‘PA, BOŽE, AKO TE NEMA – STVORI SE!’ Naš reporter u blatu razrušene Banovine dočekao Novu godinu: ‘Bio je to veličanstven događaj u paklu Apokalipse’

01.01.2022. 09:08:00

Pisati u prvome licu je jako teško, prenijeti i dočarati vlastito iskustvo u traumatičnim trenucima zahtijeva veliko umijeće, a najteže se u takvom obraćanju čitatelja lišiti se pretencioznosti. No, što može biti pretenciozno u trenucima prirodne i ljudske katastrofe kojoj smo svjedočili tog 29. prosinca lanjske godine. Koji je i do danas ostavio posljedice, i u materiji i na metafizici. Kuće, staje, tvornice su srušene, ljudske duše su ranjene, a narod je razočaran sporošću obnove, zavrzlamama administracije i zaboravom koji u ovome brzom ritmu života juri poput mlaznog aviona…

Banovina ne smije biti zaboravljena, taj prekrasan dio Hrvatske koji je tu, nadomak Zagreba, na pola sata vožnje, neki je drugi svijet. Apokaliptičan i nesretan, unatoč svojoj divoti je i grub i šarmantan. A ljudi koji su ostali, ne u svojim kućama već u kontejnerima i kamp kućicama, jedina su nada da se ovaj dio Hrvatske neće zauvijek isprazniti i uništiti.

Da, oni su nam jedina nada, ostavimo li njih pokazati ćemo se svi zajedno da nismo zaslužili ni život, ni državu, kamoli bilo kakvo veselje. Mučno je i teško se i u ovim blagdanskim danima prepustiti veselju kada znamo da su od nas nedaleko tako nesretnim, siromašni i zaboravljeni ljudi.

Mnogi od nas su pomislili da su gotovi

Tog 29. prosinca kao rođeni Zagrepčanin osjetio sam tu enormnu snagu prirode, taj petrinjski potres jače je i duže prodrmao Zagreb nego onaj s epicentrom kod Markuševca u ožujku prošle godine. Ljuljao sam se na petom katu nekoliko minuta, taj smrtni strah ledio je krv u žilama, samo sam čekao da me dohvati i smrtni hropac. Mnogi od nas, ta sjetite se, su pomislili da su gotovi.

Nije prošlo više od dvije minute već su radijske i internetske postaje javljale da je epicentar potresa na Banovini i da je u prvi mah vidljivo da je riječ o pravoj katastrofi. U dogovoru s urednikom krećem istog trena prema Petrinji. Mislio sam da će biti lako i brzo. Već se kod Buzina vidjelo da je tisuće automobila krenulo prema jugoistoku, Petrinji, Glini, Sisku… Krajikom oka vidio sam nekoliko stotina, zacijelo i tisuću navijača Dinama, Bad blue noysa. Kako sam sportski novinar neke sam i poznavao, kroz prozor automobila smo si dovikivali.

Saznao sam da su se odmah organizirali i kreću u pomoć stradalom stanovništvu. Oni su se, osobno sam to svjedočio, organizirali u istu minutu. Za razliku od mnogih dobro plaćenih i ugodnih državnih institucija.

Put do Petrinje nije bio baš tako prohodan, kod Struga ispred mosta koji se pomakao nekoliko centimetara nastala je velika kolona. Svi su hitali u pomoć, uske ceste ispred Petrinje teško su to podnosile. A narod je to gledao, bio na ulicama ispred svojih razrušenih kuća, neki su plakali, drugi su odmah loptama raščišćavali šutu, a jezivu tišinu prekidala su urušavanja cijelih kuća ili padanje strope i žbuka. Da, bilo je opasno hodati uz rub ulice.

Tijekom noći Banovinu su razrušila još tri potresa

„U ratu smo izgubili sve, sad sam izgubio i ono malo što sam nakon rata uspio sam napraviti, ma gdje je tu pravda”, jadala nam se jedna obitelj kad smo izašli iz automobila napraviti nekoliko fotografija.




