OPERACIJA HRVATSKIH VOJNO-REDARSTVENIH SNAGA "DŽEP-'93" ("MEDAČKI DŽEP"), RUJAN 1993.
Vojno-redarstvena operacija poznata u javnosti kao "Medački džep", nosila je kodni naziv "Džep-'93" i predstavljala je munjevitu intervenciju hrvatskih snaga ograničenog opsega. Izvedena je u razdoblju od 9. do 12. rujna 1993. godine, protiv paravojnih i četničkih postrojbi tzv. Srpske vojske krajine koje su stalnim topničkim napadima na grad Gospić i okolicu i upadima na slobodno područje Republike Hrvatske od 1991. godine terorizirale stanovništvo ovog dijela Like.
Upravo ta okolnost, da je ova operacija bila izazvana isključivo djelovanjem okupatorskih snaga (stalnim, višemjesečnim topničkim udarima i upadima diverzanata 15. korpusa tzv. SVK kao i domaćih i srbijanskih četnika i "dobrovoljaca" na slobodni teritorij Republike Hrvatske), ne rijetko se zanemaruje. Bila je to trajna ugroza po civilno stanovništvo i ova djelovanja srpskog agresora onemogućavala su normalan život Gospića i šire okolice i predstavljala klasični oblik terorizma. U borbene redove neprijatelj je uključio i najveći dio civilnog stanovništva koje je bilo naoružano i sudjelovalo je bojevom djelovanju. Ta "opća mobilizacija" koju su srpski teroristi proveli obuhvatila je sve osobe starije od 18. godina, pa i one koje su imale više od 60. Tako je, primjerice, neposredno poslije operacije "Džep-'93", televizija terorističke paradržave "RSK" prikazala TV reportažu o "babi Danici Obradović", starici iz Divosela koja rukuje minobacačem i teškom strojnicom M2 Browning i pred kamerama se hvali da je zarobila jednog "ustašu" (hrvatskog vojnika).
"Baba i mitraljez Negde u Krajini"
Svojedobno se u više navrata putem medija četnički "vojvoda" i (kasnije) osuđeni ratni zločinac, Vojislav Šešelj hvalio kako je tijekom rata u ovom dijelu Like (na području Medaka, Počitelja, Čitluka i Divosela) bilo 3.000 njegovih četnika. Dakle, nema nikakve sumnje da su na ovom malom i strateški važnom prostoru bile koncentrirane značajne agresorske snage i da im je to područje bilo jako bitno.
Iznenadni upadi srpskih diverzanata na slobodno područje oko Gospića bili su česti i nanosili su veliku štetu Hrvatskoj - kako zbog žrtava i materijalnih razaranja što su ih uzrokovali, tako i zbog pogubnog psihološkog učinka po civilno stanovništvo koje je u strahu i dalje napuštalo svoje domove ili privremena boravišta (jer u tom su kraju svoje sklonište potražili i mnogi prognanici s drugih područja Like koja su bila okupirana). U jednoj od tih akcija srpskih terorista koja je izvedena 4. rujna 1993., na padinama Velebita su ubijena i masakrirana dvojica hrvatskih policajaca, dok su njih trojica ranjeni. Takvo se stanje dalje nije moglo tolerirati i hrvatske obrambene snage su morale reagirati. Osim toga, prostor "Medačkog džepa" (od oko 30 kilometara četvornih) bio je od izuzetnog strateškog značenja za daljnji otpor i obranu tog dijela Like od agresora, ali i bitan za cijelu Hrvatsku (zbog križišta komunikacija Zagreb - Rijeka; Zagreb - Split). Na njemu je prije operacije hrvatskih snaga živjelo oko 400 srpskih civila - uz jake snage terorista koji su također bili svjesni važnosti ovog područja.
Poslije djelovanja Hrvatske vojske i policije na području Maslenice i Peruće (iste, 1993. godine), operacija "Džep-'93" bila je još jedna uspješna napadna operacija hrvatskih snaga u nizu, koja je pokazala spremnost i sposobnost hrvatskog vojnika i policajca za izvršenje najsloženijih bojevih zadaća. U operaciji "Džep-'93" neprijatelj je za kratko vrijeme poražen i odbačen od Gospića a položaji hrvatskih snaga na Velebitu su ojačani, dodatno utvrđeni i osigurani. Oslobođena područja ubrzo su, međutim, pod pritiskom međunarodne zajednice, prepuštena nadzoru snaga Ujedinjenih naroda.
