U skladu s direktivama iz srpskog pobunjeničkog stožera u Kninu, načelnik pakračkog SUP-a Jovo Vezmar, nelegalno, protupravno i protivno svojim ovlastima, 1. ožujka 1991. zapovjedio je mobilizaciju pričuvnog sastava tadašnje "milicije" na području općine Pakrac - i to isključivo Srba, kojima je dan prije podijeljeno oružje. Iste noći (1/2. ožujka), domaći srpski teroristi (iz sastava policijske "pričuve"), oslanjajući se na "JNA" (koja je prešutno osiguravala njihovu pobunu), upali su u policijsku postaju i pod prijetnjom smrti razoružali svojih 16. kolega - Hrvata, te na objekt umjesto hrvatske izvjesili zastavu Srbije. Zgrade općine i Policijsku postaju okružile su mješovite skupine srpskih policajaca i civila a operaciju su koordinirali čelnici lokalnog SDS-a, na čelu s Veljkom Džakulom.

(Video): 1991: Početak, obrat i pobjeda - Pakrac [dokumentarni film o početku Domovinskog rata];

 Bila je to smišljena, gruba provokacija s ciljem izazivanja oružanog sukoba i krvoprolića čime bi srpski teroristi dobili pokriće za otvoreni rat protiv Hrvatske i intervenciju vojske ("JNA") koja se od početka "balvan revolucije" 17. kolovoza 1990. godine otvoreno svrstala na stranu "ugroženog srpskog naroda"; ne treba zaboraviti kako su istoga dana, dva borbena zrakoplova "JRV", MIG-21 iznad Ogulina (pod prijetnjom rušenja) zaustavila tri helikoptera u kojima su bili pripadnici Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske (ATJ Lučko) na putu prema središtu terorističke pobune - Kninu - u kojem je hrvatska vlast kanila uvesti reda i uspostaviti pravni poredak - načelnik Generalštaba, Blagoje Adžić izjavio: "Ako padne ijedna srpska glava ima vojska da interveniše" (dakako, u korist srpskih terorista koji su od veljače 1989. godine uz potporu Beograda divljali i haračili po Hrvatskoj). Već tada, "zaštitnicima Jugoslavije" i "narodnoj vojsci" bile su važne jedino srpske glave.

 Već od 4. siječnja 1991. godine, policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću, Glini i Hrvatskoj Kostajnici bile su u rukama srpskih terorista koji otkazuju poslušnost MUP-u Republike Hrvatske i stanje postaje sve teže, iako 6 dana poslije (10. siječnja) reagira i Predsjedništvo SFRJ i nalaže razoružavanje i raspuštanje svih oružanih formacija koje nisu u sastavu Oružanih snaga SFRJ. Budući da je prošlo više od 7 mjeseci od prvih barikada i blokada i gotovo šest mjeseci od proglašenja "autonomije srpskog naroda" a vlasti i građani Republike Hrvatske unatoč svemu nisu nasjedali na provokacije izbjegavajući sukobe s teroristima, u njihovim redovima se javlja sve veća nervoza, te odlučuju proširiti svoju "autonomiju" i na pakračko područje.

Pakrac 2. ožujka 1991. godine - tu je počela borba za slobodnu Hrvatsku

(Adresa slike/snimio: Toni Hnojčik)

 U planovima velikosrpskih ekstremista, upravo je Pakrac bio jedna od uporišnih točki u borbi za buduću "Veliku Srbiju", jer taj je grad trebao postati "administrativno, političko i kulturno središte" tzv. SAO Zapadna Slavonija. Osam dana prije nasilnog zauzimanja Policijske postaje, okupljaju se srpski odbornici Skupštine općine Pakrac (onemogućujući izjašnjavanje Hrvatima i odbornicima drugih nacionalnosti) i donose jednostranu, nelegalnu odluku o pristupanju Općine Pakrac tzv. SAO Krajini, dok Policijsku postaju Pakrac preimenuju u "Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova (OSUP) Pakrac" i podređuju ga "Sekretarijatu unutrašnjih poslova (SUP) Krajine".

 Uskoro su odlukom predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića (po nalogu Slobodana Miloševića i u dogovoru s Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem) u Pakrac upućene oklopne snage od 10 tenkova iz vojarni u Virovitici, Bjelovaru i Zagrebu, s tobožnjom zadaćom stvaranja "tampon zona" između "zaraćenih strana".

