Osmaši će morati gledati film Dnevnik D. Budisavljević pun laži, manipulacija, povijesnih neistina i podmetanja

03.11.2020. 08:25:00

Katastrofalno i sramotno:

Tko to želi djeci nametnuti kompleks da su Hrvati ustašoidan narod?

Diana Budisavljević

Diana Budisavljević (rođ. Obexer) (Innsbruck, 15. siječnja 1891. - Innsbruck, 20. kolovoza 1978.), bila je hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti, nezavisna socijalna aktivistica. Tijekom Drugoga svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1945. godine potaknula je i organizirala spašavanje iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u zbrinjavanju te vodila sustavne podatke o oko 12.000, uglavnom srpske djece te njihovih majki s područja Korduna i Kozare. Diana Budisavljević je mnogo doprinijela pokretanju i novčanom podupiranju postojećeg sustava civilnih ustanova, uspostavi novih bolničkih kapaciteta i poticanju udomljavanja djece po obiteljima, koje je provedeno putem mreže ustanova Katoličke crkve.U svojoj važnoj akciji tijekom II. svjetskog rata, imala je podršku uglednih pripadnika srpske zajednice u Zagrebu, Hrvatskog Crvenog križa, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, časnih sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, mnogih medicinskih radnika, te činovnika u državnim institucijama nadležnima za socijalnu skrb.

Životopis

Rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića te se s njim 1919. godine preselila u Zagreb. Po osnutku Medicinskog fakulteta dr. Budisavljević je zasnovao Zavod za kirurgiju te je imenovan profesorom kirurgije. Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941. godine, Diana Budisavljević sa skupinom suradnika organizira "Akciju Diane Budisavljević" kako ju je sama nazvala. Akcija je okupila pretežno Srbe iz Zagreba, te je izdvajanjem novčanih sredstava prikupljenih među zagrebačkim Srbima, organizacijskim naporom i aktiviranjem socijalnih veza postigla da Hrvatski Crveni križ i nadbiskupski Caritas, te Sestre milosrdnice provedu veliku akciju spašavanja srpske djece čiji su roditelji bili odvođeni na prisilni rad u Njemačku. Diana Budisavljević je putem prof. Kamila Breslera osigurala presudno važnu podršku Ministarstva udružbe NDH, a putem kontakata s niže rangiranim njemačkim časnicima također i suradnju s njemačkim vlastima koje su djelovale u Zagrebu, te nužni kontakt s Eugenom Didom Kvaternikom, koji je naredio sebi podređenim ustašama u Sabirnom logoru Jasenovac da predaju djecu Hrvatskom crvenom križu. Nakon kraja II. svjetskog rata se posve povukla iz javnog života. Pokušavala je neko vrijeme pomagati roditeljima djece koji su tražili podatke, ali su joj komunističke vlasti bile posve zatvorile vrata, a s kartotekom i fotografijama djece koje im je predala su nemarno postupali, što je jako otežalo pronalaženje djece.Od 1972. godine pa do kraja života 1978. godine ponovno živi u rodnom Innsbrucku. Svjedočanstvo o svom djelovanju kao i o patnjama srpskih žena i djece u ustaškim logorima, pretočila je u dnevnik koji započinje 23. listopada 1941. godine, a završava 7. veljače 1947. godine. Dnevnik svjedoči o njezinoj izuzetnoj hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti. Brigom Dianine unuke, psihologinje dr. Silvije Szabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovu kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu Dnevnik Diane Budisavljević, 2003. godine. Silvija Szabo je i prevoditeljica Dnevnika, koji je napisan njemačkim jezikom, na hrvatski jezik.

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama

1. „ Film Dnevnik Diane Budisavljević dosadan je, manipulativan i povijesno netočan. Dnevnik Diane Budisavljevic podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi se patnjom djece u komercijalne i političke svrhe.“

2. „ Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina! Ne objašnjava zašto su žene s djecom u Loborgradu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.“ Podmuklo i tendenciozno. U stilu optuživanja cjelokupnog hrvatskog naroda i svega onog, svih institucija društva u NDH, a i Katoličke crkve.

3. „ Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa).“ To dakako treba zataškati, jer nekima to nije išlo i ne ide danas pod kapu da je tako bilo.

3.„ Naziv „Srbin“ ne koristi se u službenim dokumentima od 1941. godine, i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije. Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. godine „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd.Tako da i ta Julijeva iskaznica iz filma djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti.“Ajmo sugestivno i dalje postavljati stare fraze i teze koje ocrnjuju Hrvate i čine ih mrziteljima Srba.

4. „ Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC.….Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz Dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio jer su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe partizanima.“Prešuti ono što ne ide u prilog određenoj tezi i sugestivnoj mržnji na ustaški režim i Hrvate.

5. „ Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan je ormar bio zaključan, pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića.“ Dakle opet raskorak između Dnevnika i scena u filmu. Između povijesnih činjenica i onog što se u filmu prikazalo.

Susret sa Stepincem

„ U filmu, pak, agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u Dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškoga redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarna radnica u ustaškoj Hrvatskoj.“ Dakle nije bilo riječi o represiji prema D. Budusavljević. Zato u njenom životopisu i piše tko joj je pomagao u humanitarnom radu. Hrvatski Crveni križ, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, časne sestre svetog Vinka Paulskog, mnogi medicinski radnici, te činovnici u tadašnjim državnim institucijama NDH. Samo naivac bi mogao vjerovati da jedan pojedinac kao Diana Budisavljević može činiti čuda , spašavati i spasiti na tisuće djece u tom ratnom vihoru.

