OPERACIJA "ALFA" - Od pobjednika, do teških gubitaka (poginulo 35 branitelja, a 64 ih je ranjeno), a mogli smo odraditi prvi "BLJESAK"

28.12.2022. 00:01:00

Operacijom "ALFA 91", sa zadaćom čišćenja područja oko Pakraca i šire okolice, hrvatske oružane snage krenule su u okršaj s puno brojnijim srbočetničkim snagama, potpomognutim s pripadnicima tzv. JNA, te raznim korpusima iz Srbije i Republike Srpske. S naše strane pripadnici HV-a i MUP-a. O naoružanju da i ne pričamo, te čak i na boljem položaju terena. Od 26. - 29. 12. godine operacija je u početku dala jako pozitivne rezultate. Bolje rečeno bila je to rasturačina neprijatelja, bježanija, uzeli smo maha. Na dan 27. 12. 1991. godine zauzeta je linija od Brusnika - Kraguja - Gavranice - Japage - te djelom Šeovice, kao preduvjet za sutrašnje daljnje napredovanje. Moram napomenuti, da već i zbog protoka godina i još nekih uvijek ne potvrđenih priča, ovo je moje gledište, stoga ako nešto i napišem, moguće da ću u nekim detaljima biti šturiji, a većinu priča stavljam na grupu koju sam predvodio. Kako sam nazočio razgovoru zapovjednika, znali smo da idemo u Šeovicu dokle god dublje možemo ići, te da se idući dan sprema, odmah od jutra, artiljerijska priprema, a nakon toga daljnje čišćenje i potiskivanje neprijatelja, odnosno zauzimanje koridora sve do Save. Bele Stene, Okučani, pa Nova Gradiška, teško mi je o tome pisati, to ću prepustiti braniteljima koji su se borili na toj liniji, moj dio je Šeovica i povlačenje iz iste.

