Padobranska obuka - uspomena koja traje cijeli život!

Vrijeme u kojem su Šepurine postale naše najelitnije obučno središte, mjesto gdje se nije učilo samo vojničko znanje, nego se kovao karakter, gradila čast i živjelo domoljublje.

U Središtu gardijsko-desantnog pješaštva „Damir Tomljanović Gavran“, pod vodstvom zapovjednika i glavnog instruktora, Wernera Ilića, standardi su bili nemilosrdni, ali pravedni. Njegova snažna emocija, neupitno domoljublje i strastvena energija podizali su obuku na razinu koja se i danas pamti, piše Portal Slobodna Lika.

Nije bilo prečaca. Samo rad, znoj, bol i ponos.

„Znoj štedi krv“ bio je slogan koji se ondje nije izgovarao, nego živio.

Takvu obuku prolazili su najspremniji i najsposobniji vojnici i dočasnici, oni od kojih se očekivalo najviše. Pripremani su za najsloženije i najzahtjevnije zadaće Hrvatske vojske, za ono što dolazi kad je najteže i kad nema prostora za pogrešku.

Cilj ustrojavanja Središta bio je jasan: stvoriti vođe i zapovjednike, uzore podređenima, ljude na koje se može osloniti kad sve drugo zakaže.

Provodile su se specijalističke obuke za instruktore, minsko-eksplozivna sredstva, padobranstvo, snajperiste…

A iznad svega, „commando“ obuka. Najteža. Najzahtjevnija. Najnemilosrdnija. Ona koja lomi slabosti i gradi snagu.

U Šepurine sam često dolazio iz Zbornog područja, osobito u vrijeme kada se Središte ustrojavalo i organiziralo.

Imao sam čast susretati i surađivati s ljudima koji su ga stvarali i nosili: uz Wernera Ilića, tu su bili Ante Carminati, koji je kasnije došao za njegova zamjenika, pokojni Nedjeljko Vegar, Ivica Vukelić – Buha, Boća Klapirić, Matić, vrhunski instruktor padobranstva Zdenko Štefančić – Plavi, koji nas je „ohrabrivao“ u našim prvim skokovima, zatim instruktori Denis Grdović, Brane Ražov, Nikola Dugančić, Andrija Mihanović, Mirko Bošnjak, pok. Željko Bota te nedavno preminuli pok. Renato Milić, i drugi.

Posebnu snagu obuci davali su i instruktori iz Legije stranaca, prenoseći znanja i metode svjetskih specijalnih snaga. Imena možda blijede, ali trag koji su ostavili ne nestaje.

Padobransku obuku pohađali su i mnogi drugi pripadnici HV-a. Bilo je to neobično, teško i veličanstveno iskustvo.

Skok iz aviona nije bio samo slobodni pad, već je to bio izbor, povjerenje i predaja Domovini. Zvuk motora, tišina prije izlaska, udar vjetra i napetost prije trenutka kada se padobran otvori… to su slike koje ostaju za cijeli život.

Danas, trideset godina kasnije, s podosta kilograma više i neusporedivo više uspomena, s ponosom čuvam svoju značku vojnog padobranca, broj 580. Ona je za mene podsjetnik na vrijeme kada se živjelo punim srcem, bez zadrške i bez kalkulacija.

Tko je prošao Šepurine, zna da to nije bila obična obuka, već je to bila čast. Čast, bratstvo i Domovina.

Zauvijek u srcu!