Osuđeni ratni zločinci za brutalno mučenje žene tijekom Domovinskog rata

Optuženom dvojcu se sudilo u odsutnosti, a na snazi je međunarodna tjeralica zbog njihovih zločina tijekom Domovinskog rata. Desimir Ivaneža (59) i Saša Ivaneža (49), pripadnici paravojnih postrojbi Republike Srpske Krajine u sastavu 92. motorizirane brigade Benkovac, našli su se u središtu priče zbog provođenja velikosrpske politike i kršenja pravila međunarodnog prava, piše Jutarnji list.

Epizode ratnog zločina dogodile su se od kraja listopada 1991. do početka vojno-redarstvene akcije Oluja u Nadinu, točnije u zaseoku Zagrad tijekom oružanog sukoba hrvatske vojske s tzv. JNA srpskim paravojnim formacijama.

Nakon 32 godine, Županijski sud u Splitu nedavno je donio nepravomoćnu presudu kojom je stariji Ivaneža osuđen na šest godina zatvora, dok je mlađem dosuđeno pet i pol godina. Sud im je također naložio da solidarno plate 1556 eura sudskih troškova. Obojica optuženih su bili suđeni u odsutnosti, a protiv njih je izdana međunarodna tjeralica.

Tijekom sudskog postupka, žrtva Anica A. je ispitana u svom domu sukladno članku 292. st.3. Zakona o kaznenom postupku. Ona je svjedočila o neviđenim patnjama koje je pretrpjela tijekom ratnih sukoba. "Cijeli Domovinski rat sam provela u svojoj kući s bolesnom svekrvom i zaovom. Život je bio jako težak jer sam svakodnevno bila izložena psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Pljačkala nam se imovina i to su činili mještani srpske nacionalnosti iz moga sela, kao i iz susjednih. Moja obitelj nikada ni s kim nije bila u lošim odnosima pa sam vjerovala da neću imati problema ako ostanem u svojoj kući. Ali nažalost nije bilo tako. Prve dvije godine bilo je najteže. Zlostavljali su me Desmir i Saša Ivaneža. Jedne prigode Desmir me udario šakom u glavu i izbio mi više zuba. Nakon toga je ponovno dolazio do nas i psihički me zlostavljao zašto ne odem svojim ustašama, tjerao da napustim selo jer da neću imati mira. I Saša me vrijeđao i tukao. Obojica su bila odjevena u vojne odore i nosili su puške. Od tog fizičkog maltretiranja izgubila sam sve zube i imala tijelo prepuno modrica. Trpjela sam strah pa nikada nisam potražila liječničku pomoć i stoga nemam nikakvu liječničku dokumentaciju", dodala je Anica.

Anica je također istaknula da su njeni prvi susjedi bili svjesni zlostavljanja koje je pretrpjela, ali nitko nije reagirao kako bi zaustavio mučenje. Nekolicina susjeda joj je tajno pomagala, dok su ostali okretali glavu jer su mislili da ih to ne zanima.

- Prošla sam velike muke. Tko to nije prošao i vidio, ne može ni shvatiti. Dobro je što sam uopće živa. Fizički i psihički su me zlostavljali, i u mojoj kući, i izvan nje – zaključila je žrtva.

Svjedoci su također potvrdili brutalnost koju su iskusili u selu. Mještani srpske nacionalnosti su krali stoku i izrugivali se žrtvama, govoreći: "Šta još niste otišli?"

"Jednom prilikom maskirani i uniformirani pripadnici srpske vojske udarili su nogom u glavu moga muža jer nismo htjeli napustiti kuću. Najagresivniji je, inače, bio Saša koji nam je posebno zamjerao što pomažemo Anici i njezinoj obitelji. Znali smo da je zlostavljana i tjerana van grada, ali nam nikada nije otkrila tko ju je mučio", svjedočila je jedna svjedokinja.

Sin zlostavljane žene također je svjedočio i iznio da je pobjegao iz Nadina u listopadu 1991. godine kada su ga pripadnici neprijateljskih formacija pokušali fizički likvidirati. Spomenuo je i da je njegova majka bila silovana tijekom rata, što je imalo drastične posljedice na njeno zdravstveno stanje.

- Desmir je nedvojbeno moju majku kroz duže vrijeme fizički zlostavljao i mlatio. A Saša te Nikola T. su mene lišili slobode, ali sam im uspio nekako pobjeći. Nekad sam sa Desmirom i Sašom bio u prijateljskim odnosima pa ne mogu objasniti što im je značilo da tuku nemoćnu i stariju ženu. Pogotovo jer sam sa Sašom išao u školu – zaključio je sin žrtve.

Važno je napomenuti da je Desmir Ivaneža već bio osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na Županijskom sudu u Zadru. Ta presuda postala je pravomoćna 1998. godine, a budući da rehabilitacija nije stupila na snagu, Desmir Ivaneža je bio kazneno osuđivana osoba, što je imalo otegotanu okolnost pri donošenju ove presude.