je došla i hrvatska policija, pa je bila JNA — imao dejstva koja smo videli. U jednom trenutku hrvatska policija je držala Pakrac, ali je on brzo bio oslobođen, i znamo da je bilo događanja oko same crkve u centru. Stipe Mesić je dolazio u Pakrac, razgovarao je sa nekim iz JNA tada; zaboravio sam ko je tada bio nadležan, vi to sve znate. Znači, samo ako možemo na početku da ispričamo sam početak rata u Pakracu — kada je bio i šta se dešavalo.

To je bilo 2. marta 1991. godine. To je bio početak. Hrvatska vlada i Sabor donosili su zakone o razdruživanju sa Jugoslavijom. Mi smo smatrali da na svaki njihov politički potez s kojim se ne slažemo i koji udara na naša prava, odgovaramo tako da im stavimo do znanja šta mi hoćemo. I kad su oni doneli odluku o razdruživanju sa Jugoslavijom, mi smo na Skupštini opštine Pakrac doneli odluku da ostajemo u Jugoslaviji i da se prisajedinjujemo Krajini. Smatrali smo da je to naše pravo, da ostanemo tu gde jesmo i da tome damo svoj naziv. Interesantno je da je na toj skupštini jedan Hrvat glasao za tu odluku. Znači, to je bila demokratska odluka.

Posle toga nam je rečeno da su policajci iz policijske stanice, koji su bili novo pridošli — imali smo dve vrste policajaca, jedni sa zvezdom, a jedni sa šahovnicom; ovi noviji su došli sa šahovnicom — odnosili naoružanje, duge cevi, kućama. Zatekao sam se u opštini kada je bio i predsednik Izvršnog veća opštine; došao je Jovo Vezmar kao šef policije i obavestio da ta policija sa šahovnicom odnosi oružje. Pitali su šta da radimo. On je rekao: „Naredite mi da razoružam te policajce koji odnose oružje i da pozovem rezervni sastav policije.“ Pošto je opština bila nadležna za takvu odluku, dali su mu takvo naređenje. Govorim o legitimnim potezima, onako kako i Hrvatska prikazuje. I tako je urađeno. Sazvali su, ne znam tačan broj, 600–700 ljudi rezervnog sastava policije, i to je bio dovoljan izazov za Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu da krenu prema nama.

Znali smo sva njihova kretanja u to vreme, da kreću iz više pravaca prema Pakracu, i koliki je tada bio oprez Srba u Zapadnoj Slavoniji i strah od onoga što smo doživljavali kao vlast Franje Tuđmana — kao ustašku vlast — jer nisu krili ni parole ni ambleme, to poistovećivanje; ili smo mi to tako doživljavali, i na to imamo pravo utiska. Nije to nešto sanjano; uočilo se da se menja ono gde živiš. Toliko smo bili solidarni da su se od Save do Drave Srbi digli, od Okučana do Virovitice; nije mogla muva da prođe prema etnički srpskim mestima. Tokom noći su prilazile i njihove specijalne jedinice, ali nisu mogle da prođu naše barikade.

JNA je krenula prema Pakracu i tražila da otvorimo barikade. Mi to u početku nismo hteli da dozvolimo; onda su oni koji su bili aktivni policajci, pošto nekome odgovaraju, to prihvatili. Međutim, mi ostali smo odbijali. Desio se nonsens: kada smo na kraju rekli da uđe vojska, vojska je provela autobuse sa specijalnim jedinicama hrvatske policije, naoružane, u centar Pakraca — između opštine i Vladikinog dvora — nema ni 50 metara, možda 30. Došli su ljudima na puškomet od desetak metara. Da tada među Srbima nije bilo aktivnih policajaca, to bi sve bilo pobijeno kao u Borovu Selu. Oni nisu znali gde su ušli. Taj policajac, kome se i danas zahvaljujem, vikao je: „Ne pucati, ne pucati!“ I ti nisu pucali. Pucalo se jedni na druge sa distance od oko 150 metara.