Dolaskom u Šeovicu, zauzimamo sve do zadnje kuće gdje smo se smjestili i to je bila je odmah u blizini raskrižja. To je bio dio postrojbe koju sam vodio, većinom policajci iz Pitomače, kuća do njih zauzeo je ostatak postrojbe MUP-a. Držali smo kuće s lijeve strane ceste dok je ostatak bio s desne strane (od strane Pakraca). U noći više nismo znali kojim putem je neprijatelj dao petama vjetar. U kući u kojoj smo bili još pripadnika vojske, tako da smo bili kao u konzervi. Noć je protekla koliko toliko u miru, bilo nešto sporadične pucnjave iz pješačkog naoružanja, ali ništa strašno što već nismo doživjeli.
Za zapovjednika cjelokupne postrojbe, u Bjelovaru, određen je policijski službenik iz Čazme, čovjeku kojem je to bio prvi teren. Cijelu noć nisam spavao, razmišljajući o sutrašnjem danu. Omanovac (planinarski dom), ne poznavanje terena, nismo imali informaciju o prilikama gdje su agresorske snage.
Ujutro 28. 12. umjesto naše artiljerijske pripreme, koja je izostala, iskoristile su srbočetničke snage pa su počele sa svojim djelovanjem. Umjesto da se krene s daljnjim čišćenjem terena, od pobjede smo izgubili dosta naših suboraca i neočekivano se morali vratiti na početne položaje. Očekivali smo nakon toga odmah pješadijski protunapad, jer u daljini su se čuli tenkovi. Naš zapovjednik s nekolicinom napušta Šeovicu i dogovorno sa suborcima preuzimam zapovjedništvo (naravno, bez ukaza). Pa je odmah pao i dogovor, tj. ako nema pomaka do podneva, napuštamo Šeovicu, jer još jednu noć nećemo izdržati, jer je za pregrupiranje neprijatelja bilo dosta vremena. U Šeovicu dolaze dva kamiona naših suboraca (pripadnici 76. samostalnog bataljuna). Zašto su pod ovakvim okolnostima poslani, nije mi jasno. Pojačanje nam nije trebalo, jer Šeovicu nije trebalo čuvati, jedino sačuvati naše glave, ali netko je poslao naše suborce u smrt. Napravili su katastrofalnu grešku što su stali na raskrižju, iskočili iz kamiona i nisu se maknuli s čistine. Uslijedile su mislim 4 minobacačke mine, a kako sam bio nekih 30-tak metara dalje od njih, gledao sam "Hrvatsku ružu". Tako sam nazvao to stradavanja naših suboraca. Popadali su po asfaltu, baš kao rascvjetala ruža. Pet mrtvih i 20 i nešto ranjenih. Peti poginuli bio je iz moje postrojbe, Željko Begović - Plata, u onoj zadnjoj kući, nekim slučajem otišao je na bunar i dobio jedan jedini geler ravno u srce. Vozilo ga se za Pakrac, ali na žalost, nije preživio. Moram priznati da je taj trenutak nastao kaos. Izvlačenje, pomaganje ranjenima, ali i bojazan da opet nešto ne dobijemo iz zraka. U svemu tome, do sada nisam izdvajao imena, ne bih htio nikoga izostaviti, ali spomenuti ću svog prijatelja Zdenka Ferenčak Ferija. Oboje smo bili na ulici kada su dečki stradali. On je nešto izvodio s nekom papigom, no stavio je ruku u desni džep i izvadio raspucali upaljač, potom i geler, a kad mi je pokazao rupu na džepu, odvalio sam mu šamarčinu. Ljut, bijesan, od samog jutra ništa ne ide po planu, bio je to izljev gnjeva, ali više i bojazan da još netko strada, jer smo znali da se po otvorenom nemamo što puno kretati jer smo bili kao na dlanu. Feri, oprosti. Preko role slušam da je jedan dio naših snaga na lijevom boku "propustio", te da je izviđački vod upao u zasjedu. Ima mrtvih i ranjenih. Od "Babe", Naila Brulić, tog trena zapovjednika PP Pakrac, traži pomoć za izvlačenje, što je odbio. Borba traje, ali on neda da se krene u izvlačenje. Po pucnjavi pokušavam odrediti gdje bi bili, možda Kraguj ili bliže. Zovem bazu da puste nas s nekih desetak ljudi da krenemo odozgo u pokušati pomoći, ali nisam dobio dopuštenje, da sam točno znao lokaciju ne bi ni tražio Babu da me pusti. Na kraju nekako su se izvukli uz gubitke, mrtvi i ranjeni. To izvlačenje trajalo je kao vječnost, samo slušajući preko role.

