Oni su preživjeli pakao — nama će biti teško samo čuti njihovu istinu (VIDEO)

O njima se godinama šutjelo — ne zato što nisu vrištale, nego zato što ih nitko nije želio čuti. Silovanje kao oružje rata bilo je jedna od najpodlijih taktika agresora na Hrvatsku: slomiti dostojanstvo, uništiti obitelj, ugasiti život iznutra.

One su preživjele. Ali za mnoge od njih rat još traje. Traje u noćnim morama, u pognutim pogledima susjeda, u birokratskoj hladnoći države kojoj su dale sve. Traje u prešućenim imenima zločinaca koji slobodno žive.

„Sunčica“ je zato više od udruge. To je vapaj koji odbija biti utišan. To je skup hrabrih žena koje su predugo bile prisiljene nositi sram koji nije njihov. One danas poručuju:

„Mi nismo žrtve. Mi smo svjedokinje zločina.“

I dok se pravda još uvijek odgađa, njihova istina napokon dobiva glas — dovoljno snažan da razbije zidove šutnje koje društvo još uvijek gradi oko njih.

Priča koju donosimo svjedočanstvo je o najtežim ratnim zločinima i seksualnom nasilju počinjenom nad civilima tijekom Domovinskog rata. Opisi događaja iznimno su potresni i mogu izazvati snažne emocionalne reakcije, osobito kod preživjelih nasilja, branitelja, članova obitelji žrtava i svih osjetljivijih čitatelja.

Ovo je teška ispovijest, ali istina koju ne smijemo prešućivati.

ISPOVIJEST ŽRTAVA SILOVANJA (žene, muškarci i djeca)

Sunčica — ispovijest

Na ovu obljetnicu srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku, ljudi diljem svijeta prisjećaju se strašnog rata koji je šokirao savjest modernog čovjeka. Zvjerska krvoprolića, primitivizam, silovanja i nebrojeni zločini počinjeni od strane srpske vojske i četnika nad hrvatskim civilima ostavili su duboke rane.

Nitko ne može zaboraviti slike i izvještaje stranih medija o srpskim koncentracijskim logorima. Vukovar pod opsadom, etnička čišćenja, masovne grobnice, vukovarska kolona izgladnjelih zarobljenika. Kampovi za seksualna zlostavljanja, deseci tisuća silovanih, granatiranje srednjovjekovnog Dubrovnika, uništeni gradovi i sela, razoreni vjerski i kulturni objekti.

Ne možemo i ne smijemo zaboraviti hrabrost onih koji su se borili protiv zla i dali život za hrvatsku slobodu i samostalnost, niti onih koji su pretrpjeli mučenja i poniženja svih vrsta i ipak preživjeli. Tek uspostavljena država Hrvatska 1991. nije imala snage zaštititi svoje stanovnike od vojne sile Srbije i JNA, koje su izvršile agresiju i počinile mnoge zločine. Narod se žrtvom branio.

Žene Hrvatske već u siječnju 1991. uputile su apel generalštabu JNA, Veljku Kadijeviću, da se politički problemi u Jugoslaviji riješe mirnim putem. Taj apel u Zagrebu potpisalo je 64.000 građana — to je bilo raspoloženje ljudi Hrvatske. Dvadeset i devet autobusa žena otišlo je u Beograd, u vojarnu, tražiti da se njihovi sinovi pošalju kući, da se smanji brojno stanje vojske i spriječi rat.

Ovaj zapis bavi se iskustvima i problemima nekoliko desetaka tisuća djece, žena i muškaraca koji su silovani u tom ratu. Oni još uvijek čekaju suđenje i osudu zločinaca. Mnoge žrtve ni danas nemaju službeni status žrtava ratnih zločina, a s time ni pravo na potrebnu moralnu, duhovnu i financijsku pomoć.

Sunčica je imala samo osam mjeseci kada je zatočena s majkom u okupiranom Vukovaru. Majku su zatvorili u stan i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije znala što čine njezinoj majci; plakala je jer ju je trebala uz sebe. Srpski vojnici, kojima je njezin plač smetao dok su činili zločin, bacali su na nju svoje teške vojničke jakne. Nekim čudom, Sunčica se nije ugušila pod tim odorama. Preživjela je — osmomjesečna zatočenica.

Ja sam Žaklina, iz Vukovara. Do svoje osamnaeste živjela sam u Vukovaru, do 1991., kada je počeo rat. U studenome je pao Vukovar. Imala sam osmomjesečnu kćer. Držali su me zatvorenu u jednom stanu u zgradi — samu s kćeri i sestrom od šest godina. Bila sam jedina žena u tom stanu, a ondje su me mučili srpski rezervisti. Do 23. veljače 1992. držali su nas u logoru. Ondje su nas mučili i zlostavljali.