Nastao je veoma žestok obračun, trajao je nekoliko sati. JNA se tada, da ne kažem, držala po strani. Naši ljudi su se potom izmakli iz grada na obližnja brda, da ne budu na puškometu. Sutradan se s naše strane ponovo krenulo u napad na Pakrac. Tu sam video da se dešavaju prljave stvari. Naši Srbi koji su krenuli pucali su prema gradu sa distance, nisu došli da se vide oči u oči. Hrvatski specijalac, koji je nedavno u jednoj emisiji u Hrvatskoj govorio, rekao je da su oni pucali po vojnom transporteru JNA. Vojska po automatizmu mora da odgovori ako neko puca na nju — ona je bila jedina legitimna vojna formacija u Jugoslaviji — i desetar, koji je bio Hrvat, naredio je vatru; međutim tadašnji potpukovnik Vasiljević zabranio je da se puca. Tu je nastajalo naše razočaranje što JNA ne uzvraća vatru prema onima koji na nju pucaju.

Tada se sjatilo ono famozno rukovodstvo — Mesić, vojni vrh, KOS i svi živi. Mi smo bili u Brusniku, i dolazi general Ćokić s transporterom i oružjem među nas. Kažem ovima: „Postroj tu našu vojsku.“ Bio sam naivan, da ne kažem glup. „Nemoj to, razbacaćemo ljude da se ne vidi koliko nas ima i gde smo.“ I oni zaista nisu znali pravo stanje. Tada je bilo oko 5.000 Srba, od Save do Drave, spremnih da uđu u fajt sa hrvatskom policijom i brane svoja sela. Ne damo mi na nas — zašto? Zapadna Slavonija je, kao i Kordun, bila najgore žarište ustaških pokolja, Jasenovac nam je bio pod nogama. Znamo šta smo doživljavali. Sve to što je tada radila vlast HDZ-a podsećalo nas je na zlo. Najveće probleme imali smo sa generacijama koje su bile u dečjim logorima. Njega ne možete razuveriti da to nije ustaška država, ne možete ga razuveriti da to neće ponovo doživeti. To je bio i moj otac, koji je sa 12 godina bio u ustaškom logoru. Govorim o toj generaciji. Videlo se da su bili uznemireni i u strahu, a s druge strane željni da se suprotstave, jer su shvatili da su u vreme pokolja naivno ulećali u njihove ruke i strašno stradali.

Došla su i četiri pomoćnika Petra Gračanina kod nas i tražila da predamo oružje MUP-u Hrvatske. Rekli su: ako ne predate oružje, hapsićemo vas i predati MUP-u Hrvatske. Onda mi je bilo jasno da nismo u poziciji da se čuje naša reč. Oružje je delimično predano, ljudi su se povukli i hrvatska vlast je tamo uspostavljena. Kasnije su se dogodile Plitvice, pa Borovo Selo i ostalo. Mi smo to proverili na način da smo prvi tome pružili otpor — tada je to „zvonilo“, niko nije očekivao. Drago mi je što tada niko s njihove strane nije poginuo; rekli su da je bilo ranjenih, što bi bilo daleko drastičnije. Ne daj Bože da su naši ljudi pucali na ona dva autobusa specijalaca — bio bi pokolj, velika tragedija i ničijem interesu. Tu sam srećan. Od tada je Pakrac došao u žižu.

Kad je 1991. krenuo rat, 19. avgusta, ono što je specifično jeste da JNA nije došla u Zapadnu Slavoniju odmah; došla je kasnije do Okučana. Mesec dana bili smo isečeni kao da nismo deo jugoslovenske teritorije, naši ljudi su se direktno tukli sa hrvatskom vojskom — bez JNA. JNA je do Pakraca došla tek negde u oktobru, a tri meseca su se Srbi sami održavali bez JNA. JNA je bila na Baniji, Kordunu, u Lici, Dalmaciji, Istočnoj Slavoniji; kod nas nije. To je Hrvatima i danas problem da objasne — kako su se Srbi tukli bez JNA i tako dugo odolevali. A politički predstavnici sa Banije i Korduna su nas proglašavali izdajnicima jer nismo sačuvali teritoriju. Malo je ipak JNA sačuvala taj deo, ali mi ne možemo, kao malobrojan narod, odolevati mnogo brojnijoj Hrvatskoj vojsci i policiji. Ipak, pružili smo otpor. Pogotovo kad se predao Varaždinski korpus — to nam nije bilo pojmljivo, da komanda JNA dozvoli da se preda jedan korpus, umesto da dogovori sa vrhovništvom Hrvatske da se to ne dira, da se podeli oružje. Nije se išlo na smirivanje, dozvoljeno je naoružavanje da bi se rat raspalio — i to se dogodilo.

