PARTIJSKI DOSJE ŽARKA PUHOVSKOG: Milanović ga je s pravom nazvao drukerom, a Partiju je napustio kada je prestala biti projugoslavenska

Samo pedesetak dana prije svoje prerane smrti, još za života legendarni novinar, urednik i publicist Denis Kuljiš u tekstu naslovljenu: “Milanović stvara hrvatski populistički pokret” i inicijalno objavljenu na njegovu blogu “Žurnalist online” od 26. lipnja 2019., briljantnom je lakoćom predvidio pobjedu Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, ujedno skiciravši kroki budućega modusa operandi designiranoga predsjednika RH, u podužem tekstu u kojemu je, između ostaloga, zapisao: “Jedino Zoran Milanović ima uvjerljivu strategiju za pobjedu na predsjedničkim izborima. Nije mu bila potrebna velika mudrost da je obrazloži jer je tu sve onako zdravoseljački dobro posloženo. Nije razrađivao političke i ideološke dileme ni uranjao u bespuća povijesne zbiljnosti ili zalazio na europske stranputice – sve to on prepušta Plenkoviću, a njegova poruka stala je na jednu stranicu novinskog teksta. Čak se nije spuštao na razinu intervjua, nego je novinar njegove riječi prikazao kao svoj komentar, preuzimajući funkciju glasnogovornika – nedostajala mu je samo truba. Zoka Milanović uvijek je bio izuzetno vješt u manipuliranju medijima. To jedino zna i to ga jedino zanima. Dok je bio premijer, u uredu bi izjutra pročitao novine, obrnuo telefone i odaslao potrebne signale, zakuhao što treba, a zatim već oko podne sjeo u restoran, gdje bi uz vino i bezvezne sugovornike (mene, recimo), dočekao kraj radnog vremena. Za četiri godine njegova mandata, zemlja je pala u historijsku stagnaciju. Ali, kao političar, on je bio uspješan. Propala mu je vlada, a zatim i stranka, a on, evo, vraća se neokrznut, možda jači nego ikada. Hrvatska pod njegovom vlašću nije bila uspješna, ali on jest jer je bio dovoljno pametan da zna kako ne može utjecati na dubinske ekonomske i političke procese, jedno zato što ih uopće ne razumije, a drugo stoga što ga sve to n malo ne zanima. Može izbacivati floskule i parole, servirati sulude teze i paralaže, može folirati, napuhivati se i junačiti, ali ne može voditi politiku jer za to nema osnovnu spremu. Račan ga je držao za glasnogovornika, Linić ga je izabrao za predsjednika stranke tek da napakosti Komadini, Josipović ga nije uspio srušiti jer je onako visokoparan i uobražen bio lak plijen za tog uličarskog kavgadžiju. Milanović u hrvatskoj politici i tabloidnoj javnosti pliva kao riba u vodi. Nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima, ali to se od predsjednika Republike i ne očekuje…”

Idealna pozicija

“S obzirom na svoje sposobnosti i želje, Milanović je, dakle, za sebe odabrao idealnu poziciju. Kao predsjednik ne mora ni za što odgovarati, čak ni za svoje izjave, način života koji mu najviše odgovara pretvara se automatrski u protokol, putuje naokolo svojim mlaznim avionom, nalazi se s kim god želi i može se praviti važan od jutra do mraka. U jednu riječ, predsjednikovanje je za nj posao iz snova”…

Doista, Zoran Milanović iz prvoga se kruga predsjedničkih izbora lansirao u drugi krug te u njemu nježnim knock-outom porazio Kolindu Grabar-Kitarović, da bi već na inauguraciji 18. veljače počeo blistati u svjetlu koje je Kuljiš predvidio: teška je kiša padala dok je on, nakon prisege u kojoj je prvi put nakon svoja četiri predsjednička prethodnika zaobišao Markov trg, u nastupnom govoru na Pantovčaku citirao EKV, beogradski bend s kraja 1980-ih i gdje je Josipa Lisac koju je on naručio, u čudačkom outfitu izvodila čudačku obradu hrvatske himne. Malo potom, u svibnju, demonstrativno je, tijekom izvođenja himne, napustio svečanost u Okučanima u povodu obljetnice Bljeska uz živčane retoričke ispade glede HOS-a, HOS-ovih majica i spomen-ploče za poginule HOS-ovce, da bi početkom kolovoza na proslavi u povodu obljetnice Oluje opet učinio nešto posve drugačije kad je u govoru jasno puručio da “mi doista slavimo”. Nedugo potom, vojnim je brodom i vojnim helikopterom s godišnjega odmora na Hvaru putovao u Albaniju na privatni tulum kod Edija Rame, pa se potom iz nekoga razloga počeo putem medija oko nečega prepucavati s premijerom Andrejem Plenkovićem, što je sve kulminiralo u novije doba kad je eksplodirala afera Janaf. Jer, navodno je i on bio jedan od onih koji su – i to u doba koronskih restrikcija – zalazili u “klub” Dragana Kovačevića u zagrebačkoj Slovenskoj ulici, tamo pokraj Keglića u kojemu su se ispod stola tržili milijuni kuna za različite mračne poslove, pogodovanja i koješta još, sve uz nazočnost lijepih curica u minicama s obližnjega srbijanskoga istoka kojega je Milanović onomad bio nazvao “šakom jada”.