Primila me neka tuga, jad, a najgori je osjećaj nemoći. Ne možeš pomoći ovim riječima, štogod da im kažeš, kakvu god riječ utjehe da im pružiš – ne znam hoće li to oni dokučiti. Suze su same došle, i meni i mnogim drugima koji su došli do Petrinje. Da, bolje su se držali sami stradalnici, zacijelo od šoka, nego mi koji smo došli pomoći, napisati nešto, prenijeti poruke. U prvi mah niti mobilne telefonske linije nisu radile. Navijači su odmah počeli otkopavati ruševine, na teren je izašla i hrvatska vojska,vatrogasci koji su stigli izvlačili su po središtu Petrinje ljude koji su ostali na višim katovima, a stepenice su se urušile. Kasnije se krenulo u zbacivanje crijepova s krova koji su ubilački prijetili svojim proklizavanjem.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Netko će reći da su ti prvi sati pomoći u Petrinji možda malo djelovali kaotično, no takva volje, energija i entuzijazam suzbila je elemente kaosa i napravila onaj prvi bitan posao – spasila je živote, raskrčila ceste kako bi pomoć mogla doći, a i ljudima pokazala da nisu sami. Ljudi su i dalje dolazili, policija je morala pronaći parkinge za tolike automobile, a zadatke je netko trebao dobro raspodijeliti.

No, nitko nije slutio da se sav odrađeni posao u tom prvom danu morao opet odraditi. Ne kažemo da je bio uzaludan, nego je bio uništen. Jer, u tijeku noći Banovinu su uzdrmala još tri jaka potresa, koja su već nakrivljene zgrade porušile, krovova pobacale opet na tlo, a ruševine su još jednom zakrčile ceste.

Auto se sam otpeljao

Prvi puta sam u životu osjetio snagu potresa dok sam bio na zemlji, na travnjaku glavnog petrinjskog trga, ispred crkve. Tutnji, grmi, poskakuje, jeza je to koja se ne zaboravlja. Do tada sam posjete znao osjetiti u zgradama, na visokim katovima, to mi je bilo nekako čak i normalno da se sve ljulja i tresa. Ali, kad stojite na samoj zemlji pa vas baca, to je strahota.




Evo, i još jednog detalja. Policija je sve novinare, navijače, vozila od vatrogasaca, Gorske službe spasavanja, policije smjestila na golemi parking Lidla malo izvan središta Petrinje. Ljudi su tu spavali u upaljenim, grijanim automobilima. A drmalo je svako malo. I onaj tko nije povukao ručnu kočnicu malo bi se provozao. Potres bi zadrmao, auto neka je bio na nizbrdici od jedan posto sam bi krenuo:

Meni su momci, mladi navijači iz Varaždina, dok sam usred noći jeo s njima, odjednom rekli: „Gospon novinar, pa vaš auto se sam otpeljao”!

Zaustavio se na nekom kombiju.

Brzo je dolazila snažnija zima, svi su to znali…

I ta tri jaka naknadna potresa bacili su nas na Banovini u očaj. Dok su svi živi: od dobrovoljaca iz cijele Hrvatske, policajaca, vatrogasaca, navijača, pripadnika gorske službe spašavanja donekle očistili Petrinju i okolicu barem da osnovni promet za prvu pomoć može funkcionrati – dan nakon najjačeg potresa gotovo sve je bilo isto. Ljudi koji mahom nisu spavali kada su dočekali praskozorje i nove potrese bili su šokirani viđenim. Sav trud u prethodnih petnaestak sati ispao je uzaludan. Sve se krenulo ispočetka čistiti, makar nikome to i nije palo teško, jer ljude je brzo primio entuzijazam, viđen dan prije, a na Banovinu su stigla još mnoga pojačanja.

Navijači su bili posebna priča, još i danas nam ne idu kritike koje su dobili na svoj račun. No, o tome kasnije. Bad Blue Boysi, navijačka skupina zagrebačkog Dinama u Petrinji su napravili golemi posao, isti posao je kasnije činila  splitska Hajdukova Torcida, a susretali smo i ostale navijačke skupine – sve mladići koji su stali na branik Banovine, baš kao da je u pitanju neka vanjska, a ne prirodna ugroza.

Toliko je ljudi došlo i željelo pomoć da je na nekim mjestima bilo i zakrčenja. Petrinja u ruševnom stanju nije mogla primiti toliko ljudi. Pa su počeli i apeli da se više ne dolazi na Banovinu, od policije i ostalih mjerodavnih institucija. Zaista se zbog gužvi pomalo gubilo i vrijeme i mogućnosti da se prva pomoć uputi ljudima kojima je nužna pomoć, ne samo pogledom i nazočnošću, hranom i vodom, ili pak smještajem, nego pristojnom perspektivnom barem za još nekoliko dana. Brzo je dolazila snažnija zima, svi su to znali…

Ljudi su me opčinili svojom snagom, duhovnošću i vjerom

Nakon što sam redakciji poslao video materijale, fotografije i tekstove rado sam ljudima pomagao u raščišćavanju ruševina, bio u ljudskim  lancima koji su iz kamiona prebacivali sanitetski materijal i hranu.

