S kraja ove nam godine imamo pravo na sjećanja i na domoljubne minute i stupce, osobito kada se prisjetimo onih koji su u obrani naše domovine dali ono najdragocjenije, svoje živote. U četvrtak, 30. prosinca 2021. godine Lišane Ostrovičke posjetili su brojni predstavnici Časnih udruga, rodbina, prijatelji, mještani, građani Benkovca, Zadarske županije, koji su se, uz članove obitelji, prisjetili pogibije hrvatskoga viteza, Branimira Mamića u Domovinskom ratu.

Upravo na taj dan 1991. godine u 15,15 sati Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo izvršilo je napad na zapovjedništvo i položaje 2. bojne 134. brigade u Stankovcima, smješteno u zgradi Osnovne škole. Tom prilikom ranjeno je četvero branitelja među kojima i 18-godišnji Branimir Mamić. Taj mladi i hrabri hrvatski vitez preminuo je od posljedica teškog ranjavanja u šibenskoj bolnici četiri dana poslije.

Pokopan je na gradskom groblju Kvanj u Šibeniku, budući da je njegovo rodno mjesto Lišane Ostrovičke bilo pod neprijateljskom okupacijom sve do oslobodilačke akcije ˝Oluja˝, nakon čega su njegovi posmrtni ostaci premješteni u obiteljsku grobnicu u toj općini. Podsjetit ćemo prije 10 godina je, 30.prosinca otkrivena spomen ploča na zgradi općine Stankovci, čime je obilježena tada 20. godišnjica stradanja hrvatskog branitelja Branimira Mamića koji je doživio teško ranjavanje svega nekoliko metara od tog mjesta.

Tu je spomen ploču postavila Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata iz Benkovca, a otkrili su je članovi obitelji pokojnog Branimira Mamića. Deset godina nakon toga, 30. prosinca 2021. godine u spomen na hrvatskoga viteza u Lišanima Ostrovičkim je osvanuo impresivan mural. No prije njegova otkrivanja fratar rodom iz Vukšića Branimir Šegota predvodio je molitvu nad obiteljskom grobnicom u koju su preneseni posmrtni ostaci Branimira Mamića, a nakon toga i za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve pred spomen križem podignutom na mjesnom groblju.

Nakon toga svi su se uputili na sami ulaz u Lišane Ostrovičke iz pravca Benkovca gdje je na zidu autobusne kučice otkriven i otvoren mural u spomen na pokojnog Branimira. Vrpcu je presjekao Branimirov brat Damir Mamić, koji se zahvalio najprije mladeži Lišana koji su inicirali i na kraju oslikali mural koji svjedoči nemjerljivoj poniznosti i hrabrosti pokojnoga mladoga hrvatskoga viteza Branimira. On se biranim riječima zahvalio i UHDDR-a Benkovac koja i nakon što je prije 10 godina postavila spomen ploču u Stankovcima i dalje pruža svesrdnu pomoć u organiziranju spomen obilježja, kako pokojnom Branimiru tako i svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama s ovih prostora ali i šire.

Damir se također zahvalio i svima koji su došli u Lišane kako bi oživjeli sjećanja na Branimira kojega je otkriveni mural najbolje opisao njegovim naslikanim likom u časnoj bojovničkoj odori s oružjem u ruci i porukom: ˝Hvala im na svemu, slobodni smo ljudi˝. Slobodni smo bili kazati u tom trenutku, emocije su i nakon toliko godina proradile. Među ranjenima je tada uz Branimira bila i Mirjana Troskot, tada Rakić, koja je  bila važna karika i zapovjedništvu 2.bojne 134.brigade i koja je pukom srećom preživjela smrtno ranjavanje. Kaže kako je njeno preživljavanje bilo pravo medicinsko čudo. Pored nje su još bili ranjeni Anđelo Guzić i Bore Mamut, koji je ujedno bio i dozapovjednik 2. bojne.

On je, iako također ranjen izvukao ranjenu Mirjanu koja ga, dok ju je vukao kroz školske hodnike, nije niti prepoznala jer je bio obliven krvlju. Tada je zavladao opći kaos, prisjeća se Mirjana, koja je iako smrtno ranjena, ostala pribrana i pri svijesti. Lošije je od nje, kaže, izgledao doktor koji ju je primio kako bi sanirao njene preteške rane, kada je vidio u kakvom je stanju. Mirjana se sjeća da su joj u tom trenutku doveli čak i svećenika i časnu sestru, tvrdeći kako uopće nema šanse da se može bilo što učiniti za njezin život.

No, kako je sama kazala, dragi Bog je htio da sve bude drugačije. Pokojnog Branimira Mamića, kaže nije poznavala, no prema njemu i njegovoj obitelji gaji neku posebnu poveznicu i dan danas. Ona i Branimir su tada zajedno bili u šok sobi kao teški ranjenici, ali ona je preživjela, on na žalost nije.-Zato sam ja danas tu, da se poklonim njegovoj žrtvi i po tko zna koji put izrazim suosjećanje njegovoj obitelji. Mirjana je uputila i poruku svim članovima i predstavnicima časnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, da to što rade, nastave i dalje raditi.

-Neka obilježavaju ovakve i slične obljetnice i neka sve čine da se ne zaboravi i neka oživljavaju ta sjećanja, jer mladi koji dolaze iza nas, ako mi ne svjedočimo ovoj istini, oni o tome neće ništa znati, kazala je.

-Stoga je na svima nama da mladima pričamo o tome i da svojim aktivnostima osvješćujemo mlade naraštaje, kako niti moje ranjavanje, niti izgubljeni život Branimira Mamića i životi brojnih drugih poginulih hrvatskih branitelja ne bi bili uzaludni. Jednostavno neka se ne zaboravi, naglasila je Mirjana Troskot.

Zapovjednik 2. bojne 134. brigade Radojko Baković je podsjetio kako je tada u vrijeme pogibije Branimira Mamića, neprijateljski 9. korpus bivše JNA planirao operaciju ˝Udar 91˝, s nakanom izvršiti napad u smjeru Vukšić-Stankovci-Banjevci i zauzeti Stankovce, Banjevce i Radašinovce i biti spremni za daljnja napadna djelovanja prema Jadranskoj magistrali. Prva im je zadaća bila uništiti zapovjedništvo 2. bojne 134. brigade, a druga zadaća zauzeti teritorij. Prethodnom zadaćom neprijatelj je izvršio zrakoplovno raketiranje zapovjedništva, a paralelno s tim cijeli je dan vršio topnički napad.

-Branimir Mamić je tada bio pripadnik Interventnog voda 2.bojne 134.brigade, stacioniran u Budaku. Sve što bih o njemu kazao, bilo bi suvišno, jednostavno rečeno, bio je uzor ne samo svom naraštaju i mlađima, nego i nama starijima, rekao je ratni zapovjednik Radojko Baković.

S puno emocija, trenutka ranjavanja i smrti Branimira, prisjetio se njegov rođak Željko Mamić. Kroz suze je kazao kako su njih dvojica toga dana pošli na kupanje, Branimir doma, a on u Solaris i trebali su se vratiti najdalje do 14 sati u Stankovce. Sreli su se, kaže Željko, s Branimirovim bratom Mladenom koji je bio u 113. brigadi, s kojim se nisu vidjeli mjesec dana. Uspjeli su se tek pozdraviti i poručiti si: ˝Vidimo se˝.

Nažalost, više se nisu vidjeli, kroz suze će Željko. Tužne su ovo priče, sjećanja nimalo lagodna niti nakon toliko godina, osobito kada znaš da je to bio mlad čovjek, pun života, entuzijazma, volje da napravi nešto sutra, u vjeri i nadi da će Hrvatska biti slobodna, neovisna, samo naša. Tako se Branimir Mamić odnosio prema težnji da uloži svoju mladost i svu svoju energiju i mladalačku hrabrost u obrani svoga doma i svoje domovine.

Nažalost nije doživio slobodu i nije ostvario svoje dječačke, mladalačke snove.  Neka i dalje uživa nebeski spokoj i mir i neka mu je od svih nas vječna hvala i slava.

Mihovil Mijo Brkić