 Reakcija hrvatskih vlasti uslijedila je već sutradan, 2. ožujka, kad su na krizno područje poslane snage Specijalne policije iz Bjelovara, koje su najprije uklonile barikade na cesti prema Daruvaru i potom u rano jutro stigle u Pakrac. Čim su čuli za dolazak hrvatskih specijalaca, srpski teroristi su se u većini razbježali po obližnjim brdima Papuka i Psunja, a s njima je otišao u "zbjeg" i dio "ugroženog" srpskog civilnog stanovništva. Sve to praćeno je zaglušnom bulom srpskih medija. Njihova propaganda ispreda fantastične bajke o "genocidu nad Srbima Pakraca i okolice", o "mrtvim i ranjenim Srbima" koji su "žrtve ustaških zločinaca" - iako su u to vrijeme jedine žrtve bile trojica ranjenih hrvatskih policajaca. Nakon što je Specijalna policija MUP-a RH stigla u središte grada, srpski teroristi su na njih otvorili vatru iz pješačkog oružja s brda Kalvarija. Naša policija je odgovorila na vatru i za kratko vrijeme pobunjenici su razbijeni i onemogućeni u daljnjem djelovanju. Tada ih je zarobljeno ukupno 32 i svi su bili odmetnuti policajci iz Policijske postaje Pakrac. Njih se sprovelo u Bjelovar, Policijska postaja je oslobođena, a umjesto srpske zastave, na zgradu je vraćena hrvatska.

 Uskoro su, međutim, uslijedili novi sukobi, jer teroristi nisu mirovali. Usprkos tomu što su hrvatske snage uspostavile red u gradu i osigurale mir, pod izravnom prijetnjom "JNA", vlast u Zagrebu pristaje na kompromis i povlači snage Specijalne policije iz Pakraca.

 Početak ožujka te ratne 1991. godine, bio je buran i u drugim krajevima. Tako su, primjerice, već 5. 3. u Baranji i istočnoj Slavoniji Srbi organizirali igrokaze "zbjegova" preko Dunava. Naime, njihove paravojne postrojbe (kako domaće, tako i one s područja Srbije), obilaze naselja sa srpskim većinskim stanovništvom i šire paniku o "ustašama koje dolaze i kolju sve redom". Mada velika većina Srba jako dobro zna kako su to čiste laži, jedan dio njih pristaje na ovu igru, pa se s najnužnijim stvarima upućuje preko Dunava, na područje Vojvodine. Tamo je nastavljen igrokaz uspostavom "prihvatnih centara" u koje su smještane "izbjeglice" Uskoro se "ugroženi" Srbi vraćaju kućama u Hrvatsku, ali propagandni učinak je postignut, jer se među njima na cijelom području SFRJ širi još veća mržnja prema Hrvatima, što dovodi do daljnje nacionalne homogenizacije u čemu vodeću ulogu imaju srbijanski mediji.

13. ožujka, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u Zagrebu je primio delegaciju Srba iz SDS-a za Slavoniju i Baranju i razgovarao s njima u cilju smirivanja tenzija i dogovornog rješavanja mogućih spornih pitanja. Mada su razgovori protekli mirno i u demokratskom ozračju, unatoč očekivanjima da će srpski pobunjenici u većini prihvatiti Republiku Hrvatsku kao svoju državu, uskoro se ispostavilo kako je to bio uzaludan napor hrvatskih vlasti. Globalni velikosrpski plan počeo se ostvarivati, a beogradski arhitekti rata za "Veliku Srbiju" već su imali razrađene planove za ostvarivanje srpskog nacionalnog programa - njihovi poslušnici, od Milana Martića, Milana Babića i Jovana Raškovića do Jovana Opačića, Sime Dubajića, Mila Paspalja, Veljka Džakule, Borislava Mikelića i drugih bili su samo izvršitelji naloga i svi od reda nadali su se osobnim karijerama i visokim pozicijama koje će zauzeti u budućoj "SAO Krajini" (što je trebalo biti samo prijelazno rješenje do uklapanja hrvatskih okupiranih područja u novu "svesrpsku državu" koja će nastati na razvalinama SFRJ.

 Jugoslavenski "Savezni sekretar za NO" (ministar obrane), Veljko Kadijević, upravo je u to vrijeme bio u tajnoj misiji u Moskvi, gdje se sastao s vođom pučista, generalom Dmitrijem Jazovim (kolovođom urotnika koji su planirali zbaciti s vlasti lidera SSSR-a, Mihaila Gorbačova). On je od svojih prijatelja tražio naoružanje i kerozin, ali i potporu za puč koji je planiran u Jugoslaviji kako bi se zadržala postojeća vlast i onemogućilo višestranačje.

 Nakon burnih previranja u Beogradu (9. i 10. ožujka), gdje ultranacionalist i četnički ideolog Vuk Drašković s pristašama nastoji osvojiti zgradu državne televizije i svrgnuti nacionalsocijalistički režim Slobodana Miloševića i intervencije "JNA" u gušenju ovih prosvjeda, u razdoblju od 12. do 15. ožujka, u ratnom bunkeru na Topčideru (dio Beograda) održana je sjednica "Vrhovne komande oružanih snaga". Na njoj je na prijedlog "Štaba vrhovne komande" trebala biti usvojena odluka o zavođenju izvanrednog stanja na cijelom području SFRJ i povišenju stupnja bojeve gotovosti vojske - koja je trebala biti glavni jamac opstanka Jugoslavije pod srpskom dominacijom.

 "Vrhovnu komandu Oružanih snaga" SFRJ činili su članovi "Štaba vrhovne komande": general armije Veljko Kadijević kao "Savezni sekretar za NO"; general-pukovnik Blagoje Adžić načelnik Generalštaba "JNA"; i admiral Stane Brovet, kao zamjenik "Saveznog sekretara za odbranu" i članovi Predsjedništva SFRJ (koje je imalo ulogu kolektivnog šefa države i vrhovnog zapovjednika vojske): Bogić Bogićević, član Predsjedništva iz SR Bosne i Hercegovine; Nenad Bućin, član Predsjedništva iz SR Crne Gore; Stjepan Mesić, član Predsjedništva iz SR Hrvatske; Borisav Jović, član Predsjedništva iz SR Srbije i predsjednik Predsjedništva SFRJ; Janez Drnovšek, član Predsjedništva iz SR Slovenije; Vasil Tupurkovski, član Predsjedništva iz SR Makedonije; Jugoslav Kostić, član Predsjedništva iz AP Vojvodine; Riza Sapunxhiu, član Predsjedništva iz AP Kosovo. 

Tog 12. ožujka 1991., članove Predsjedništva  SFRJ, ispred zgrade u kojoj su do tada redovito zasjedali, dočekao je jedan od oficira "JNA" i bez ikakvih objašnjenja uputio ih u jedan vojni autobus koji je čekao u blizini, nakon čega su prevezeni u vojni objekt posebne namjene ("Karakaš") i odvedeni u bunker "Štaba vrhovne komande" (planiran za sjedište ovog tijela u slučaju rata) u dijelu Beograda zvanom Topčider. Član Predsjedništva (predstavnik Kosova) Riza Sapunxhiu za tu je prigodu doveden na sjednicu izravno iz bolnice (kako bi Srbija imala četvrti glas). U prostoriji u kojoj se održavalo zasjedanje isključeno je grijanje, sve su snimale kamere "Informativne službe" SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu obranu), a članovi Predsjedništva SFRJ bili su suočeni s najvišim (uniformiranim) dužnosnicima tadašnjeg SSNO i vojske. Sve je bilo sračunato na to da se oni preplaše i natjeraju glasovati za uvođenje izvanrednog stanja. Kasnije je izašlo u javnost kako su predsjednik Predsjedništva, Borisav Jović i njegovi suradnici danima prije, u više navrata zvali telefonom člana Predsjedništva iz BiH, Bogića Bogićevića i vršili pritisak kako bi na predstojećoj sjednici osigurali njegov glas. Od njega se tražilo da se izjasni kao Srbin, a ne politički predstavnik svih građana u BiH, pa su mu na kraju nudili i različite beneficije, novac, vilu na Dedinju itd. itd., samo kako bi svojim glasom omogućio planirani vojni udar. Prije sjednice, po kuloarima su kružile i priče kako će oni koji se ne budu izjasnili onako kako to od njih traže Srbija i "JNA" biti uhićeni i zatvoreni, pa je članu Predsjedništva iz Makedonije, Vasilu Tupurkovskom, predsjednik Predsjedništva ove republike, Kiro Gligorov, savjetovao da na nju ne odlazi, što ovaj (na sreću) nije prihvatio. Ipak, sve je završilo bez odmazde, na zastrašivanju i verbalnim pritiscima.

 Srbija i Crna Gora raspolagale su s ukupno 4 glasa u Predsjedništvu (budući da su zadržale delegate pokrajine Vojvodina i Kosovo u ovom tijelu iako je Srbija njihovu autonomiju ukinula još 1988/89. godine), jednako  koliko su imale ostale četiri republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija) zajedno. Za uvođenje izvanrednog stanja bila je potrebna natpolovična većina u Predsjedništvu (dakle, 5 glasova), ali je ova mogućnost propala nakon što je Srbin Bogić Bogićević koji je predstavljao BIH odbio, prikloniti se Srbiji i Crnoj Gori i glasovao "protiv". Njemu, kao i predstavnicima iz druge tri republike bilo je posve jasno kud vodi ova koncepcija i s pravom su to smatrali pokušajem vojnog udara.

 Istoga dana, kad je u Beogradu završena sjednica "Vrhovne komande oružanih snaga", 15. ožujka, na 1. sjednici Međustranačkog vijeća Republike Hrvatske u Zagrebu usvojen je prijedlog Milivoja Kujundžića (iz HDZ-a) i donesena odluka o utemeljenju Narodne zaštite - nenaoružanih odreda za obranu građana Hrvatske i njihove imovine. Bila je to preteča Hrvatske vojske, jedinstveni, organizirani i tada (pored policije) jedini oblik otpora nastupajućoj agresiji Srbije, Crne Gore, "JNA" i domicilnih srpskih terorista.

 20. ožujka, Europska ekonomska zajednica (EEZ) objavila je svoje stajalište po kojem su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (prema principu Završnog akta iz Helsinkija, 1975.).

 Osam dana kasnije (28. ožujka 1991.), u Splitu je održan prvi sastanak šestorice republičkih predsjednika na kojem se trebalo pregovarati o mirnom razrješenju krize u SFRJ.  Razgovori su trajali sve do 6. lipnja (kad su se posljednji put okupili u Sarajevu) i završili su neuspješno,

prije svega zbog isključivih stavova Srbije i Slobodana Miloševića koji su već bili u čvrstom savezu s Crnom Gorom i "JNA" koja ima je svojom vojnom silom trebala osigurati ostvarivanje planova o pretvaranju Jugoslavije u "Veliku Srbiju". Rješenje se nije pronašlo ni u posebnim razgovorima predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, dr. Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića,  s predsjednikom Predsjedništva SR Srbije, Slobodanom Miloševićem. Srbija je uz ultimatume i ucjene nastojala ostvariti isključivo svoje interese i to je svakako imalo bitan utjecaj i na ponašanje srpskih terorista u Hrvatskoj koji su ohrabreni time nastavili s oružanim provokacijama i incidentima.

 Od veljače 1989. godine u Hrvatskoj se organiziraju mitinzi srpskih ekstremista na kojima se huška i širi mržnja s ciljem stvaranja još veće netrpeljivosti prema svima koji nisu Srbi, u rano proljeće 1991. godine privedeno je kraju naoružavanje srpskih ekstremista u enklavama u kojima su činili relativnu ili natpolovičnu većinu stanovništva (a što je započelo već u ljeto 1990. godine) i nakon toga slijedi treća faza pripreme za rat: postavljanje barikada uz blokade mjesta s hrvatskom većinom, zaprečivanje cesta, pruga, nadvožnjaka i oružane provokacije - jer na punktovima stražare Srbi s dugim cijevima, ne rijetko s bradama i četničkim obilježjima ("kokardama", crnim zastavama) čija je zadaća izazvati sukobe s većinskim narodom. Domaćim ekstremistima u pomoć dolaze sunarodnjaci iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine (mahom četničke skupine Vojislava Šešelja, Mirka Jovića, Dragoslava Bokana i drugih paravojnih vođa), a sve što poduzimaju čine po naputku i u organizaciji srbijanskih tajnih službi - prije svega SDB-a i KOS-a "JNA", znajući kako su vojska, dio saveznog i srbijanski politički vrh uz njih.  

Skupina hrvatskih policajaca na Plitvicama, 31. ožujka 1991.

(Adresa slike)

Tako je teroristička skupina "SAO Krajine", 28. ožujka zauzela područje NP Plitvice i tamošnju Policijsku postaju, a tri dana poslije (31. ožujka, na sam katolički Uskrs) reagirale su hrvatske vlasti slanjem Specijalne policije u nastojanju zaštite ustavno-pravnog poretka. Uz teroriste je bila i "JNA" koja je svoje snage rasporedila na cijelo područje pod njihovom kontrolom kako bi osigurala uključivanje tog prostora u samoproglašenu "SAO Krajinu". U oružanom okršaju između hrvatskih policijskih snaga i pobunjenika, poginuo je redarstvenik Josip Jović iz Aržana. Teroristi su imali jednog mrtvog, dok ih je 29 (uključujući i Gorana Hadžića iz Pačetina - istočna Slavonije) uhićeno. Ovaj je događaj ostao zabilježen kao "Krvavi Uskrs", a pogibija mladog Jovića, prvog branitelja koji je dao život za Domovinu, trajno je podsjećanje na dane slave i ponosa, ali i trpljenja, patnji i žrtava što smo ih podnosili na putu do slobode i državne samostalnosti.

(Video): Krvavi Uskrs Plitvice 31. 03. 1991.;

AUTOR: Zlatko Pinter / PDN