Postoji nešto duboko neiskreno u političkoj retorici koja se svake godine, gotovo ritualno, ponavlja u Zagrebu: Hrvatska je “crna”, društvo je “kontaminirano”, ekstremizam je “normaliziran”, a pripadnici srpske manjine žive s osjećajem nelagode i neslobode. Ove godine tu je ulogu u hotelu Westin preuzeo predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Boris Milošević.

“Tištila nas je pojava crnila na ulicama, pjevanje ustaških pjesama, raširenost i normaliziranost ZDS pokliča… Zbog takvih se događaja mi u svojim manjinskim cipelama nismo osjećali ugodno ni slobodno”, rekao je Milošević.

To nije govor pomirenja. To je politička optužnica. I to optužnica u kojoj je Hrvatska implicitno prikazana kao društvo koje tolerira ustaštvo, a hrvatska javnost kao okolina u kojoj se Srbi moraju “stiskati u manjinskim cipelama”.

No problem tog govora nije samo u onome što je izrečeno, nego u onome što se sustavno prešućuje.

Dok Milošević i Pupovac u Zagrebu govore o “crnilu”, u Srbiji se pravoslavni Božić javno obilježava uz četničke pjesme, ikonografiju i političko pokroviteljstvo – na televiziji s nacionalnim dosegom. Kao gost takvih proslava pojavljuje se i Vojislav Šešelj, pravomoćno osuđeni ratni zločinac, bez ikakve zadrške, bez ikakve distance. I tamo, zanimljivo, Pupovca i Miloševića nema. Nema osuda. Nema zabrinutih izjava. Nema govora o “nelagodi” Hrvata u Srbiji.

Foto: video screenshot/Informer

I tu prestaje svaka priča o principima.

Jer ili si protiv ekstremizma – svugdje, ili nisi.
Ili braniš manjinska prava – svih manjina, ili selektivno trguješ moralom.

Ako je ZDS u Hrvatskoj “normalizacija zla”, onda su četničke pjesme u Srbiji isto to. Ako su “crnokapuljaši” u Hrvatskoj dokaz prijetnje, onda su bradati ratni simboli u Srbiji jednako prijeteći. Sve ostalo je politička gimnastika.

Najopasnije u ovom govoru nije čak ni retorika, nego poruka koju ona šalje: Hrvatska je trajno sumnjiva, Srbija trajno izuzeta. Jedni se moraju stalno dokazivati, drugi nikad.

To ne pomaže Srbima u Hrvatskoj. To im šteti. Jer svaki put kad se Hrvatsku generalizira kao “crnilo”, jača se otpor, jačaju rubovi, a nestaje prostor za razumnu raspravu.

Ako Pupovac i Milošević žele autoritet, neka ga zasluže tamo gdje je teže – u Beogradu, a ne samo u zagrebačkim hotelima. Dok to ne učine, govori poput ovoga iz Westina nisu mostovi. Oni su političke barijere.

AUTOR: K.F./PDN