ONI POSTAJU GLOBALNA VLADA! Istina je sve vidljivija: Zaustavljanje Kine ključni je cilj moćne skupine

28.05.2023. 08:28:00

Sve više postaje vidljivo kako G7 ubrzano teži svom prerastanju u svojevrsnu globalnu vladu. Ovo “globalnu” treba shvatiti uvjetno jer “ostatak” svijeta još ne igra po pravilima koja G7 nameće ili tek želi nametnuti kao obligatorna s ciljem daljnjeg razvoja svijeta prema svojim zamislima.

Dovoljno je ukazati na, sasvim sigurno ne slučajno, održavanje i drugih summita upravo na isti dan kad i spomenuti u Hirošimi: u Rijadu počinje summit Arapske lige, a najvažniji događaj na njemu definitivno je trijumfalni dolazak sirijskog predsjednika Bašara al-Asada u saudijsku prijestolnicu, gdje ga je dočekao osobno kralj Saud, i povratak njegove zemlje u tu organizaciju. Isti dan u kineskom gradu Xianu počeo je summit Kine i država srednje Azije.

Jedna od glavnih zadaća G7 sada je pokušaj da izdašnim ponudama, a ne kontraproduktivnim i nepopularnim pritiscima, privuče važne zemlje Globalnog juga u svoj tabor – poput Brazila, Indije, Indonezije… Cilj je njihovo izvlačenje iz sve snažnijeg kineskog globalnog nastupa koji se ogleda u rasponu od zemalja srednje Azije, Bliskog istoka i Afrike sve do Latinske Amerike. Taj je kineski smjer dinamiziran nakon otvaranja zemlje i ukidanja strogih epidemioloških mjera koje su na gotovo tri godine uspavale “azijskog diva” i dovele do dodatnih poremećaja u lancima globalne trgovine.

Ali jedna važna zemlja zasad nikako ne želi zaigrati po pravilima G7.

“Neposlušna” zemlja je, dakle, Indija. Država za koju sam ne tako davno napisao da je “razočarala Zapad”. Tako britanski medij Financial Times piše kako EU traži kažnjavanje Indije, odnosno zabranu njezina izvoza kupljene ruske nafte.

Europska unija trebala bi poduzeti oštre mjere zbog činjenice da Indija preprodaje rusku naftu Europi u obliku rafiniranih proizvoda, uključujući i dizelsko gorivo, izjavio je visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell u kontekstu pokušaja zapadnih zemalja da pooštre sankcije protiv ruskog energetskog sektora.

Preprodaja nafte

Borrell je za FT rekao kako je Bruxelles svjestan da indijske rafinerije kupuju velike količine ruske sirove nafte, rafiniraju je i potom prodaju Europi. Prvi je put rekao da EU mora poduzeti korake kako bi se tomu stalo na kraj.

Postupci Indije apsolutno su legalni prema sankcijama EU-a. Međutim, kritiziraju ih oni koji inzistiraju na pooštravanju proturuskih ograničenja i tvrde da takvo ponašanje New Delhija omogućuje Moskvi da poluči ogromne prihode od prodaje nafte, što čini lavovski udio u proračunu Kremlja.

Na primjer, indijske rafinerije koriste sirovu naftu iz raznih izvora, uključujući i Rusiju, što onemogućuje točno određivanje porijekla određenih barela dizela ili benzina.

Razmjena između Indije i Rusije u samo godinu dana povećana je za nevjerojatnih i u povijesti neviđenih gotovo 400 posto. Velika većina toga odnosi se na ruske energente, prije svega naftu. Isto tako, nije tajna da se znatan dio te nafte uistinu preprodaje Europi. Ali ne zato što to Indija želi, nego zato što ta nafta Europi treba, a Indija samo iskorištava pruženu priliku, pritom ne kršeći nikakve zakone ni propise. Bit problema puno je više na strani Europe koja se sama dovela u takvu situaciju. Ali o tome nije popularno govoriti pa ćemo se zadržati na Borrellovim zaključcima, odnosno nadanjima u preodgoj Indije.

Indija, međutim, igra svoju veliku šahovsku partiju na kojoj joj mogu pozavidjeti i najveći šahovski velemajstori. Teško da je namjerava mijenjati pod bilo čijim pritiscima, pa i Borrelovim, čak i ako joj EU zaprijeti ograničavanjem pristupa svomu tržištu. Osim toga, eventualni prestanak indijskog reizvoza ruske nafte sigurno bi doveo do manjka “crnog zlata” na tržištu, a time i povećanja cijene, što pak Biden nikako ne želi. On se jeftinijom naftom bori protiv, za američke pojmove visoke, inflacije, a upravo ulazi i u predsjedničku predizbornu kampanju.

Sigurnosna suradnja

Indija će nastaviti samostalni vanjskopolitički smjer koji uključuje dvije naizgled kontradiktorne stvari. Neupitno će nastaviti sigurnosnu suradnju sa SAD-om usmjerenu protiv širenja kineskog utjecaja u Indopacifiku u okviru formata Quad.

Paralelno će nastaviti vojno-tehničku i ekonomsku suradnju s Rusijom protivno interesima SAD-a, u želji amortiziranja ucjena i pritisaka Zapada koji itekako postoje.

Ali ako ne vjerujem da će zapadno prebacivanje na “politiku mrkve” u pogledu Indije išta promijeniti, za Brazil već nisam siguran. Naime, predsjednik Lula da Silva odmah je nakon pobjede na izborima otišao u Washington kako bi pokušao obnoviti zapuštene odnose Brazila s glavnom silom svijeta u vrijeme mandata “amazonskog Trumpa” Jaira Bolsonara. Međutim, u tome nije uspio. Ali više zbog tvrdoglavosti Bidenove administracije nego zbog svog navodnog “antiamerikanizma”. Tako da Lula i dalje nastavlja “levitirati” između Amerike i Kine pa je moguće da će “svoju kožu” skupo prodati boljem kupcu.

I dok u pogledu politike prema Rusiji unutar G7 vlada potpuno jedinstvo, nije tajna kako upravo u odnosu na Kinu postoje prilična proturječja.

Tako Sjedinjene Države i Japan predvode politiku snažnije konfrontacije, dok su europske članice “kluba” znatno opreznije. Ne samo zato što pojedine od njih ne vide smisao svog uvlačenja u američki spor s Kinom u pogledu Tajvana nego i zato što su EU i Kina najveći trgovinski partneri na svijetu s robnom razmjenom koja je prije dvije godine iznosila golemih oko 560 milijardi dolara i prvi put preskočila američko-kinesku koja je – to je važno naglasiti – počela ubrzano padati u prvom tromjesečju ove godine za čak 17 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Ali europske zemlje teško mogu izdržati pritisak SAD-a i sigurno će se postići određeni dogovor o sprečavanju kineske “ekonomske ucjene”, jer o tome se uglavnom svi slažu.

Trgovinski partneri

Europska unija bez ikakve sumnje snosi najveći teret ekonomske borbe protiv Rusije. Dovoljno je podsjetiti kako je ukupna trgovinska razmjena između EU-a i Rusije 2011. iznosila također golemih nešto više od 400 milijardi dolara.

Europska unija svega se toga svjesno odrekla u ime geopolitike, nadajući se kako će nakon slamanja resursima prebogate Rusije sve te gubitke uspjeti ne samo nadoknaditi nego i na tome zaraditi. Naravno, sve je manje onih koji u takvo što vjeruju.

Zbog toga se najvažnije članice Europske unije tako grčevito, ne bih rekao bore, već zalažu za pronalazak određenog modaliteta nastavka trgovinske suradnje s Kinom. I to neovisno o tome što se očekuje da će talijanska premijerka Giorgia Meloni na summitu G7 u Japanu obznaniti definitivno povlačenje Italije iz kineskog projekta “Novi put svile”. To zapravo nema neku stvarnu težinu u njihovim trgovinskim odnosima.

Paradoks je u tome što, za razliku od članica EU-a koje se zalažu za nastavak trgovinske suradnje s Kinom, politički vrh EU-a u Bruxellesu u tom smislu zastupa američke tvrde stavove prema Kini.

Borrell je, tako, prošlog tjedna otvoreno zaprijetio i Kini da će, ako nastavi podržavati rusku poziciju u ukrajinskom ratu, biti suočena s kaznom EU-a u pogledu daljnjih trgovinskih odnosa.

Međutim, koliko god i za Kinu trgovina s EU-om bila važna, Peking ubrzano radi na svojoj samodostatnosti u svim sferama s ciljem da kineska ekonomija ne strada od eventualnih oštrih američkih sankcija – poput onih proturuskih.

S druge strane, države EU-a ne usude se ni zamisliti što bi nakon kolapsa odnosa s Rusijom značio i krah trgovinskih odnosa s Kinom. Borrell, dakle, cijelu stvar ili maksimalno pojednostavnjuje, tj. banalizira, ili igra određenu psihološku igru prema Pekingu. Peking itekako dobro shvaća aktualne globalne geopolitičke procese, a u sklopu toga je i više nego dobro upoznat s problemima Europske unije. Također nikada ne pristaje na metode pritisaka i ucjena, čak ni u odnosu na SAD koji je za njega kudikamo ozbiljniji i neugodniji protivnik od EU-a na svim razinama.

Otvorena prijetnja

U tom je smislu zanimljiv intervju Henryja Kissingera, ikone američke diplomacije koja sada ima 100 godina, za britanski The Economist. Tada je rekao jednu veliku istinu, da se američko-kineski odnosi nalaze u krajnje opasnoj situaciji koja bi mogla dovesti do međusobnog katastrofalnog rata s obzirom na to kako obje strane otvoreno iskazuju svoje različite pozicije o ključnim pitanjima od kojih se zbog toga više ne mogu povući.

Kissinger smatra da su toga obje strane itekako svjesne i da su zato vrlo zabrinute. Upravo u tom strahu od međusobnog uništenja koje može zapaliti i cijeli svijet Kissinger opet vidi  priliku za novo “zabijanje klina” između Kine i Rusije.

Ne želim više obrazlagati svoja mišljenja o stavovima o “zabijanju klinova” koji još povremeno izbijaju na površinu unutar pojedinih krugova američkog analitičkog miljea.

On, dakle, ukazuje na zabrinutost Washingtona zbog mogućeg izbijanja rata s Kinom i njegovih katastrofalnih posljedica na svijet s obzirom na vojne potencijale dviju država koje se međusobno mogu uništiti.

Zanimljivo bi onda bilo upitati kamo je iščeznuo američki strah od rata s Rusijom. Ona je daleko ispred Kine u pogledu strateškog nuklearnog potencijala i u tome je al pari sa Sjedinjenim Državama. Nije li vruća ukrajinska ratna platforma upravo ona koja više nego bilo koja i ikad može dovesti do Trećega svjetskog rata koji bi definitivno značio i nuklearni rat između SAD-a i Rusije i oko čega se svi analitičari slažu? Jer dvije supersile ne mogu voditi klasični rat bez prerastanja u nuklearni s obzirom na to kako ni jedna ne želi biti poražena u onom klasičnom. Pa ako Rusija ne želi biti poražena u klasičnom ratu od SAD-a, zašto netko smatra da bi to mogla dopustiti od susjedne Ukrajine i da u tom slučaju ne bi uporabila sva raspoloživa sredstva? Tim više što uporno ponavlja tezu i upozorava da na ukrajinskom tlu cijeli Zapad protiv nje vodi hibridni i neobjavljeni rat, ali i zato što ovaj rat smatra za sebe egzistencijalnim.

Zasad se, međutim, i dalje uočava da se NATO-savez ipak ne odlučuje na neposrednu vojnu intervenciju u Ukrajini, već samo na vojnu pomoć Kijevu, i da je svjestan rizika od neposrednog vojnog sraza.

Avioni dolaze

A Bidenova administracija prošlog je tjedna opet bila jasna u vezi s isporukama američkih zrakoplova F-16, tj. konačno je dala dozvolu.

Kako god bilo, odgovor Bidenove administracije uslijedio je nedugo nakon što je prošlog tjedna britanski premijer Rishi Sunak nakon sastanka s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim i nedugo potom s nizozemskim premijerom Markom Rutteom na sastanku Vijeća Europe u Reykjaviku rekao kako Ujedinjeno Kraljevstvo želi uspostaviti “međunarodnu koaliciju” s ciljem pomoći Ukrajini da dobije borbene zrakoplove F-16.

Podsjećam da je London bio predvodnik i u isporukama zapadnih tenkova Kijevu i da je prvi isporučio svoje tenkove Challenger 2. Isto tako mu je nedavno prvi isporučio i britanske dalekometne zračne rekete Storm Shadow.

Paradoks je u tome što ni Velika Britanija ni Nizozemska unutar svojih zračnih snaga nemaju zrakoplove F-16, ali ih imaju pojedine druge europske zemlje. Kao što se zna i da pojedini visokopozicionirani krugovi u Moskvi govore da bi isporuke suvremenih zapadnih zrakoplova Kijevu bile NATO-ova “objava rata” Rusiji. Ali ruske crvene crte u Ukrajini već su odavno pregažene, reći će s pravom neki. Međutim, upravo se u tome i krije prava opasnost koja se iz nekog razloga ne želi vidjeti.

Izvor: dnevno.hr/Foto:Guliver

Izvorni autor: Zoran Meter / 7dnevno

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.