Te 1991, kada se poveo rat, trajao je nekih tri meseca; zadržali smo deo opštine Pakrac, pa i pola grada, možda nešto manje, i nekoliko srpskih sela. U početku se držalo sve do podslavonskih pravaca — do Podravske Slatine, Orahovice, Grubišnog Polja i Daruvara. Ljudi su bili iznureni, očekivali su da će doći neko da stane između nas, ali oni nisu dolazili. Prvi su krenuli ljudi iz Grubišnog Polja da se izvlače, oslabili su linije odbrane i blokove; zatim Daruvar, potom Podravska Slatina. Na kraju je ostao Pakrac koji se povlačio, ali je zadržao do sela Kričke taj deo svog prostora. Do 23. decembra, a mi smo se povukli 15. decembra — malo je dana falilo da taj prostor ostane. Nikada nisam smatrao da je vojnički presudno držati teritoriju; to se pokazalo 1995. To je bilo sve privremeno držanje teritorije — nije se radilo da se trajno zaštiti i prostor i stanovništvo, a to je bilo moguće.

Ono o čemu se malo govori: važan sastanak u Lipiku 15. jula 1991. Jovan Rašković je, na moj predlog, nakon što sam se u Zagrebu upoznao s Miloradom Pupovcem, predložio da okupimo srpske intelektualce i poslanike u Hrvatskom saboru — iz SDP-a i iz SDS-a — i napravimo zajedničku platformu odbrane Srba u Hrvatskoj, pregovarački dokument kojim pokazujemo da ne želimo rat. Do toga je došlo 15. jula u Pakracu. Tada sam bio predsednik SDS-a od Vukovara i Iloka do Kutine, predsednik stranke i član Glavnog odbora. Rašković je sa mnom tesno sarađivao i napisao je, što mi je kasnije pomoglo, pismo na više adresa u međunarodnoj zajednici da sam njegov iskreni sledbenik mirotvorne politike. Nisam morao sebe da predstavljam — predstavljao me je neko sa autoritetom. To mi je olakšalo kontakte sa međunarodnom zajednicom. Sećam se Jana Oberga iz Švedske, koji je pisao izveštaje za 52 vlade sveta — došao je kod mene 1992. na osnovu Raškovićevog pisma. Tada smo počeli mirovne procese, pregovore, programe i ideje koje nisu prošle ni u Kninu, ni u Zagrebu, ni ovde u Beogradu.

Na tom sastanku bili su i profesori poput Jovana Mirića i Milana Zelenbabe; ugledni ljudi dali su podršku dijalogu Srba sa Hrvatskom. Odgovor je bio: ne. Tuđman nikada nije hteo da prihvati razgovor sa Srbima o Hrvatskoj — ne sa Veljkom Đakulom, nego sa tom grupom ljudi. Isto tako, nije hteo da prihvati ni Milošević u Beogradu. Kasnije smo shvatili da nisu prihvatili zbog dogovora velikih. Posle 2. marta došli smo Tuđmanu na razgovor — oni su to tražili — i tada je počeo moj politički pogrom među Srbima: „Što si išao kod ustaše na razgovor?“ A on je bio legalno izabrani predsednik Republike Hrvatske. Mi smo tražili normalizaciju odnosa i dijalog, da ne želimo rat. On je govorio o istoriji; hteo je da pokaže da ima želju, ali nije bio spreman da nas iskreno prihvati. Mi smo hteli da pokažemo da smo spremni na pregovore, a ne na rat. Taj sastanak je osudio Milan Babić. Ali ako imate Jovana Raškovića, Zelenbabu, Jovu Opačića i još neke ljude iz Glavnog odbora i saborske zastupnike — ne možete sve to da optužujete. Došli su i Srbi iz SDP-a u Saboru RH. Bio je to važan skup, ali nije dobio podršku jer je dogovor dvojice državnika bio suprotan tome da Srbi u Hrvatskoj samostalno vode politiku i traže rešenje — ne samo Srbi u Krajini, nego Srbi ukupno u Hrvatskoj. Bilo nas je otprilike pola u Krajini, pola van Krajine; ne možemo zanemariti drugu polovinu Srba u gradovima, koji su počeli gubiti poslove, izbacivani iz policije i državnih preduzeća, dobijali otkaze — neko je morao stati u njihovu zaštitu. To tada nije nailazilo na razumevanje.