Odlučio sam ići dalje, vidjeti širu sliku. Čuo sam na radiju da je epicentar negdje kod sela Strašnik. Krenuo sam prema tom mjestu strašnog imena. Kasnije sam vidio i izgleda. Prošao sam najprije kroz Glinu u teškoj sumaglici čekajući satima da se probijem natrag do epicentra potresa kod Strašnika. To je poprilično izolirano selo koje je doživjelo stravična oštećenja.

Kako je Strašnik podosta izdvojen od urbanih cjelina u Banovini tako je pomoć prvog dana rijetko stizala pa su mještani sami od svojih deka, cerada i tkanina napravili šator. U kojem je spavalo gotovo sedamdesetak  osoba. Šator je zbog stalnih kiša upao u veliko blato, pa su ga sa svojim specifičnom humorom žitelji iz Strašnika nazvali – blatni šator.

Dok se do šatora spustite blatni ste od glave do pete. Dolazeći u taj šator bili smo opčinjen dočekom. Kako im nitko nije dolazio dočekali su nas kao ministre. Ni tada se ljudi nisu žalili, bili su u šoku i mislili su da za njih nema života. U kratkotrajnom reporterskom poslu i druženju toliko su nam prirasli srcu da smo odlučili dva dana kasnije dočekati Novu godinu s njima. Ne samo zbog reportaže, jest i ja sam kao novinar sebičan i volim imati dobru priču. Ne, ljudi su me opčinili svojom snagom, duhovnošću i vjerom.

Ne smijemo baš nikoga pustiti ma da dođe i predsjednik i premijer

Noć sam proveo u tom malom selu. U automobilu. A domaćini, onako nesretni i depresivni nisu me zaboravili. Vadili su deke iz svojih razrušenih kuća, jastuke, čistili ih i nosili mi u moj mali automobil kako bi mi bilo ugodnije. Kada je počela dolaziti humanitarna pomoć nosili su mi i hranu i piće, domaći duhan… Bio sam ganut!

A dva dana kasnije, nakon medijskih napisa o Strašniku – dogodila se opsada tog mjesta. Nitko se nije mogao probiti do sela. Na skretanju s glavne magistrale, puta Glina-Petrinja prema Strašniku stajala je policijska patrola i svi su se držali za glavu: “Ne možemo! Ne smijemo baš nikoga pustiti ma da dođe i predsjednik i premijer, gore je opsadno stanje! Čulo se u kakvoj je situaciji ovaj kraj i došla je velika pomoć, sve odjednom. Zato nam ove gužve ne pašu”, pričali su nam policajci.

Iz Strašnika sam se odvezao do Topuskog. Tamo su smješteni brojni nesretnici koji su ostali bez domova u hotelskom i plivačkom kompleksu. Ljudi su barem bili u toplom. Došli smo do njih, teško ih je bilo slušati: “Nisam nikad ni razmišljao o nekoj relaksaciji, kupanju, plivanju. Ja sam se samo brinuo za svoje životinje, za blago da bi prehranio djecu i ja vremena za bazen nisam imao a sad sam smješten u bazenu. Kuće mi nema, ali u ovom jadu moram biti sretan jer nitko nije stradao”, rekao je jedan gospodin iz Gline.

Topusko je kao neka oaza u srušenoj Banovini. Relativno novije kuće i hotelski kompleks ostali su neokrznuti, pa život samo dva kilometra dalje izgleda tako divno a sve oko te oaze je apokaliptično.

Imali su ambicije, volju za životom, no u jednom trenutku izgubili su sve

Kad se baviš novinarskim poslom onda svašta vidiš i doživiš, ali nikad ne znaš kako treba reagirati kada čuješ priču čovjeka koji je izgubio nekog bliskog, imovinu, kuću, na kraju mu od cijelog života “nisu ostale ni obiteljske fotografije”.

Može vam doista biti žao ili možete pomalo hiniti žalost jer imate svog posla, ali ako imate onu prosječnu savjest onda ju slušate i dođete do te faze da počnete misliti kako se to svakome od nas moglo dogoditi i kad vam mozak uđe u takav način razmišljanja, pa pokažete sućut i empatiju – onda to osjeti nesretni sugovornik pa se i otvori. Jer, prepozna reakciju reportera koji je skrhan njegovom pričom. I zato je teško razgovarati s unesrećenima. Ali cilj novinara i je stvarati bolje društvo u ovim konkretnim situacijama i senzibilizirati javnost za pomoć. I zato sam bio  sretan i što su i zbog tekstova na našem portalu mnogi na Banovini dobili nužnu pomoć i stekli nove prijatelje. Kao i ja sam!