U operaciji "Džep-'93" sudjelovale su dvije ojačane borbene skupine Hrvatske vojske i policije (jedna formirana od pripadnika 9. gardijske brigade - "Vukovi" i druga koja se sastojala od pripadnika Specijalne policije). Napad na terorističku borbenu liniju započeo je 9. rujna 1993. u 6:10 sati ujutro kratkom topničkom pripremom (od 20 minuta), a probijanje prve neprijateljske crte trajalo je nekoliko sati. Hrvatske snage koje su nastupale iz dva smjera, spojile su se oko 14:00 sati u selu Rajičevci. Izvršen je dvostruki obuhvat i u okruženju je ostala cijela jedna bojna srpskih okupatorskih snaga s nekolicinom civila. Ubrzo je uslijedilo granatiranje hrvatskih gradova kao osveta za poraz, pa su među ostalim Karlovac, Sisak i zagrebačko predgrađe Lučko tučeni dalekometnim raketnim sustavima 9K52 Luna i M-87 Orkan, uz istodobne protuudare u pokušaju vraćanja izgubljenog teritorija u "Medačkom džepu". Hrvatska strana uzvratila je zračnim udarima na položaje s kojih su ispaljivane rakete (na Banovini). Ovu su operaciju izvršili junaci Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, piloti Miroslav Peris i Ivan Selak koji su poletjeli iz baze "Pleso" u Velikoj Gorici na svojim MIG-ovima 21. Nažalost, Peris je oboren iznad Gvozda i poginuo je, dok se Selak vratio uspješno na "Pleso".
Poslije briljantno izvedene operacije "Džep-'93", mnogi su vojni stručnjaci pohvalili sposobnost i umješnost hrvatskih vojno-policijskih snaga, ali uslijedili su i pritisci UN-a koji je tražio povlačenje Hrvatske vojske i policije, zbog izvješća o navodnim zločinima nad srpskim civilima što ih je slao UNPROFOR.
U takvim optužbama prednjačili su pojedinci iz kanadskog bataljuna UNPROFOR-a koji su u svojim kasnijim medijskim izjavama davali lažne iskaze o "masovnim zločinima hrvatske strane i paljenju čitavih sela" i o velikim gubicima što su ih doživjele Hrvatska vojska i Specijalna policija, pa čak i o nekoj "borbi" Kanađana u samoj operacija, što nije odgovaralo činjenicama. Naime, ovdje se kanadski bataljun objektivno - iz tko zna kojih sve razloga - stavio na stranu agresora. Za srpsku propagandu, bio je to jedan u nizu "pokolja nad golorukim srpskim stanovništvom", što također nije imalo nikakve veze s istinom. Oni su, dakako, posve zanemarili sve dotadašnje zločine nad žiteljima ovog dijela Like i teror koji su od 1991. godine provodili nad građanima Gospića i okolice, pa i koncentraciju golemog broja svojih do zuba naoružanih ekstremista (pripadnika paravojske, četnika i naoružanih civila) na ovom prostorno malom dijelu bojišnice (širine 4-5 kilometara i duljine oko 6 km).
Godine 2003., objavljena je opsežna znanstvena studija o hrvatskoj operaciji "Džep-'93", autora Miroslava Međimoreca (u međunarodnom znanstvenom časopisu National security and the future). U uvodnom dijelu, Međimorec napominje:
"Oni koji su proživjeli Domovinski rat znaju da su iz tog 'džepa' pobunjeni Srbi, dragovoljci i ostatci JNA dvije godine prijetili zauzimanjem Gospića, probojem preko Velebita i presijecanjem Hrvatske. Srbi bi, da su to postigli, dosegli liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag i ostvarili projekt 'Velike Srbije', okupirali veći dio Hrvatske, time porazili ideju samostalne hrvatske države i doveli je do sloma. Kao što je vojna akcija Hrvatske vojske kod Masleničkog ždrila spojila jug i ostatak Hrvatske, ograničena vojno-redarstvena akcija u Medačkom džepu spriječila je njezino razdvajanje i poraz te nagovijestila odlučnost Hrvatske da postigne svoj cilj - kombinacijom diplomatskih i vojnih sredstava - oslobađanje i puni suverenitet nad cjelokupnim državnim područjem, demokratizaciju i uključivanje u Europsku uniju i slobodni svijet. Nažalost u ratu i najpomnije planirane i vođene akcije poprimaju neželjeni tijek i završavaju s teškim posljedicama. To se dogodilo i s tom vojnom operacijom, te neželjene i nedopustive posljedice - zločini - ocrnili su cijelu akciju..."
Unatoč svim kontroverzama, hrvatski vojni analitičari i povjesničari dokazali su istinu o operaciji "Džep-'93" i ona se danas s ponosnom obilježava kao jedna u nizu pobjeda nad agresorom koji je 90-ih godina XX. stoljeća krenuo i istrebljenje svega što nije srpsko, s krajnjim ciljem stvaranja etnički čiste, fašističke tvorevine "Velike Srbije". Nikakvi pojedinačni ekscesi ne mogu prikriti tu istinu niti baciti sjenu na pravednu borbu hrvatskog naroda za svoju opstojnost i slobodu.
Zlatko Pinter/PDN
Autor: Zlatko Pinter/PDN/Foto:vojnapovijest.vecernji.hr