Što se tiče fronta: posle pada Vukovara, ofanzive su krenule prema Zapadnoj Slavoniji, više izviđačkog karaktera; mislim da je i to bilo deo dogovora — da posle Vukovara damo Tuđmanu ustupak ovde. Išao sam prema komandantima teritorijalnih odbrana koje nisu bile baš pod našom kontrolom; dizali su vojnike i narod da se izvlače iz Grubišnog Polja, Daruvara, Podravske Slatine. Slatina se morala povući jer su bokovi bili prazni i mogli su biti odsečeni.

Kada je taj deo rata završen i kada je došao UNPROFOR, Zapadna Slavonija je držala samo manji deo teritorije. Vensov plan omogućio nam je da vratimo stanovništvo i uspostavimo određenu kontrolu vlasti. Tu je nastao sukob Zapadne Slavonije sa ostatkom Krajine koji to nije prihvatao. Videli ste da je Krajina vrlo brzo, iako je imala vojsku, izgubila Miljevački plato, pa Maslenicu, pa Medački džep. Zapadna Slavonija tada još ništa nije gubila. Vojska Krajine nije mogla da odbrani teritoriju — to se pokazalo; Hrvati su polako „čapali“. Mi smo sprovodili Vensov plan koji je predviđao demilitarizaciju: oružje pod kontrolom sa dva ključa — jedan kod nas, drugi kod UN-a. Dobili smo pismene garancije generala Carlosa Marije Zabale da će štititi taj prostor. Vojne snage UN-a ne stavljaju se između dve zaraćene strane; daju zaštitu ako niste pod oružjem. Pokazalo se: dok nismo bili pod oružjem, nismo napadani do 1995.

Zašto smo napadnuti 1995. u Zapadnoj Slavoniji? Zato što je smenom naše garniture vlasti u Zapadnoj Slavoniji Knin instalirao ljude koji su ponovo militarizovali Zapadnu Slavoniju i podelili oružje. U času kad uzmete oružje — ma kako malo bilo — UN vam više ne pruža zaštitu. Nema obavezu zaštite: naoružani ste. Mi smo hteli da se pojedinci igraju komandanta i ratnika, a da UN štiti — to ne ide. Pokazalo se: kad je Hrvatska vojska krenula, Krajina nije mogla da se odbrani. Nije bilo dovoljno sopstvenih snaga, a oni koji su imali obavezu po Vensovom planu kao potpisnici — Republika Srpska, Jugoslavija i Crna Gora — u slučaju napada morali su vojno da pomognu. Naše rukovodstvo u Kninu verovalo je u to; mi u Zapadnoj Slavoniji, iz iskustva, znali smo da tako neće biti. To uveravanje, lažno i neiskreno, iz Banjaluke i Beograda, sa pričama o Savetu srpskih zemalja, nije ništa rešilo; dozvolili su da padnu i Grahovo, i Drvar, i Petrovac kao navodna barijera — pa je onda pala i Krajina. Kada se to desilo, vojnički je bilo nemoguće odbraniti Republiku Srpsku Krajinu. Žao mi je što su prekršili Zapadnu Slavoniju i militarizovali je. Ali reći ću: svi mi koji smo tada pregovarali sa strancima iz međunarodne zajednice, u „Bljesku“ smo imali izuzetnu težinu u pregovaračkom smislu. Podržavali su ono što smo tražili. Iz ničega smo nastojali da sačuvamo ljude na tom prostoru i da u „Bljesku“ oružje ne predamo Hrvatima, nego UN-u — i tako je i bilo. Po meni, boriš se glavom, a ne puškom. Puška Srbima nije pomogla — bili smo sami.

Najgore je bilo kada smo osetili da se „Bljesak“ približava. Stigao je poziv iz Vlade Republike Srpske Krajine, od premijera Borisava Mikelića, da Obrad Ivanović, predsednik Izvršnog veća opštine Pakrac, Miroslav Goraždanin, predsednik opštine, i ja dođemo u Beograd par dana uoči „Bljeska“. Rekao sam: nemojmo ići nikud — sprema se zlo, naše je mesto da budemo ovde. Nismo hteli da se odazovemo. Da smo otišli, optužili bi nas da smo sa Hrvatima dogovorili „Bljesak“, pobegli i isporučili narod stradanju. Ovako, ostali smo i preuzeli odgovornost za taj prostor.

