OSNIVAČ ‘KNINDŽI’ I ‘CRVENIH BERETKI’ BIO JE HRVAT: Milošević je vjerovao Frenkiju. Ovo je priča o njemu.
Haška sudnica sutra će biti mjesto u kojoj će se donijeti jedna od možda najvažnijih presuda za ratne zločine iz Domovinskog rata. Šefovima Državne sigurnosti Srbije, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću bit će izrečena kazna za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu koja je za cilj imala “prisilno i trajno uklanjanje nesrba s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, a koje je na ta mjesta postavio Slobodan Milošević. Kako je i zašto tadašnji srpski predsjednik za svog prvog komandosa izabrao Franka (Frenkija), te zašto mu je bezrezervno vjerovao, ponešto se može naslutiti iz životopisa čovjeka koji je kao rođeni Beograđanin hrvatske nacionalnosti, organizirao i osmislio srpske paravojne jedinice čiji je zadatak bio nemilosrdno ubijati Hrvate i Bošnjake.
Potekao iz ugledne hrvatske obitelji
Franko Simatović rođen je 1954. godine u Beogradu, u obitelji Pere Simatovića, rođenog u Dubrovniku. Majka Neda potječe iz ugledne bjelovarske obitelji Winter, a sestra Dubravka koja je udajom dobila prezime Horvat – nastanila se u Rijeci. Frenki je završio Višu policijsku školu i Fakultet političkih znanosti u Beogradu, te izvrsno govori engleski jezik.
Karijera mu je od samog početka vezana za nešto starijeg Jovicu Stanišića, kao mentora, kolegu i osobnog prijatelja. Kao i Stanišić, Simatović se odmah nakon studija zaposlio u Državnoj bezbednosti i munjevito napredovao u Službi. Miloševićev dolazak na vlast zatekao ga je na čelu odjeljenja koje se bavi američkim agenturama u Jugoslaviji.
Prvi čovjek srpske paravojske
Krajem 1990. postaje ključni čovjek za organizaciju srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj i šire. Stiže u Knin sa dokumentima na ime Dragana Simendića, novinara “Politike ekspres”, ali njegov glavni posao je zapravo nadziranje Kapetana Dragana, plaćenika dovedenog sa strane da maskira upletenost Službe u krajišku “balvan revoluciju”. Uz Frenkijevu pomoć, iz Draganovog centra za obuku u Golubiću izlazi prva generacija paravojne grupe koja će kasnije dobiti naziv Crvene beretke, a još kasnije Jedinica za specijalne operacije (JSO) Resora državne bezbednosti. U grupi su, pored ostalih, Aca Božović Legija, Rajo Božović, Žika Ivanović Crnogorac, Njeguš Kušić, Pera Divljaković Divljak, Bora Todorović, Rašo Soldo, Saša Medaković, Vaso Mijović… Manji broj ovih ljudi bili su profesionalni policajci, dok je većina pripadala osuđivanim kriminalcima koji su pušteni iz zatvora u zamjenu za “patriotski angažman”.
Galantni zločinac s Ray Ban naočalama
Životopis Franka Simatovića prepun je rupa, no to je zato jer se malo gdje osobno pojavljivao i samo je mali broj ljudi fizički bio u njegovom prisustvu. Sve je zadatke, manje-više, Frenki odrađivao preko “treće osobe”, no oni koji su ga imali priliku vidjeti, svjedoče kako je bila riječ o “galantnom šminkeru s tamnim naočalama na licu”. To potvrđuju neki od vojnika koje je Frenki novačio, kao i svjedoci zločina čije je svjedočenje objavljeno u srpskom listu Vreme:
Unovačeni obavještajac: “Prvi put sam ga vidio u svibnju 1992. u centru za obuku u Bosni. U tom logoru bilo je raznih baraba: šešeljevaca, “belih orlova”, samostalnih dobrovoljačkih a u stvari razbojničkih grupa. Ipak, svi su se oni bojali Crvenih beretki i drhtali pred njihovim komandantom, Acom Legijom. Jednoga dana obišao nas je i Frenki. Došao je helikopterom, obučen u elegantno civilno odijelo, sa “Ray Ban” naočalama za sunce. Aca Legija mu je predao izvještaj i nazvao ga “gospodine komandante”. Frenki nam se predstavio punim imenom i prezimenom i rekao da dolazi u ime države Srbije, i da smo mi vitezovi o kojima ovisi sudbina srpskog naroda. Poslije smo svi dobili po pištolj CZ iz sanduka koji su stigli istim helikopterom. Rečeno nam je da napišemo biografije, kako bismo mogli dobiti i službene legitimacije. Kasnije su mnogi od nas dobili po dvije: jednu Državne bezbednosti Srbije (za upotrebu u Srbiji) i drugu MUP-a RS-a Krajine (za upotrebu u Republici Srpskoj i u Krajini). Nikakva vojska ni policija nije nas smjela dirati.”
Svjedok zločina: “Stajao sam na obali Neretve kada je grupa Crvenih beretki, među kojima sam prepoznao Peru Divljaka, izvela grupu od stotinjak muslimana i Hrvata iz podruma u naselju Zelik kod Mostara. Trajalo je oko pola sata dok ih nisu sve pobili, što pištoljima, što noževima, što kundacima. Poslije je došao bager i sve ih zatrpao.”