6. „ Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov Stepinac ispovjednik“ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je 'ustaški vikar'), a da se „pravoslavci prekrštavaju“. Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem... U Dnevniku taj susret nosi nadnevak 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film.“ Scena gdje kardinal Alojzije Stepinac zamuckuje i povlači se pred D. Budisavljević je izrazito manipulativna. Želi pokazati moćnu ženu i uplašenog kardinala. Smiješno. Zar bi se kardinal A. Stepinac povlačio i zamuckivao, a znao je da on i Caritas zagrebačke nadbiskupije kao crkvena organizacija isto tako spašavaju golemi broj djece bez roditelja. A to su uostalom činile i časne sestre iz više redovničkih zajednica. Glupe li scene? Kardinal u strahu od verbalnog nasrtaja moćne D. Budisavljević?

7. U filmu:„ Ovdje jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala, još iz jugoslavenskoga doba. Ali, eto, dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološkopropagandni paket. Jedna je žena bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. godine pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevu uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste. Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: “Ne će oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne...“ Opet tendenciozno podmetanje, s jasnim ciljem.

8. „ Sve u znaku zime, a događaji su iz proljeća. Zima je u filmu važan element ovoga sugestivnoemocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crnobijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine.Stereotipima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce. Von Kotzian, koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijele akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne Dido Kvaternikslužbe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka. Ne objašnjava se kako je Diana djecu „spasila iz logora“. Trivijalnosti o ženi Dide Kvaternika, koje također nisu povijesno utemeljene. Ali i laž podmetanja zime u filmu, a zapravo, povijesno se sve to događalo u proljeće 1942. godine. Ali nema veze. Laži, laž će proći kao da je istina.

9. „ Filmski kritičar Pupovčevih „Novosti“, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno zapazio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to D. Budisavljević „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše.“ Da, Pupovčev filmski kritičar je to dobro primijetio. Teško je bilo reći, ili u filmu prikazati da Diana Budisavljevič nije bila božanstvo, i samo ona Bogom dani spasitelj djece. Djecu su spašavali Crveni križ, Caritas zagrebačke nadbiskupije, časne sestre, pripadnice različitih crkvenih redova i kardinal A. Stepinac. Ali to nije moglo ući u film, jer bi se narušilo podmetanje kako su svi Hrvati i državne institucije, pa i crkvene institucije bile ustašoidne.

10.  „ Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena. Diana Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala ju dvije  do tri godine, do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942. godine, kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje toga događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.“ Hvala Bogu da je barem nešto u filmu bilo istinito i kontra partizana.

11. „Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U „Hrvatskom državnom arhivu“ postoji Kartoteka djece, koja je pripadala „Ministarstvu udružbe“ i „Caritasu“. U 56. ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugoga svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za „Ministarstvo udružbe“ NDH. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u „Hrvatskom državnom arhivu“. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo lako je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjega istraživanja...“ Ma, jasno je. Nekako se moraju opravdati tri milijuna kuna, te je najbolje napisati da se nešto istraživalo 10. godina. I to je u stilu kako sve košta i treba dobro od države naplatiti. Radio, ili ne radio marno, temeljito i studiozno.

„Hrvatski tjednik“-  Objavljeno: 21. listopada 2019.

I. Vukić: 11 najodvratnijih velikosrpskih laži i podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Umjesto zaključka

Nakon svega navedeno u prethodnom tekstu, gotovo da je nepotreban zaključak. Ali u pitanju su ipak i nažalost hrvatski osmaši koji će morati gledati taj film. Tko je to naredio zna se. Tko će to provoditi zna se. Šteta je naše djece, svih osmaša koji će biti indoktrinirani, krivo poučavani. I možda izvući krive zaključke nakon gledanja tog tendencioznog filma. To što će vidjeti nema veze sa objektivnom povijesti. To nije u duhu europskih standarda da su ustaštvo i partizani jednako zlo 20. stoljeća. Bolje da su djecu poštedjeli tih nategnutih, podmuklih i tendencioznih scena iz filma punog laži, povijesnih netočnosti. Kome treba opet takvo kurikularno učenje hrvatske povijesti zasnovano na neistinama, manipulacijama? Hrvatskom bolesnom društvu stvarno treba lustracija. Film je dobio niz različitih nagrada. I neka je. I to je pokazatelj bolesti, ali i istine o tome da „ crveni“ i dalje kroje i šivaju. Ako već djeca gledaju tu glupost i grozotu od filma, za očekivati je da će taj povijesni kurikulum obvezati đake i nastavnike da pogledaju film o blaženom kardinalu Stepincu. Ako se to ne dogodi, a vjerojatno neće, znamo tko još uvijek duhovno i intelektualno truje našu mladost. Zato nije ni čudo da napuštaju takvu Hrvatsku. Bježe iz Hrvatske koje je zatrovana neistinama, lažima, podmetanjima, korupcijom, grickanjem milijuna kuna da bi se radilo protiv Hrvata, Katoličke crkve i uništila slobodna Hrvatska.

Izvorni autor: Vladimir Trkmić/PDN/Foto:glas-slavonije.hr

Autor: