Ovo je dokument istine koji je CIA objavila nakon Oluje

Datum na dokumentu je 16. kolovoza 1995. godine, a u njemu stoji da je Milošević bio spreman odreći se ranije zauzetih teritorija unutar Hrvatske, te da je bio spreman prepustiti tamošnje srpsko stanovništvo njihovoj sudbini bez ikakvih namjera da im vojno pomogne.

Ovaj dokument, također, dokazuje da Hrvatska vlada i oružane snage nisu planirale izvršiti etničko čišćenje u sektorima Jug i Sjever.

“Krajiške izbjeglice optužuju Miloševića za izdaju”

Čini se da je srbijanski predsjednik Milošević odlučan pokušati zaključiti sporazumno rješenje, unatoč porazu krajinskih Srba u UN-ovim sektorima Sjever i Jug u Hrvatskoj, te optužbama za izdaju od strane srpskih izbjeglica koje su iz Hrvatske odlazile u Srbiju.

Srpske vlasti relativno su brzo rastjerale izbjeglice. Prebačeni su u Vojvodinu, južnu Srbiju i pokrajinu Kosovo, koja je naseljena etničkim Albancima. Prema američkim diplomatskim i drugim izvješćima, srpska policija je zatvorila Beograd, jedino mjesto u Srbiji gdje je izraženo protivljenje režimu, za izbjeglice – uz prijetnju da će ratno sposobne muške izbjeglice poslati na bosanska ratišta kao oblik zastrašivanja.

Različita izvješća, zaključuje dokument CIA-e, pokazuju da je Milošević i dalje motiviran željom da prekine sankcije UN-a nametnute njegovom režimu i da iskoristi dogovoreno rješenje za legitimizaciju i zaključavanje preostalih srpskih teritorijalnih dobitaka u Bosni i, možda, u hrvatskom sektoru Istok.

“Beograd krivi Krajišnike jer nisu prihvatili plan Z4”

Nastavak napredovanja Hrvatske vojske u Bosnu ili napad na Sektor Istok, međutim, ozbiljno će ograničiti Miloševićeve mogućnosti i, možda, pokrenuti izravnu intervenciju Vojske Jugoslavije (VJ) u sukob.

Miloševićev najvažniji cilj je bio ostati na vlasti. Hrvatsko osvajanje Krajine uklonilo je kod srpskog vođe dilemu obrane udaljenog teritorija pod kontrolom Srba i pružilo mu priliku da eliminira ključne srpske suparnike, posebice vođu bosanskih Srba Karadžića, koji je ometao Miloševićeve napore da postigne dogovoreno rješenje i legitimizira veliku Srbiju; Milošević i drugi srpski čelnici tvrde da je Karadžićevo odbijanje prihvaćanja plana Kontakt skupine, dao Hrvatskoj vremena da uvježba i opremi snage sposobne poraziti krajiške Srbe.

“Od hrvatskog preuzimanja Krajine, provladini mediji u Beogradu uporno su tvrdili da je vodstvo krajinskih Srba jednako krivo za krajinski debakl koliko i Zagreb jer nije prihvatilo prvobitni prijedlog Zagreb-4 kojim se Srbima daje ograničena autonomija unutar Hrvatske.”