Svakom svoje

Na konstataciju nekoga pametnoga kako je sličan Donaldu Trumpu po ponašanju i komunikaciji, Milanović je kazao da to nije istina i da je to uvreda: “Ja sam sličniji Joeu Bidenu. Njega sam i upoznao”, a vezano uz saborsko istražno povjerenstvo za “slučaj Janaf”, ustvrdio je da je povjerenstvo potrebno “jer Sabor mora raditi svoj posao”, da bi, upitan za porezni USKOK, rekao da je u njegovo vrijeme bio formiran poseban ured za velike porezne prevare, ali ne u Poreznoj upravi, nego pri kabinetu ministra, a ne zna zašto je ukinut. Kada je u pitanju Dragan Kovačević, ne zna što se stvarno dogodilo i je li se možda bavio i drugim poslom pa nije htio više komentirati, no ipak se osvrnuo na njegov “klub” rekavši da je ondje zalazilo više ljudi: “Nemojte da počnemo pričati za koga znam da je tamo odlazio, a trenutno moralizira i soli pamet svima. Tu ima ljudi iz medija, i to ne jedna osoba. Neću reći, ali neka znaju da se zna”.

Kako stvari stoje, odnosno, kako se autoru ovoga napisa čini, Zoran Milanović je – po onom refleksu o kojemu je pisao pokojni Kuljiš koji ga je relativno dobro poznavao – shvatio da su njemu manje zlo od svih zala tzv. desničari, HOS-ovci i slični Kroati, nego što su tzv. ljevičari bez obzira na boje, oblike, agregatna stanja, spol, kilažu ili vrstu frizure, a osobito nakon što se na televiziji RTL u tu priču umiješao poklopac svim loncima, iskakač iz svih pašteta Žarko Puhovski kad ga je odlučio usporediti, ni više ni manje, nego s Vladimirom Bakarićem, valjda hoteći insinurati kako se Milanović postavlja za ultimativnoga polit-ideološkoga arbitra u RH baš po špranci V. Bakarića u SRH, ako se takvo što uopće može logički razumjeti.

Puhovski je, naime, osim te usporedbe s Bakarićem, za RTL o Milanovići također rekao: “On zbilja nije fikus. On je kaktus mimoza. On se stalno vrijeđa, osjetljiv je i onda počne bodlje izbacivati, i to tako da vi na njemu vidite da on kad skoči u rečenicu ,ni on ni dragi Bog ne zna kako će rečenica završiti. To je postalo opasno, ne zato što bi uništilo državu, nego zato što uništava institucije koje su kod nas ionako slabe”.

Naime, bjelodano je kako se Milanović doista ponaša na teško razumljiv, čak i opravdiv način, no da bi ga netko usporedio s jednim od izumrlih komunističkih dinosaura Bakarićem, e, taj netko očito sam još živi u jugoeksperimentalnom socijalističkom pluskvamperfektu, nemoćan se iti na parametaforičkoj razini izdignuti iz teškog gliba titoističkoga socijalističkoga samoupravljanja, vjerujući da ono još traje poput revolucije koja teče.

“Jučer se oglasio i gospodin Žarko Puhovski, umirovljeni mudroslov, propali političar i, ovo je povod zapisu, ‘analitičar RTL-a’. Poštovani vlasnici RTL-a, poštovani urednici, osim što je g. Puhovski očajan analitičar, koji je zadnjih godina ama baš sve pogrešno prorekao, on je i jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni. O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima). Puhovski je aktivno pridonio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda.”

Teške optužbe

“Puhovski se na sudu držao kao pravi ‘druker’, ništarija, upravo kako je to od njega i očekivao i dr. Vladimir Bakarić – Svileni, s kojim me Puhovski besramno uspoređuje. Ostat ću na ovome. Ima još. Poštovani RTL-ovci, polazim od pretpostavke da vam ove činjenice nisu bile poznate, bez obzira na to što ih svatko tko se imalo zanima za politiku i povijest zna. Učinite nešto, molim vas”, napisao je potom u odgovoru Milanović, zaradivši pritom na Facebooku 8200 lajkova, 2000 komentara i gotovo 400 podjela statusa.