Vratila sam se u Vukovar, ali izdržala sam samo tri godine. Prijetili su mi oni koji su nas držali u logoru, a i njihovi prijatelji. Prijetili su da će moja kći proći kao i ja u logoru. Morale smo otići iz Vukovara i skloniti se u Petrinju. Godinama smo živjele kao podstanarke.

U sudskom postupku koji se vodio protiv počinitelja ovog ratnog zločina evidentirano je da je postojala beba od osam mjeseci i djevojčica od šest godina — ali nitko nije reagirao. Nije moguće da Hrvatska bude pravna država, članica zajednice europskih zemalja, a da zločinci koji su zločin činili nad majkom osmomjesečne bebe, koji su zatočili osmomjesečnu bebu i šestogodišnju djevojčicu, budu slobodni i nekažnjeni.

Morali smo vezati bijele krpe na kapiju da se zna da su to naše, hrvatske kuće. U mojoj kući živjela sam s ocem, majkom, suprugom i sinom od devet godina. U dvorište je ulazio tko je htio, radili su što su htjeli, maltretirali koga su htjeli i odvodili koga su htjeli. Susjed je iz vrta bacio bombu s izlikom da smo mi pucali na njih cijeli dan. Odveli su nas nespremne, u kućnim papučama, u njihov štab na Petrovoj gori. Molila sam da me ostave zbog djeteta. Jedan je rekao: „Tebe ću, baba, prvu ubiti, pa tvog supruga, pa zeta. Snaju i unuka ostavit ću sebi.“ Silovao me i otišao. Ostala sam u toj prostoriji i plakala. Onda je počelo maltretiranje i stalna silovanja — svaku noć ili svaku drugu, kako su bili volje.

Nisu me silovali ljudi došli iz Srbije, dragovoljci i četnici, nego Vukovarci koji su tamo živjeli i s kojima sam dijelila i dobro i zlo. Kad su me trojica silovala, odveli su me u sobu za strijeljanje. Tamo sam našla svoju kćer, koju su odvojili, a imala je sina od četiri godine — nismo znali gdje je odveden. Za muža nisam znala. Kći je gledala što su meni radili, a ja sam gledala što su radili njoj. Na ulazu u dvorište bilo je mnogo vojnika. Kad smo izašli, vidjela sam svekrvu i susjeda kako leže na podu, s puškama uperenim u njih. Rekli su: „Niste nam ništa napravili, niste krivi, ali ste Hrvati.“ Naredili su mi da se skinem. Molila sam da prestanu. Rekli su: „Skidaj se, ili ćemo ubiti svekrvu i malu.“ Nisam mogla ništa, morala sam se svući. Okretali su me kako su htjeli, ponižavali me.

Kad govorimo o aboliciji, mislim na načelo da se onaj tko se pobunio protiv države ne može vratiti u javni život. U Hrvatskoj je nametnuto suprotno: ljudi koji su bili na strani agresora i sudjelovali na visokim pozicijama postali su članovi Hrvatskog sabora. Poslana je kriva poruka i hrvatskoj i srpskoj javnosti. Danas ponovno imamo mlade ljude srpske nacionalnosti koji Hrvatsku ne doživljavaju svojom domovinom. Ova je abolicija nanijela veliku štetu uspostavi međunacionalnih odnosa i pomirbi: nedopustivo je da ljudi koji su bili u terorističkoj vladi na okupiranim prostorima predstavljaju vođe nacionalnih manjina i usmjeravaju ih kao 1990. godine. Ne može biti jedinstva ako je amnestija učinjena za one koji su počinili ove zločine — to je nezakonito i nepravedno.

Mnogi su otišli; nismo svi jednako hrabri. Vukovarska bolnica izgubila je barem dvije trećine liječnika. Ostala je hrabra trećina, koja je radila 24 sata dnevno. Po mojoj procjeni, u cijeloj bolnici i dvorištu bilo je oko 4000 Vukovaraca koji su došli tražiti spas, a našli smrt: tko je došao u bolnicu, završio je u logoru, na Veleprometu, na takozvanoj trijaži ili na Ovčari.

Negoslavci su nas držali 48 sati, ispitivali i tukli. Nakon toga su me transportirali u Sremsku Mitrovicu. U ćeliji sam slušala bolne krikove, urlike, udarce, polijevanje vodom, jauke. Prijetili su da će otići i silovati moju majku i sestru ako im ne udovoljim. Iživljavali su se nadamnom. Danas sam dušom bolesna.

