‘ON TO NE VIDI IZ SVOG AUTOMOBILA, OKRUŽEN MOMCIMA U CRNOM!’ Plenković i narod žive u dvije stvarnosti: Zašto nas premijer sve pravi budalama?

Hrvatska je u top 15 najrazvijenijih zemalja u svijetu, ispalio je nedavno posve siguran u to što govori premijer Andrej Plenković, dajući naslutiti da on i hrvatski narod žive u dvije stvarnosti. Dok Plenković progovara o razvijenoj zemlji, Hrvati jedva spajaju kraj s krajem, nastojeći preživjeti u okruženju u kojem se do pripravničkog posla u javnim poduzećima dolazi SMS-ovima iz vrha Vlade, u zemlji čiji umirovljenici preživljavaju kopajući po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama i zemlji čija se mladež nastanila po cijeloj Europi bježeći od sustava koji je premrežen nepravdom, korupcijom i kriminalom, o kojem Plenković ne zna ništa.

Ne zna Plenković da prosječan građanin ove zemlje sebi ne može priuštiti ljetovanje, trening, frizuru, odlazak u kazalište, nije svjestan da oni koji žive od minimalca preživljavaju kupujući hranu na rasprodajama i onu kojoj istječe rok, a nije svjestan ni toga da su hrvatska djeca gladna, da nije onog famoznog besplatnog obroka koji je nedavno uveo u populističke svrhe, dobar dio školaraca ne bi imao ni za kiflu.

Tu sliku Hrvatske premijer teško da može i vidjeti iz svojeg službenog automobila, okružen momcima u crnom. Plenković se odavno udaljio od naroda i narodnih problema, on toga nije svjestan iako, za razliku od velikog broja građana, ima priliku uvjeriti se u stanje u svakom djeliću zemlje koju je više puta proputovao uzduž i poprijeko. Ne samo da Plenković nije svjestan realnosti nego je ovih dana odlučio pokazati da je taština kod njega uzela maha pa je odšetao sa saborske rasprave o svojem opozivu na počinak jer su mu polemike iz oporbenih redova dosadile.

Izgubio kompas

Može Plenković kao političar o Grbinu i Penavi misliti što god želi, ima pravo s njima ulaziti u raspravu i na taj se način boriti za svoju poziciju, no time što je usred rasprave o svojem opozivu odšetao na počinak predsjednik Vlade pregazio je sva načela demokracije. Nije riječ ovdje samo o zastupnicima koje su birali hrvatski građani, ovdje je riječ o Hrvatskom saboru kao o domu demokracije koju bi Plenković među prvima trebao poštovati i uvažavati. Umjesto toga, premijer je pokazao elementarnu političku nekulturu i dokazao da njega ne zanimaju kritike, a kako bi ga i zanimale kada on živi u uvjerenju da je najbolji premijer jedne od 15 najrazvijenijih zemalja u svijetu.

Da je Plenković izgubio kompas, potvrđuju i njegovi kritičari iz HDZ-a tvrdeći da je njegov najveći problem savjetnički tim laskavaca koji mu se ne usude suprotstaviti i dati mu do znanja da je prešao granicu. Takvima se Plenković okružio i u Vladi i u stranci, a svatko onaj tko pokaže da bi mogao biti bolji od njega i da bi ga mogao nadići vrlo brzo gubi svoju poziciju jer se premijer na taj način dugoročno osigurava i gradi vlastitu poziciju znajući da mu ni u oporbi nema konkurencije. I možda doista nema, u oporbenim redovima akcije postoje, nikada oporba nije bila ovako aktivna, no izostanak pravog lidera u oporbenim redovima prerasta u ozbiljan problem za demokraciju u našoj zemlji, ovakvo ozračje u kojem HDZ-ov rejting ostaje stabilan i nakon serijala afera ukazuje na nedostatak kritične mase, što u politici nije i ne može biti dobro. To i jest razlog zbog kojeg Plenković gubi doticaj sa stvarnošću, uviđajući da mu nitko ne može ništa, on gradi svoju karijeru na taštini, a iako stranački rejting raste, samo politički naivci mogu podcijeniti građane. Za Plenkovića bi baš taj pristup dugoročno i mogao biti najveća opasnost.