Znam da sam tada razmišljao: „Prije dva dana ovi su ljudi imali sve, kuće i imanja, ambicije, volju za životom, no u jednom trenutku su sve izgubili, pa i volju za životom”.

Ali, i kod tih ljudi volja za životom se vratila za doček Nove godine u surovim uvjetima. Ti su ljudi dali sve od sebe kako bi je dočekali primjereno i optimistično. Oni misle da je to novi početak.

“Nismo bahati, i mi bismo učinili isto”

Ja sam odlučio. Idem dočekati Novu godinu s ljudima u Strašniku, u onom njihovom blatnom šatoru, s djecom, starcima, ženama, muški su stalno hodali naokolo, nabavljali hranu, robu, piće, nabavili su i agregat za struju, peć na drva s dimnjakom koji je stršio iznad šatora.

Moji zagrebački prijatelji sami su se ponudili pomoći, natrpali su mi automobil s poklonima, hranom, odjećom, obućom, pićem, poklonima za djecu, higijenskim potrepštinama. Neki su slali i hranu za životinje. I s njom su najviše bili sretni, pa oni od blaga i žive…

Možda su bili malo u šoku kad su me vidjeli, a zadobivši njihovo povjerenje bili su spremni, unatoč tragediji koju su doživjeli, izaći pred kamere. Nije lako nesretnicima gurnuti kameru i mikrofon pod nos, a izgubili su sve.

Priznali su nam u kamere da su veseli, bili smo opčinjeni njihovom mentalnom snagom. Oduševljeni su podrškom cijele Hrvatske i misle da su je zaslužili. “Vjerujte nam na riječ, nismo bahati, i mi bismo učinili isto za bilo koji drugi dio Hrvatske”, rekli su nam iskreno.

Dali bi vodi prije svom blagu nego sebi

Domaćin nam je bio gospodin Stjepan Prašnjak, hrvatski branitelj, sa svojom kćeri. Ušli smo u šator u kojem je boravilo sedamdesetak ljudi koji su se veselili novoj godini, a ostali su bez svega. Biti će da su prezirali staru godinu koja im je donijela takvu nesreću. Shvatio sam. „Imaju živu glavu, nije to lako pojmiti onom tko je Novu godinu čekao u nekakvim glamuroznim okruženjima”.

U blatnom šatoru stalno su se mijenjale daske ispod natrpanih deka koje su zamijenile ležajeve. Vlaga je prodirala. Nije bilo toplo, imali su peć, ali zima zuji, prodire vjetar. A tlo se stalno trese, pa tako i naši dragi šatoraši.

I tvrdili su mi da nitko odavde neće otići, viču da je tu njihova djedovina, oni su ovdje odrasli, oni su se borili za ovu zemlju i tvrde da će sve iznova izgraditi kad su već preživjeli, kao i prije 25 godina. Kad je selo bilo oslobođeno u akciji Oluja.

Osjetio sam kolika je briga ovih ljudi za svoja imanja, životinje, blago (kako i zovu svoju stoku). Pa oni bi vodu prije dali svojoj stoci nego sebi. Višestoljetno je to iskustvo hrvatskog seljaka koji je sebično zanemaren u modernoj hrvatskoj državi.

Veličanstven događaj u paklu Apokalipse

I da, došao je trenutak ponoći, stigla je Nova godina. Ovdje pucnjave nije bilo. Tišina je kao u bunaru: šuma, kiša, hladnoća, jeza, ali nešto ipak svjetluca u blatnom šatoru. Ispred njega je postavljena obasjana jelka, neke su to lampice na baterije.

Dočekali smo s tim velikim ljudima, s krasnom zajednicom,  ponoć, bio je to veličanstven događaj u paklu Apokalipse, potresa koji je sravnio Banovinu. No, ne i ljudske duše vrijednih žitelja ovog prekrasnog dijela naše hrvatske domovine. Osjetio  sam kako ih neću nikad  ikad zaboraviti, upoznalo sam  ih u njihovoj nevolji na službenom zadatku, stekao  prijatelje, upoznao dobre ljude.

Natočila se rakijica, vino, tiho se zapjevalo. Veselili smo se jedni drugima. Zapravo, ima li ljepšeg osjećaja u životu? U epicentru katastrofe si s ljudima koji su sve izdržali i koji još pjevaju.

I danima kasnije kada sam krstario Banovinom vidio sam ljude iz cijele Hrvatske kako dolaze, pomažu, dovoze kamp kućice. Osjetilo se da je riječ o samoinicijativi,  a ne o nekoj precizno smišljenoj i organiziranoj akciji pomoći. Navijača je bilo iz cijele Hrvatske, radili su danonoćno. Tražili su, pitali gdje je najgore, da žele tamo otići.