Kad su došli po nas, rekli su da su me vidjeli na krovu kako pucam — optužili su me da sam snajperistica i da ću završiti na vojnom sudu u Beogradu. Kao Hrvatica, morala sam staviti bijelu traku na kuću i kapiju da se zna da tu žive civili. Živjela sam s još četvero Srba u kući; on me silovao kad je htio. Govorili su da nas, Hrvatice, treba „…i da rađamo srpsku djecu“. Jednog dana došlo ih je osmero i tražili su mene. Rekli su da idem s njima „na malu vožnju“. Nakon mučnog ispitivanja, opet je slijedilo silovanje. Za njih je to bila zabava.

Sustavno korištenje silovanja kao sredstva rata od strane srpske vojske u Domovinskom ratu dokumentirali su Ujedinjeni narodi i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. U konačnici je pravda djelomično imenovala zločin: počinjeni su zločini protiv Vukovara, protiv hrvatskih vojnika u bolnici, protiv civila. Kad su napadači ušli, ubijali su muškarce, žene i djecu, odvlačili ljude i smaknuli ih. To su zločini protiv čovječnosti, kršenje temeljnih načela međunarodnog prava i svih standarda ljudske pristojnosti.

U mojoj ulici živjeli su pretežno Srbi, pa se taj dio slabije granatirao — njihove su žene i djecu sklanjali u vojarnu kad bi opet pucali. Na kapije smo morali staviti bijele krpe da se zna da su kuće zauzeli. Kapije se nisu smjele zaključavati. Kod oca smo ga našli ubijenog na kauču; iza njega je bilo napisano: „Srbin ti ubio tatu. Srbija.“ Na čelu mu je bilo urezano „U“, na obrazima „4S“. Dvojica su ušla, stavili bombe i kalašnjikove na stol i naredili da idem u sobu s jednim, a strina s drugim. Kad je „posao“ obavio prvi, zamijenili su se. Plakala sam. Sve svoje mrtve ostavila sam u Vukovaru.

U drugoj kući uveli su me u sobu punu muškaraca; smrdjelo je na alkohol i dim, vika i galama. Strgnuli su sa mnom sve. Držali su me, gušili šalom, stavljali mi u usta to što ne mogu izgovoriti. Gubim glas kad o tome pričam. Kad bih izgubila svijest, bacili bi me na beton i nastavili. Ne znam koliko ih je bilo; govorili su da ih je dvadeset, četrdeset. U vrtu sam znala da će me ubiti. Gurnuo me je, pala sam, čula rafal. Ležala sam, uvjerena da je gotovo. Oni su otišli, misleći da sam mrtva. Iz najbliže obitelji i njegove — sedamnaest ljudi je nestalo ili ubijeno. Kad dođe kakav kirvaj ili slavlje, za stolom više nema nikoga od onih koji su bili. Prazno je i pusto.

To prešućeno nije mogla nositi samo žena-žrtva; s tim se trebalo suočiti cijelo hrvatsko društvo, posebno državne institucije koje su za zločine znale već 1991., 1992., 1993. Nisu ništa poduzele. Knjigom „Sunčica“, s iskazima silovanih žena, upozorila sam državne institucije i međunarodnu zajednicu da Hrvatska krši međunarodno pravo, da ne daje status ženama žrtvama i da pušta zločince da se slobodno šeću po Hrvatskoj i svijetu.

Drugog listopada došla su trojica naoružanih Srba; jedan je bio domaći, dvojica iz Srbije. Odveli su me u njihov štab, nedaleko odavde, na ispitivanje. Ispred štaba ležao je moj rođak, mrtav, s razasutim mozgom. Nakon podruma i zatvora odveli su nas na Velepromet. Tamo su nas opet ispitivali, svaku pojedinačno. Hrvati su morali kuće obilježiti bijelim krpama da znaju gdje mogu nesmetano ući i muškarce odvesti na ubijanje ili u zatvor, a žene na silovanje. Plakala sam i molila da to ne čini. Rekao je: „Ili ja, ili desetorica drugih — pa strijeljanje.“ Vrištala sam i povraćala; susjeda mi je držala glavu.