Pogled s visina

Uzmete li za primjer političkog opstanka u gomili afera pokojnoga zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, tada ćete lako zaključiti kako Bandić nikada u Zagrebu nije imao ozbiljnu konkurenciju, baš kao što je nema Plenković danas, no za razliku od Plenkovića, Bandić se spuštao među građane, populistički je s njima suosjećao i transformirao se ovisno o okolnostima i potrebama. Plenković je, s druge strane, političke okolnosti prilagodio samome sebi i okupio oko sebe nekolicinu mladih lavova koji nisu svjesni što ih je snašlo. Ne ogleda se zadovoljstvo građana samo u rezultatima koji se odnose na stranački rejting, ono što bi trebalo biti važno onima koji upravljaju ovom zemljom jest 70 posto ispitanika koji su i u posljednjem Crobarometru rekli kako smatraju da zemlja ide u pogrešnom smjeru, u veljači je, primjerice, najviše ispitanika korupciju i kriminal izdvojilo kao najveći problem u državi, a više od 70 posto ispitanika uvjereno je da Vlada neće riješiti te probleme.

Kao što je branio sebe, tako je Plenković u medijima do posljednjeg daha branio Vladina glasnogovornika Marka Milića, stajući uz njega i nakon što se doznalo za njegovu prepisku s bivšim šefom Hrvatskih šuma Krunoslavom Jakupčićem. U tome premijer nije pronašao ništa suspektno i problematično, barem ne za Milića. Pita li se premijera, u porukama koje je Milić razmjenjivao s bvivšim šefom Hrvatskih šuma nije bilo nikakve trgovine utjecajem, već je, po njegovu mišljenju, u tom slučaju bila riječ o namjerno kreiranom kaosu i pokušaju destabilizacije njegove Vlade i njega osobno. “Što je poanta destabilizacije? Tko se našao u tom članku od milijun poruka prvo? Čisti target…”

Teorije zavjere

“… Zvonko, Marko, Davor. Dakle, napadaju direktno tko je ovomu blizak i još prate tko je politički borben. Tko se sprema fajtat? E, njega ćemo nagazit, njega ćemo dekredibilizirat. Prvi dan je frejm samo na ove koji su najbliži AP-u”, rekao je Plenković novinarima komentirajući objavu dijelova sudskih spisa, što je shvatio kao urotu koja je primarno usmjerena protiv njegove Vlade, njega osobno, a zatim i protiv njegovih najbližih suradnika. Kako bi se njegova Vlada mogla destabilizirati da takvih sumnjivih prepiski nema, Plenković nije objasnio, niti ga je za to itko pitao, svoju obranu sveo je na teorije zavjere i obračune s novinarima, a problem je gurnuo pod tepih. Pod tim istim tepihom taložila se i afera bivše ministrice regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijele Žalac koju je Plenković branio čak i onda kada se doznalo da istragu protiv nje pokreću europski tužitelji, zbog čijeg je interesa za taj slučaj Žalac privedena.

Obrana do kraja

Kada su istražitelji zakucali na vrata bivšeg ministra graditeljstva Darka Horvata, Plenković je skočio u njegovu obranu najavljujući obračune s kontaminiranim pravosuđem, do posljednjeg daha zalagao se i za pomalo zaboravljenog Lovru Kuščevića, bivšeg ministra Gorana Marića, ali i za svojeg mladog lava Josipa Aladrovića. Svakog ministra za kojega bi i javnost i mediji znali da mu se približava kraj, Plenković je držao u svojim redovima i branio sve dok situacija nije eskalirala. Sve takve situacije teško je pobrojiti, no uz Žalac, jedan od najpoznatijih slučajeva obrane svakako je onaj bivše ministrice gospodarstva Martine Dalić koja je pod pritiskom medija Vladu bila prisiljena napustiti zbog takozvane afere Borg koja se također vrtjela oko Plenkovića.

Dalić je nakon odlaska iz Vlade zbrinuta u Podravci, u Hrvatskoj narodnoj banci vladajući su zbrinuli bivšeg ministra gospodarstva Tomislava Ćorića, a posao se pronašao i za Marića te za Horvata. I sve to kao u kakvom začaranom krugu, u kojem Plenković doista, uz bezbroj afera iz HDZ-a što na lokalnoj, što na nacionalnoj razini, postaje nedodirljiv servirajući narodu gladnom kruha jeftine, populističke političke igre bez imalo samokritike. Zvučat će grubo, ali istina je često takva – Plenkovićeva politička strategija posljednjih se godina svela na to da narod pravi glupim. Reforme ne postoje, obnova Banovine nije se pomaknula s mjesta, cijene rastu, korupcija buja, a on stoji na njezinu braniku boreći se za svoje stranačke kolege i suradnike, pri čemu guši njihovu samostalnost, ali i sve državne institucije koje su pod njegovom palicom, ne sluteći da takva politika, takav pristup i strategija imaju rok trajanja.