Pakrac 1991.: Tri branitelja, tri istine, jedna obrana Hrvatske

Tri branitelja, tri istine, jedna obrana Hrvatske. Pakrac nije samo grad. Pakrac je početak. Početak otvorene agresije, ali i početak odlučne obrane Republike Hrvatske. U razgovoru s trojicom hrvatskih branitelja – pripadnikom Specijalne policije Omega Bjelovar, pripadnikom 117. brigade i dragovoljcem 55. samostalnog bataljuna – dobili smo svjedočanstva koja nisu dio političkih govora, nego osobna iskustva ljudi koji su s dvadesetak godina stali pred rat. Njihove riječi vraćaju nas u 1991. godinu, u dane kada se još vjerovalo da do otvorenog sukoba možda neće doći, ali i u trenutke kada je postalo jasno da obrana više nije izbor – nego nužnost.

Mirko Hanžeković: “Pakrac nikad nije pao, a obranila ga je policija”

Mirko Hanžeković bio je mladi čovjek kada je obukao odoru i priključio se Specijalnoj jedinici policije “Omega” Bjelovar. U tim ranim mjesecima 1991. godine, još je tinjala ljudska nada da će se krvoproliće izbjeći. No, agresor je imao drugačiji plan. Naoružavanje pobunjenika i spajanje s JNA vodilo je prema mračnom cilju – pretvaranju Pakraca, Daruvara i Grubišnog Polja u središte tzv. SAO Zapadne Slavonije. Taj pakleni plan kulminirao je 19. kolovoza, kada je uslijedio stravičan i otvoren napad na Pakrac, daleko žešći od onog ožujskog.

U tom kaosu, teret obrane samoga grada pao je na leđa hrvatske policije. Hanžeković s ponosom ističe povijesnu istinu: do kraja rata, jezgru obrane Pakraca činile su policijske postrojbe iz Bjelovara, Čazme, Đurđevca, Virovitice, Koprivnice, Križevaca, Pakraca i Daruvara. Specijalna policija “Omega” bila je interventna snaga, bačena u vatru tamo gdje su sukobi bili najkrvaviji i najteži, svakodnevno braneći grad i njegove stanovnike od nadmoćnijeg neprijatelja.

Njegovo svjedočanstvo ocrtava i ključno zajedništvo. Dok je policija krvarila na ulicama držeći sam grad, Hrvatska vojska je stasala, držala obruč i kasnije preuzela oslobodilačke akcije u okolici. No, jedna rečenica odzvanja s posebnim ponosom i prkosom: “Pakrac nikad nije pao.” Ta pobjeda ostaje trajni spomenik hrabrosti mladića koji su odabrali stati pred tenkove kako bi obranili svoj dom.

Stevo Bradić: “Probili smo obruč i spasili bolnicu, a njihova zvjerstva nikad neću zaboraviti”

Kada je kao mladić Stevo Bradić, pripadnik 3. bojne 117. brigade iz Križevaca, u listopadu 1991. stigao na pakračko ratište, grad je disao na škrge. Pakrac je bio u potpunom okruženju, pod nemilosrdnim udarima neprijatelja i rezervista prijedorske brigade. Smrt je bila svakodnevica u okolici grada, a pritisak na branitelje i civile, posebno na pakračku bolnicu, bio je neizdrživ.

Preokret se dogodio 15. listopada 1991. godine. U združenoj akciji postrojbi, krenula je povijesna deblokada. U furioznom naletu, hrvatski su branitelji i policajci probili obruč u Omanovcu, razbili četničku satniju koja je u panici bježala prema Bučju, te zaplijenili topove i vozila. No, najveća nagrada tog dana bila je sloboda za ranjenike – izvučena su sanitetska vozila iz pakračke bolnice, a Pakrac od tog trenutka više nikada nije bio u neprijateljskom okruženju.

