OSTANIMO DOMA: Drž'te se, vidimo se u novoj 'normali'. Na metar razmaka!
Zanimljiva stvar, ovo s najfriškijim 'izazovom' na društvenim grupama. Mnogo mojih prijatelja, i stvarnih i samo virtualnih, na Facebook zadnjih dana stavlja svoje slike iz djetinjstva i mladosti, uredno objašnjavajući taj svoj čin porukom 'izazov prihvaćen'. Opravdana je, međutim, sumnja da nikakav izazov uopće ne postoji odnosno, da preciziram: nisam vidio nikog među njima tko bi uz objavu svoje fotografije spomenuo tko ga je izazvao, niti bi 'tagirao' nekog sljedećeg, pa da se taj izazovni lanac protegne dalje. Nema šanse.
Kad sam objavio pitanje kakav je zapravo izazov posrijedi (jer neki stavljaju svoje fotografije iz vremena dok su još nosili pelene, a drugi iz studentskih dana), nitko mi nije znao odgovoriti. Da stvar bude zanimljivija, javilo se i poprilično onih koji se žale na to što, eto, jedino baš njima nitko nije ponudio taj izazov, a ne nedostaje ni ljudi koji buntovnički poručuju 'sve da mi je i stigao, ne bih ga prihvatio'. Dvojica su mi priznala da su objesili svoje stare fotke 'na crno', bez ikakvog izazova, nek se nađe, kud svi Turci…
Čini se, sve u svemu, da nikakvog inicijalnog izvora tog famoznog izazova nije ni bilo, ili je pak, ako postoji, toliko mali da ga se i pod mikroskopom jedva raspoznaje. Da imam mikroskop, kladim se da bi mi pod njim taj izvorni izazov izgledao navlas isto kao i ovaj mali smrad koji nas je diljem svijeta zakovao u stanove i kuće, među čvrste i drhtave zidove, pod sigurne i izbušene stropove. I sad se, tako preventivno izolirani, miljama još udaljeni i od travnja, kamoli svibnja, ljudi pokušavaju uvjeriti da ipak postoje, da imaju biografije, da imaju uspomene, da su živjeli u vremenima kad se invazija izvanzemaljaca činila vjerojatnijom od ovog što žive danas.
Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL
Prestrašeni sadašnjom svakodnevicom i kao nikad zbunjeni vizijama moguće budućnosti, hitro spuštaju jedino preostalo sidro: uspomene. Ničim izazvani, pod nježno istkanom oblandom nekakvog tobožnjeg virtualno-viralnog 'izazova', dijele ih s prijateljima, i stvarnim i u stvarnosti neznanim, i onima koje znaju iz vremena kad su fotografije nastajale i s onima koje su upoznali kasnije, u vrijeme dok je rukovanje još bilo pristojna gesta. I dobivaju odgovore, pa zameću konverzaciju, tako nasušnu u ovim osamljeničkim tjednima.
- Ona druga zdesna, jel to Ksenija?
- Silba, a? E, to su bila ljeta… Sjećaš se Žacovog šatora?
- Ostala si uvijek ista… (smajlić i srce)
- Jadni Kefa, i bolje da ovo nije dočekal…
- Kae bilo s Dudom poslje tog Amsterdama?
- Meni je sad sve u prašini od potresa, al imam jednu još luđu iz Crikve to ljeto, pošaljem kad ovo riješim.
- Bila sam i ja na toj svirki, možda smo se i vidili uživo, ko zna?
I sve tako redom, pitanja i odgovori, prisjećanja i podsjećanja, jedan za drugim nižu se dokazi našeg postojanja, ti nejasni emotivni zalozi koliko-toliko suvisle budućnosti. U kosti nam se uvukla strepnja pred kojom je barem zasad, u ovim uvjetima, vraćanje u prošlost najpouzdanije utočište. Bili smo negdje kamo danas ne smijemo poći, išli smo na koncerte i utakmice koji se danas ne smiju održavati, činili kojekakve ludorije s podjednako mladim ljudima koje danas, kad smo već prešli prag 'rizične skupine' više ne smijemo uživo sretati i tko zna hoćemo li ih se ikad više usuditi zagrliti i radosno cmoknuti…
Ono što uslijedi kad ova prijetnja mine, nejasno svi slutimo, neće biti nikakav 'povratak u normalu', jer norme te 'normale' bit će bitno drugačije od onih što su vladale do, jebenti, evo, ovog siječnja. Nova normalnost zahtijevat će od nas da čim prije usvojimo društvena pravila koja nam neće biti jednostavno ni prihvatiti niti primjenjivati, a da veselje bude veće – još ni ne znamo na što će ta pravila sličiti. Sve je tek u nejasnim slutnjama, nadanjima i hvatanju za perfekt kao jedino sidro održivosti u ovakvoj sadašnjosti.
Zato mirno i nasmiješeno, bez ikakva krzmanja, nastavite prihvaćati nepostojeće 'izazove', dapače, slobodno izmišljajte svoje i čvrsto se držite za to što imate. Jednoga dana, kad prođe ova akcija 'ostarimo doma' (to sam ukrao od jednog FB-frenda, oprostit će mi) i ovo će biti zanimljiv dio vaše i kolektivne prošlosti o kojoj ćete glasno i veselo razglabati uživo, u kafićima arhitektonski organiziranima tako da se spriječi međusobno približavanje na manje od metra, pod budnim okom detektora pokreta koji će zapištati pri svakom pokušaju rukovanja ili zagrljaja. Drž'te se, vidimo se!
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
