Dana 17.09.1991.g.padom svih vojnih objekata, mirno je predana vojarna u Čakovcu, kao prva u Hrvatskoj, čime je Međimurje ujedno postalo prvi kraj oslobođeno od neprijateljske vojske. Time se pokazao pravi smjer ostatka zemlje kako se zajedničkim snagama može osloboditi domovina. Taj se veliki dan u povijesti najsjevernije hrvatske županije obilježava 17. rujna, kada se slavi Spomendan oslobođenja Međimurja 1991. Godine i Dan međimurskih branitelja.
Nakon toga svi međimurski branitelji prebačeni su na područje varaždinske Županije gdje su pomogli u osvajanju vojarni a koje je uslijedilo dana 22.09.1991.g.

Tako je u međimurju 23.09.1991.g. otpočeo upis dobrovoljaca za ratišta Dalmacije, Slavonije i Banije. Budući da se za Baniju prijavilo premalo boraca, formirana su dva voda, jedan za Slavoniju, drugi za Dalmaciju.
Međimursko-dalmatinska voda broji 42 borca, za zapovjednika je određen IVAN VURUŠIĆ, za zamjenika Ivica Kruneš. Nakon zaduženja opreme i naoružanja na put se krenulo dana 28.09.1991.g. u večernjim satima. VAŽNO je napomenuti da je ovaj vod bio PRVA ORGANIZIRANA JEDINICA na nekom ratištu izvan Međimurja. ( izvor knjiga Međimurje u Domovinskom ratu za slobodnu HRVATSKU  izdana 1992.g.)
Međimursko-dalmatinski vod bio je upućen na Dubrovačko ratište,gdje su s nestrpljenjem bili očekivani pošto su se vodile žestoke borbe sa srbo-četničkim
vojskom oko obrane grada Dubrovnika .(*izvor knjiga Iznevjereni grad-pisac Petar Kriste*)
Dana 29.09.1991.g. međimursko-dalmatinski vod dolazi do Vodica pored Šibenika i dalje se ne može nastaviti putovanje zbog prekida cestovne komunikacije sa
strane srbo-četničke vojske. Smještaj se nalazi u hotelu „Punta“.
Dana 30.09.1991.g. nakon dogovora u zapovjedništvu u Vodicama,vod odlazi na vatrene položaje. Dvije desetine razmještene su na brdu Sv.Gregur. S borcima je pet domaćih boraca. Vodič ih vodi do vatrenog položaja a nakon toga pješače kroz minska polja. Zauzimaju položaje uz cestu Benkovac-Zaton.
Na liniji obrane voda,agresor djeluje s dva tenka,nadire oklopnim transporterom i pješadijom. Budući da vod nije, osim pušaka, imao drugo naoružanje, zapovjednik Vurušić odlazi u Vodice da zove Čakovec i hitno zatraži bestrzajnu topovu i minobacače te da omogući funkcioniranje radio-veze s prvim borbenim položajima. Vraća se s još trojicom boraca postrojbi ali na povratku vozilom „Lada“ grupa zalazi na minsko polje. Vraćaju se „rikverc“ i prednjim desnim kotačem nailaze na protutenkovsku minu. Tom prilikom zapovjednik IVAN VURUŠIĆ pogiba na mjestu dok su Janko (Janez) Zelko, Stjepan Rošoci i Drago Novak teško ranjeni.
Nakon rečene tragedije zapovjednikom voda postaje Ivica Kruneš.
Dana 31.09.1991.g. donijeta je odluka da se vod premjesti u Zadar i da se stavi pod zapovjedništvo 112.pričuvne brigade ZNG Zadar kojim je zapovijedao
Marko Čulina
Dana 01.10.1991.g. u večernjim satima vod je krenuo na zauzimanje položaja u Murvicama. Prilikom dolaska do mjesta smještaja pogođena je tvornica koja se nalazila.
Dana 02 i 03.10.1991.g. cjelodnevni artiljerijsko-zrakoplovni i pješački napadi na Murvicu.Najprije 24 sata drži položaj 1.i 2.desetina,nakon toga 3. i 4.desetina. U orijentaciji vodu pomagao je vodič „Bošnjak Jaro“. Nakon jedne minobacačke granate „Jaro“ pogiba, zapovjednik Ivica Kruneš koji je bio s njim je ranjen.
Dana 04.10.1991.g. u 10 sati neposredna srbočetnička artiljerijska priprema, a u 12,30 sati tenkovsko-pješački napad iz tri smjera. Obruč se sve više stezao, do te mjere da su se borci dogovorili da će se radije međusobno likvidirati nego da padnu u ruke četnika. Spas su ipak nekako našli probijanjem kroz kamenjar i šikaru.
Izvlačenje je bilo noću,bez vodiča,na nepoznatom području a jedini orijentir bila je zapaljena Murvica. Pravac izvlačenja bio je Briševo-Bokanjac-Zadar. Za vrijeme izvlačenja Logožar Zvonko tromblonom je uništio ten ali je i on ranjen. Vod u noćnim satima dolazi u Bokanjac.

Dana 05.10.1991.g. od ranih jutarnjih sati srbo-četnička vojska poduzima artiljerijski i pješački napad na Bokanjac. Međimursko-dalmatinski vod s domaćim
borcima pruža nadljudske napore da odbije napade i zaustavi njihovo prodiranje prema Zadru. Tom prilikom su ranjeni Bruno Herman, Milivoj Đud, Slavko Korunek, Mladen Klanjščak, Petar Medlobi i Dejan Mihalković. Za vrijeme borbe Međimurci su uništili dva tenka.
Pošto je u Bokanjcu zaustavljeno napredovanje pripadnika agresorske vojske međimursko-dalmatinskog voda u vremenu od 06-09.10.1991.g. raspoređeni su na sljedeće položaje:napad na vojarnu „A.Banina“ u Zadru, obrana Borika i Draćevca.
Dana 10.10.1991.g. na zadarskom području potpisano je primirje.
Dana 12.10.1991.g. vod se vraća u Čakovec. Pripadnici voda primili su mnoga priznanja,na radio Zadru upućena im je posebna zahvala,uz konstataciju da je ta jedninica bila najbolja u obrani Zadra. Posebno je značajna zahvalnica što ju je Zapovjedništvo zadarskog sektora uputilo Skupštini općine Čakovec au kojem stoji:

„Zapovjedništvo Zadarskog sektora posebno zahvaljuje vodu dobrovoljaca iz okolice Čakovca na nesebičnoj pomoći u obrani Dalmacije. U
trenucima najžešćih neprijateljskih napada, ovaj vod hrabro se priključio obrani. Svaki pripadnik Čakovečkog dobrovoljačkog voda „Dalmacija“ pokazao
je visoku vojnu organiziranost, hrabrost i požrtvovanost u borbama za Vodice i Zadar.
Odajemo poštovanje i sućut obitelji poginulih koji su svojom herojskom smrću zauvijek utkani u slavnu povijest Dalmacije“.- Zapovijednik:
dopukovnik JOSIP TULIČIĆ
Na kraju treba samo reći da je tijekom svojih borbenih aktivnosti na području Dalmacije uništio 3 tenka, 1 raketu, 1 transporter i najmanje 200
neprijateljskih vojnika.
Nakon povratka u Čakovec veliki dio vode se dobrovoljno priključio 54. Samostalnom bataljunu-Čakovec.

NAPISAO:

Dejan Mihalković – pripadnik MEĐIMURSKO-DALMATINSKOG
VODA koji je bio priključen 112.brigadi HV Zadar