Kako smo se spasili? Tako što je jedna naša grupa ljudi na istočnom punktu zarobila vojnike UN-a, koji su nam potom omogućili da odemo, i tražili su u naše ime pregovore sa generalom UN-a na tom prostoru. Uspostavili smo komunikaciju sa UN-om, ne sa Hrvatima, i četiri dana pregovarali. Prvog dana, kada je počelo, preko radija slušamo kako general Momir Talić iz Banjaluke poručuje da to nije njihov rat i da u njemu neće učestvovati — iako smo naslonjeni jedni na druge i postoji međunarodni sporazum, pa je čak bio i plan o ujedinjenju. Međunarodna zajednica im je davala pravo da zaštite, da makar krenu — ne da uđu u Hrvatsku — vojske iz Banjaluke i Beograda. Verujte mi: sva ta krajiška vojska, i u „Oluji“ i u „Bljesku“, okrenula bi se 180 stepeni. Mislim da se ne bi u Kladovu zadržali — ali je bio dogovor da ih se pusti. Njihovo rukovodstvo je to znalo. Jedan hrvatski general nam je kasnije rekao: u 22 sata veče, pre napada, obavestili smo vaš korpus da ujutru u 5 sati napadamo. Da li ste znali? Niko nas nije ni o čemu obavestio. Komandant je stajao pored mene i rekao: nismo znali. Zvanično niko ništa. Učili su nas da se zlo sprema — i ono se dogodilo.

Što se autoputa tiče: Beograd–Zagreb prolazi kroz taj prostor i od početka rata, dve–tri godine Hrvati ga nisu koristili. Potom smo se dogovorili da se relaksiraju odnosi i da se autoput otvori. Hrvati pišu da su Srbi to koristili da bi na hrvatskim pumpama sipali gorivo, da su Srbi tražili otvaranje autoputa. Ne verujem. Još 1993, posle „Maslenice“, došli su mi general Zabala i Džara Fišer (šef civilnog i vojnog sektora UN-a) i tražili da nešto preduzmemo, inače će i Zapadna Slavonija vojnički stradati. Pitali su jesmo li spremni na kontakt sa hrvatskom stranom. Tražio sam tri dana da se posavetujem sa svojima i prihvatio. Tim kontaktima, pregovorima uz prisustvo međunarodne zajednice, dogovorili smo čuveni Daruvarski sporazum — prvi sporazum između Srba i Hrvata, mimo znanja Beograda, Banjaluke i Knina. Sastali smo se u objektu komande kod Daruvara, u nekadašnjoj kasarni — tada sedištu UN-ovih snaga. Ispregovarali smo i trebalo je da nas po pet sa svake strane potpiše, po opštinama: Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina, Okučani… Došli smo da potpišemo. S hrvatske strane neki nisu hteli da potpišu, iako je Tuđmanov predstavnik insistirao da moraju, jer ima nalog. Rekao sam: zašto ste nas zvali ako nemate snage da naterate svoje da potpišu normalan mirovni sporazum? Mi smo dominirali — došli smo, nismo tražili slobodu ruke. Sve što smo potpisivali imali smo dozvolu Skupštine Zapadne Slavonije da pregovaramo, dogovaramo i potpisujemo. Svaki akt koji potpišemo ide na Skupštinu na uvid i prihvatanje ili odbijanje. Nije bilo da odem i nešto potpišem pa ja tumačim na svoj način, a druga strana na svoj. Od Zapadne Slavonije su kasnije drugi učili. Što se goriva tiče — Srbi su dobijali gorivo kanalima iz Hrvatske vojske i na druge načine; zna se da su Hrvati snabdevali gorivom i Republiku Srpsku — to nije bio jedini način. Ali incidenti na autoputu poslužili su kao povod da Hrvatska krene. Nikada na to ne bi krenula da nije imala dozvolu Beograda i Banjaluke. Mi smo prosto bili isporučeni.

Posle „Bljeska“, u Zagrebu smo bili Obrad Ivanović, ja i Miroslav Goraždanin sa Veljkom Kneževićem, prvim ambasadorom SRJ u Zagrebu. Vrlo neprijatno nas je napao: „Zašto ste se predali? Zašto se niste tukli do zadnjega?“ Bili smo frapirani. Od oko 5.500 Srba tu je bilo šest stotina dece do 15 godina. Dok su padale granate, gledao sam te mlade ljude sa malom decom; u njihovim očima video sam strah — ne zbog sebe, nego zbog dece — u kakvu smo situaciju gurnuti. Zbog toga nismo napuštali politiku pregovora i izvlačenja ljudi, nego smo je vodili do kraja (u intervjuu moguće su pogreške)......dalje pogledajte video: 

Veljko Džakula i nestanak dr. Ivana Šretera: Što je znao, a što prešutio?

Nestanak dr. Ivana Šretera, liječnika, humanista i hrvatskog domoljuba iz Lipika, jedan je od najtežih i najtragičnijih slučajeva Domovinskog rata. Otmica 18. kolovoza 1991. i dalje je zločin bez groba, bez presude i bez odgovora – no ime Veljka Džakule neizbježno se u tom kontekstu pojavljuje. On tada nije bio marginalna figura, nego najviše političko lice pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji – čovjek koji je predsjedao skupštinom tzv. SAO Zapadna Slavonija, sudjelovao u stvaranju paralelne vlasti, postavljanju barikada, kontaktima s JNA i imao utjecaj nad teritorijem gdje je Šreter otet i gdje su funkcionirali logori poput Bučja.

Tko je bio dr. Ivan Šreter i kako je nestao?

Dr. Šreter – liječnik, ravnatelj lipičke bolnice i povjerenik hrvatske vlade za Zapadnu Slavoniju – otet je 18. kolovoza 1991. godine u selu Kukunjevac, na cesti između Lipika i Pakraca. Zaustavili su ga naoružani pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. Svjedoci navode da je odveden prema Bučju, zloglasnom logoru pod kontrolom lokalnih pobunjenih Srba. Nikada više nije viđen živ. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Uloga Veljka Džakule – politička odgovornost koju nikad nije priznao

Veljko Džakula u to vrijeme nije bio vojnik, ali jest bio – vlast. Bio je predsjednik regionalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) za Zapadnu Slavoniju, ključni politički organizator pobune, potpisnik deklaracije o „prisajedinjenju Krajini“, čovjek koji je koordinirao s JNA i lokalnim „odborima za obranu“, sudjelovao u postavljanju barikada i stvaranju paradržavne uprave.

Teritorij na kojem je Šreter otet i nestao bio je pod kontrolom tih struktura. Na tom je području bio uspostavljen logor Bučje, kroz koji su prolazili hrvatski civili, policajci i zarobljenici. Svjedoci, brojni dokumenti i publikacije braniteljskih udruga tvrde da nitko na tom prostoru nije mogao biti otet, zatvoren, mučen ili ubijen – a da lokalno političko vodstvo nije znalo.

Što Džakula kaže – i zašto to izaziva sumnju?

Džakula tvrdi da „ne zna gdje su posmrtni ostaci dr. Šretera“ i da s njegovim nestankom nema veze. Kaže da nije zapovijedao vojskom i da nije bio odgovoran za pojedinačne zločine. No to ostavlja mnoga pitanja:

• Je li moguće da najviši predstavnik vlasti na okupiranom području nije znao za otmicu najpoznatijeg hrvatskog liječnika u toj regiji?

• Je li moguće da nije znao za postojanje logora Bučje, kroz koji su prošle stotine zatočenika?

• Ako je znao da se ljudi otm icu i nestaju – zašto nije ništa poduzeo?

• Ako nije znao – tko je onda zapravo upravljao Zapadnom Slavonijom?

Odgovornost – moralna, politička, povijesna

Veljko Džakula nikada nije kazneno procesuiran za otmicu, mučenje ili smrt dr. Ivana Šretera. No u političkom smislu – njegova je odgovornost neizbježna. Bio je na čelu pobune u Pakracu i širem području. Njegovim potpisom donesene su odluke o odcjepljenju od Hrvatske, postavljanju barikada, odbacivanju hrvatskih institucija. Na terenu pod njegovim političkim vodstvom nastali su logori i dogodile su se otmice – uključujući i nestanak dr. Šretera.

Što ostaje danas?

Tri desetljeća poslije, dr. Ivan Šreter nema grob. Njegova obitelj nema istinu. Veljko Džakula danas daje intervjue u kojima tvrdi da su „Srbi samo branili svoja prava“, da je „rat dogovoren između Tuđmana i Miloševića“, a da su srpske strukture bile žrtve.

No ostaje činjenica: u trenutku kad je dr. Ivan Šreter otet i nestao – Zapadnom Slavonijom upravljao je Veljko Džakula. Ako je znao, a nije sprečio – odgovoran je. Ako nije znao – opet je odgovoran, jer je dopustio da vlast nad životom i smrću preuzmu oni koji su ubijali.

I tu nikakva revizija povijesti ne može promijeniti bit – ni istinu koju dugujemo dr. Ivanu Šreteru.