Navijače nitko nije mogao zaustaviti

I na kraju ih je snašla pljuska. Ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut je rekao: „To što su se navijači organizirali, to je želja nekome pomoći i to je ok, ali u tom trenutku to nije bilo dobro. Trebali su pričekati par sati ili dana. I što su napravili? Zakrčili su nam sve i nisu službe mogle prolaziti. Onda smo imali sad nekoliko dana ljude koji su tu glavinjali, pili i tukli se po terenu. Morali smo se baviti njima umjesto stradalima. Ja ih sve poštujem, i ja sam bio navijač, imaju srce i snagu, ali kad ih je ovdje dvije tisuće to nam stvara probleme”.

S time se najprije nisu složili žitelji Banovine. Damir Trut nije mogao ubosti u opasnije gnijezdo. Stršljena. Koji su sada, srećom mu, bili zauzeti. Radili su  po Banovini. Kao svjedok zbivanja na Banovini nakon katastrofalnog poraza, imam pravo reći što sam vidio i koje su moje spoznaje. Ne, ne treba kriviti Civilnu zaštitu kao instituciju, ali šef te bitne društvene organizacije ne smije zabijati takve autogolove u utakmici protiv ljudi koji su odradili dobar dio njegovog posla i koji bi mu, na koncu konca, trebali biti prijatelji i suradnici.

Uostalom, tamo su svi bili na istom poslu. Kako se samo Trut dosjetio oplesti po navijačima. Dok je Civilna zaštita bauljala po mraku, šarala papirima i dozvolama, više od tisuću Dinamovih navijača, pola sata nakon katastrofalnog potresa, bilo je na parkiralištu Supernove u Buzinu. Kad su se okupili – krenuli su. Da su na snazi i bile propusnice, tko bi ih ikada zaustavio. Kao i našu vojsku koja je krenula kada je trebalo, a u njoj je bio veliki, tko zna koliki, broj navijača naših klubova.

I da, odradili su ti navijači golem posao, tjerali  novinare i kamere oko sebe, jer znaju da ih se uvijek uvuče u takve sukobe. Zato su možda i bili mlaki odgovori nakon rečenica Damira Truta. To im je bila  i namjera. S druge strane, radili su. Predano. Rade i danas. Vidjeli smo. I nisu nikome ni smetali niti smetaju. Kada su dolazili u Petrinju i na Banovinu još se ni policija nije ustrojila da bi organizirala promet. Došli su sa srcem. I točka. Ovako se o njima nije smjelo pričati.

Bježao sam pred srpskom agresijom, vratio se s Olujom

Razmišljao sam, jeli tko pitao gdje su spavali ti navijači, po autima i vrećama, u smradu i gdjegod u bespućima hladne Banovine. Jedan mi je navijač na terenu kod Gline rekao, kada je pročitao Trutove riječi. “Pa, Bože, ako te nema – stvori se!”

Javljale su mi se i majke sinova koji su pomagali na Banovini, nisu ih viđale danima… “Sinove ne viđam, znam što rade, kažu da su u blatu do grla i rade, pomažu ljudima. Ponosna sam na njih, a onda nešto ovako pročitam. Posve sam potonula”, rekla nam je gospođa Romina.

„Zovu nas i braća, sestre, roditelji tih navijača. Užasnuti su”.

Trut je pogriješio i bio je red da se ispriča. Zaista je zabio antologijski autogol! Pa gdje se u cijeloj priči sa, ako ne posve sa svojim neredom i nesposobnošću, nego i svih drugih, uopće dotakao baš navijača u njihovoj uzvišenoj priči. I našoj i od žitelja Banovine.

Zaista, kada navijači rade svinjarije na utakmicama treba to reći, i kao čovjek, novinar, društveni kroničar ili dužnosnik. Ali kada rade sjajne stvari, moraš i to reći. Ako ne želiš, onda barem treba šutjeti. Tisuće navijača bauljalo je i radilo na Banovini jer su mnogi komotni i “znaju posao iz ureda”.

Moj doživljaj izvještavanja s Banovine razorenom potresom podsjetio me i na moje mlade novinarske dane. Bježao sam kao reporter zajedno s narodom pred srpskom agresijom 1991. godine, da bi četiri godine baš na vozilima Hrvatske vojske ulazio u oslobođenu Petrinju. Koji je to zanos bio. Sada mi je Petrinja i Banovina donijela tugu, a možda malo vratila vjeru u ljude. U institucije sistema baš i ne.

Izvor: dnevno.hr/Foto:Andrija Kačić Karlin

Izvorni autor: Andrija Kačić Karlin

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.