Unatoč vojničkoj pobjedi, Bradić nosi duboke ožiljke zbog onoga što je vidio. Kao mladi čovjek suočio se s neprijateljem koji nije mario za ratna pravila ni ljudsko dostojanstvo. Srpska vojska i paravojne formacije, prisjeća se Bradić, ponašale su se poput drumskih razbojnika – pljačkajući, ubijajući i silujući. Ta spoznaja o brutalnosti agresora ostaje trajni podsjetnik na to od kakvog je zla obranjena Hrvatska.

Božidar “Božo” Bakšaj: “Na zadnjoj crti, deset metara od smrti, stajali smo ponosno”

Za Božidara Bakšaja, dragovoljca 55. samostalnog bataljuna, ratni put vodio je s uspješnog “Otkosa” ravno u pakao Pakraca. Stigli su 29. prosinca 1991. godine, uoči same Nove godine, i odmah na Kalvariji dočekala ih je tragedija – zasjeda srbočetničkih postrojbi i gubitak suboraca. Od tog krvavog prosinca pa sve do srpnja iduće godine, držali su položaje na kojima je svaki udah mogao biti posljednji, trpeći zimu, gubitke i neprestanu kišu granata.

Njihov je položaj bio u takozvanoj “Ulici 40. divizije”, odmah iznad katoličke crkve. Bila je to doslovno posljednja crta razgraničenja. Neprijatelj je bio na samo desetak metara udaljenosti, u šumi, odakle su se spuštali pod okriljem noći. Iako je primirje službeno bilo potpisano, noći su odzvanjale rafalima. Provokacije nisu prestajale, a branitelji su, s prstom na okidaču, čuvali grad koji je spavao ispod njih.

U tim nadljudskim uvjetima, bratstvo iskovano u krvi bilo je jedini oslonac. Bakšaj s posebnim pijetetom nabraja imena svojih suboraca koji su s njim držali taj opasni punkt nad crkvom: braća Nikola i Zlatko Turković, mladi Pintarić, Bohnec, Duks Dukarić i Maks, Dželo. Prisjećajući se tih teških, ali ponosnih dana, glas mu nosi težinu gubitka – među tim hrabrim ljudima s kojima je dijelio zadnju crtu obrane i gledao smrti u oči, trojica suboraca više nisu među živima. Njihova hrabrost i zajedništvo iz te zime ostaju trajno usječeni u povijest grada koji su svojim tijelima obranili.

Ono što danas najviše boli ovog dragovoljca jest nepravda. Boli ga spoznaja da oni koji su razarali i ubijali danas slobodno šeću, neki s većim pravima od samih branitelja. Boli ga zavjet šutnje o sudbini dr. Ivana Šretera, mirotvorca čije se kosti još traže. Ne može i ne želi zaboraviti mučenja naših dečki u logoru Bučje i stravičan masakr u Kusonjama. Neprijatelj, kaže Bakšaj, nikada nije priznao svoje greške ni monstruozne zločine koje je počinio nad hrvatskim mladićima.

Ipak, na kraju svega, iznad gorčine i tuge, uzdiže se neizmjeran ponos. Na pitanje je li ponosan na ono što je učinio, Božidarov je odgovor jasan kao i njegov ratni put: “Da nisam ponosan, ne bih se ni javio kao dragovoljac.” Njegova je savjest čista – išao je braniti svoje, nije činio zlo, i s ponosom može pogledati u oči povijesti.

Cijena slobode koja se ne zaboravlja

Ova tri svjedočanstva – Mirka, Steve i Bože – nisu samo sjećanja na oružje, rovove i okršaje. To su duboko ljudske priče o mladićima kojima je rat oteo mladost, ali im nije uspio slomiti duh. Oni su svjedoci vremena u kojem se Hrvatska branila srcem, u tenisicama i s krunicom oko vrata, protiv sile koja je imala sve osim ljubavi prema domovini. Njihove riječi danas stoje kao trajni podsjetnik: sloboda koju danas živimo skupo je plaćena krvlju, znojem i suzama na pakračkim ulicama i u šumama. Pakrac pamti, a Hrvatska ne smije zaboraviti.