Nakon nekoliko dana došla su trojica drugih paravojnika; silovanja su postala svakodnevica. Šestog studenoga došla je policija u plavim odorama s kombijem i odvela mene i kolege: Dragutina Fočića, Stjepana i Zvonka Juršića, Josipa Juršića i Mustafu Breljića. Odveli su nas u Negoslavce, u tzv. štab. Vodili su nas jedno po jedno na ispitivanje. U podrumu smo zatekli mještanina Antu Korača. Nisam vidjela što su mu radili, ali sam čula krikove. Moj je prijatelj izveden sav krvav; tukli su ga u hodniku lopatama. Četvrta sam bila ja. Rugali su mi se, tukli, stavljali mi na vrat električne kleme za stoku. Zapovjednik koji me ispitivao zvao se Ilija Petković. Među ispitivačima je bio i jedan u vojnoj odori iz Beograda — ime mu je bilo Borislav ili Branislav Popović. On i još jedan osamnaestogodišnjak, pripadnik četnika iz Negoslavaca, silovali su me. Obojica. Dragutin Fočić pronađen je u masovnoj grobnici u Vukovaru; za ostalima se ni danas ne zna gdje su. Vode se kao nestali.

Prebacili su nas; dolazili su svakodnevno, odvodili koga su htjeli. Moj kum pokušao je pomoći koliko je mogao, ali nije uspio ništa promijeniti. Na kraju su nas nagurali u kamion, bilo nas je petnaest, muškaraca i žena, i odvezli u Mitrovicu. Čim smo stigli, skočili su na muškarce i na nas. Muškarce su razodjenuli do gola, a nas uveli u sobu 14. Tamo sam ostala mjesec dana. Ne znam ni kako sam preživjela. Samo sam se molila: „Dragi Bože, kako sam ovo sve preživjela?“

U logoru Manjača, koji je uspostavila JNA, bilo je pretežno četnika iz raznih krajeva Srbije. Odmah su nas skinuli. Ostale su nam samo hlače i špaga. Jeli smo korijenje, pili snijeg. Kad bih pronašao uš, pojeo bih je živu; isto i miša, štakora. Izvodili su me u hangar na mučenje, silovanje, elektrošokove — polili bi vodom, spojili elektrode na tijelo. Ljudi su umirali od unutarnjih krvarenja i bacali ih na kamione. Kad su me rezali, posipali su sol po ranama. Kad sam razmijenjen, imao sam 27 kilograma.

Haaški je tribunal 2001. godine odredio da sustavno silovanje nije samo kršenje običaja rata, već jedan od najtežih ratnih zločina — zločin protiv čovječnosti, odmah iza genocida. Seksualno ropstvo i silovanje u oružanom sukobu zakonski su prepoznati kao kriminalni akt protiv života i čovječnosti. Dvadeset i dvije godine nakon početka Domovinskog rata, posebna izaslanica UN-a za pitanje seksualnog nasilja iznijela je podatak da je do 2010. procesuirano samo dvanaest slučajeva silovanja, od nekoliko desetaka tisuća.

Vodili su nas kroz grad pun mrtvih. Ubijali su ljude na sve strane. Na drvenoj pijaci odvajali su muškarce od žena, sinove od majki. U Slavkovoj pekari čuli su se strašni krikovi — masovna ubojstva. Ljudi bez glava, razbacani u krvi. O tome se poslije šutjelo, a to je bilo masovno ubijanje. U dječjoj sobi doživljavala sam najdublja poniženja; prvi je bio jedan, a iza njega njih petnaest ili šesnaest, jedan za drugim.

Zatvorili su nas u podrum. Nas stotinu i dvoje spavalo je na istom mjestu, a gore su ispitivali. Nosila sam im hranu. Vidjela sam popise: Penavići, Bartol, Drago, Marjančić Marijan, Mitrović i dva Jelenića. Šesnaestogodišnji dječak bio je pretučen; oko su mu izbili. Zašto? Samo zato što je Hrvat. Njegova je majka također ubijena — samo zato što je Hrvatica. Natovarili su njihove leševe u „pinzgauer“ i odvezli u školu. Sljedeće jutro više ih nije bilo.

Nikada nisam mogla sići u te podrume. Vidim samo uplakane, pretučene, krvave ljude. Pri samom zarobljavanju počela su udaranja kundacima, šakama, nogama. Doveli su nas kao stoku. „Pravac Banja Luka“ — istražni zatvor, pa Manjača. Odmah su nas skinuli, ostavili bez ičega. Mučenje je bilo svakodnevica.

Sve ovo je istina. Ona nije moja sramota. To je sramota onih koji su zločin počinili i onih koji su okretali glavu. Ja i danas hodam kroz kuće u kojima su ubijali, u kojima su držali ljude. Svaki dan. Kome da oprostim? Možda me Bog kazni, ali za mene oprosta nema — dok god zločinci šetaju slobodni, a žrtve čekaju pravdu.....

****Prema izvještaju United Nations Development Programme (UNDP) za Hrvatsku, procjenjuje se da je broj žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja tijekom rata u razdoblju 1991-95. iznosio između približno 1 470 i 2 205 osoba. Wikipedia+1