Kucnulo je i podne (puno godina kasnije sam doznao da se linija obrane (ili napada) puno ranije povukla, a mi ostali najistureniji i najduže držali desni bok) prema dogovoru slijedi povlačenje. Opet zovem bazu i pitam kuda se možemo povući. Spominje mi neku ribu ORADU, koordinate, a ja psujem da se može j...., jer nemam niti karte niti šifrarnik, pa onda po vlastitom nahođenju. Došli smo do Japage, mislim da je bila trgovina u pitanju (sjećam se po sanducima), grupa se razdvaja. Spuštanje prema bolnici livadom, vjerojatno minsko polje ili cestom prema Gavrinici, ali upozoravam da se krenulo prema tenkovima i pješadijom. Većina se spušta po livadi, a manji dio je išao cestom. Bacale su se stvari, sve nam je smetalo, četnici pokušavaju, tj. otvorili su paljbu po nama, ali spasila nas je konfiguracija terena. Gazim i pazim, a onda odjednom preko role: "Šeki, javi se, ovdje MZ". Ma tko me sad j...., dok ne znam hoću na što nagaziti ili ne. Javim se,  na neke čudne šifrirane poruke i skužim tko me zove. Bio je to moj radni kolega, Zdenko Martinović, smješten u Pakračkoj bolnici. Navodi nas prema nizbrdici, spustili smo se ni sam ne znam gdje. Oko nas polje neobranog kukuruza i u daljini vidim pretrčavanje dvojice u maskirnoj odori. Pitam dečke, jesu li naši ili čede? Nitko nije siguran, jer tu bi trebali biti naši. Odustajem od pucanja. Krećemo prema brdu, na neku ulicu nismo prošli par metara iza ugla vidi se tenkovska cijev. Ostali smo na otvorenom, a tenk zaokreće prema nama. Ni manje ni više "84-ka", a mi imamo samo tromblone. Skrivamo se u nekim podrumima i gubimo kontakt s mojim prijateljima MZ. Jedan dio suboraca, ušao je neku kuću (gostionicu) i dobiju tenkovsku minu. Izletjeli su na drugu stranu od detonacije, ali srećom nikome ništa. Sad svi zajedno glavinjamo Pakracom, spuštamo se do baze, kod Robne kuće, te tu dolazim u sukob s Babom. Imam podršku mojih suboraca, jer puno toga smo izgubili, a na kraju vratili se nazad.  Babu znam od ranije i znam da je i ranije imao svoje bisere, ali ovaj put stradali su ljudski životi. Koordinacija, boli glava. Ne znam kako je ta svađa išla, osim što su me smirivali. Kako i pod kojim okolnostima ostajem u bazi, iskreno se ne sjećam. Ili je Babo to zapovjedio ili sam odbio više njegove zapovjedi. Dečki su otišli smijeniti raniju ekipu, te tu vidim svog prijatelja Zdenka, koji mi u Pakracu nije htio reći zašto me zvao i da je to bilo bitno. Kad sam se vratio kući onda mi je ispričao da su na svom položaju imali složena tri garonje i da je Babo zapovjedio da tko god ide iz pravca Šeovice, pucaju. Ukratko, ujutro se povukla skoro čitava linija do Šeovice, mi ostajemo najistureniji neprijatelju i najduže držimo liniju, no sada obrambenu, jer stvari od jutra su se promijenile. Toliko o zapovijedima. Sljedeći dan, 29. 12. bio je još pokušaj Marijana Kuhlavija - Foke, da se preko Pakračkih vinograda pokuša vratiti na dan ranije naše položaje, ali tom prilikom je poginuo. U Brusniku, pripadnici 127. virovitičke brigade ulaze u četničku zasjedu, a njih 12 je poginulo, masakrirano, a kako su izgledali bolje da ne pišem. Tog dana, 29. 12. 1991. godine smijenjen je i Babo. Došli su iz Bjelovara kao novi zapovjednici, Vladimir Valenta - Baja, Mirko Kirin i pokojni Tihomir Trnski, jer je u Pakracu vladao kaos. Od činjenice da smo mogli u potpunosti odraditi vojnu zadaću, morali smo se povući...tko je tome kriv? Odgovor se zna, zato se o ovoj operaciji ne govori i ne piše puno.
Neki pišu da smo gubitnici u akciji "ALFA", činjenica je da smo imali velike gubitke, nisu ni čede bolje prošli, činjenica je da smo vraćeni na početne položaje, ali smo dokazali da se "Bljesak" mogao odraditi i 1991. godine, ali netko je odigrao svoju partiju šaha. Izbjegavao sam koliko sam mogao postrojbe, imena, samo u onoj mjeri da priča ima svoju kronologiju. Dozvoljavam da sam negdje možda pomiješao vremena ili mjesta, no o operaciji "ALFA" ni Ante Nazor nema puno podataka, iako sumnjam u to, već zbog gubitaka i loše vođene akcije o ovoj akciji malo se piše. Zato imamo nekoliko verzija i to je dobro, ja recimo mogu pisati o Šeovici, ali ne mogu o recimo Brusniku. A sve zbog poginulih i ranjenih. Mrtvim suborcima, vječni spokoj, a nama preživjelima, da svi zajedno sjedimo i napišemo jedinstvenu priču o operaciji "ALFA". Ovo nije samo moja priča, nego i mojih suboraca, a njima hvala, znaju zašto.

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: fah

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.