U brzom odgovoru na N1, Puhovski je dan kasnije tobože smireno, ali u stvarnosti izrazito nervozno, predsjednika optužio za “iracionalnost”, “paranoidni poremećaj”, neupućenost i tome slično, a čak ga je u jednom trenutku nazvao i “nelegalnim Tuđmanovim sinom (?!)”: “Predsjednika Milanovića uhvatila je panika zbog afere Janaf i paničnim izjavama postaje opasan za društvo”, rekao je Puhovski, dometnuvši kako ovaj predsjednik poput pčelice Maje leti s cvijeta na cvijet i raznosi štetu, a svojim ponašanjem najviše pomažući Plenkoviću: “Usporedio sam ga jučer s Vladimirom Bakarićem jer sam rekao da je samo jedan čovjek u Hrvatskoj mogao biti najpametniji i najmoćniji, i da to sad nije moguće. Sve su to nevažni povodi. Važno je da se pokaže u javnosti koji je razlog ove panike u kojoj se predsjednik nalazi, u kojoj svaki dan nekoga na ovaj ili onaj način napada. On to smatra svojim pravom koje je određeno time što on kao predsjednik države ima raznorazne kanale komuniciranja”, rekao je Puhovski: “Milanović je počeo određivati tko će i što govoriti u javnom prostoru, jednako kao i svojedobno Tomislav Karamarko, koji me također probao eliminirati iz javnog života. Vidjet ćemo hoće li to uspjeti Milanoviću”, rekao je Puhovski, no ipak potvrdivši da je 1972. čak 14 sati svjedočio u procesu “proljećarima”. Pozvao je predsjednika koji se “rano ujutro probudio oko 10 sati” da provjeri zapisnike i audiosnimke, nevješto se pravdajući: “Mislim da nema atmosfere za odgovor. To je očito pisano u takvom stanju panike da nikakva razumna rasprava nije moguće. Ne mogu odgovarati za paniku, ako nije panika, onda je nešto gore, neka vrsta paranoidnog poremećaja. To je problem za državu da ima predsjednika u takvom stanju. Raspravljati s njim o nečemu što su polučinjenice, poluizmišljotine… Sigurno ne mogu biti propali političar jer se nikad u životu ni za što nisam kandidirao. U krivičnom zakonu SFRJ nije postojao svjedok optužbe, o tome recimo da je jako čudno da postoji montirani proces, proces koji je unaprijed određen svojim ishodom, a da sa sam ja pridonio da nešto što je unaprijed određeno svojim ishodom završi unaprijed određenim ishodom. To naprosto nema smisla.”

U nastavak toga gorko smiješnoga, nadasve besmislenoga, javnoga igrokaza uključili su se mnogi pozvani i nepozvani, prozvani i neprozvani, samo je Ivan Zvonimir Čičak tek kratko poručio kako je zgrožen stanjem na političkoj sceni te da nema namjeru raspravljati i sudjelovati u svađi između Milanovića i Puhovskoga: “Neka to riješe njih dvojica. Ja nemam namjeru istupati jer sam pomalo zasićen svime. Mislim da hrvatska javnost ionako dovoljno zna o tom procesu i svjedočenjima pojedinaca pa je bespredmetno trošiti riječi”, dok Dražen Budiša nije htio reći niti toliko: “Ništa ne želim komentirati. Dok sam bio politički aktivan, dovoljno sam rekao”.

Nepogrešivo lijevo

Dakle, uza sve meandre kroz koje ova priča struji, Milanović je ipak u središte javne pozornosti doveo lik i djelo dr. Žarka Puhovskoga, čovjeka koji desetljećima svisoka ocjenjuje svaku pojavu, svaki događaj i svaku sitnicu na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, i to redovito s nepogrešivim otklonom ulijevo.

Jedna od njegovih biografija navodi kako je taj umirovljeni predavač filozofije politike sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, jedan od značajnijih svjedoka na procesu hrvatskim sveučilištarcima 1972., osnivač Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) 1988., jedan od negdašnjih čelnika Hrvatskoga helsinškoga odbora (HHO) 2000-2007. te diskreditirani haški svjedok u procesu protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, rođen 15. prosinca 1946. u Zagrebu.

Majka Aglaja bila je židovskog podrijetla, a otac Božidar Puhovski bio je pomagač komunističko-partizanskog pokreta, zbog čega je završio u sabirnom logoru Jasenovac sa svojim bratićem Đurom, odakle su obojica amnestirana i živi pušteni na slobodu 1944., prvi u povodu 10. travnja, a drugi za Božić.

Žarko ima i mlađeg brata Nenada, koji je filmski i kazališni redatelj, predavač na Akademiji dramske umjetnosti, osnivač producentske kuće Factum te osnivač i direktor međunarodnoga festivala dokumentarnoga filma ZagrebDox, u novije doba najpoznatiji po kontroverznim uratcima “Lora: Svjedočanstva”, “Paviljon 22”, “Vukovar, nepokoreni grad” itd.

Partijske pohvale

U Zagrebu je Žarko, sve s odličnim uspjehom, završio osnovnu školu te je već u prvom razredu gimnazije “Bogdan Ogrizović” postao predsjednikom razredne zajednice i org. sekretar školske Socijalističke omadine, da bi kasnije nastavio svoju rukovedeću omladinsku poziciju na loklanom nivou, te je počeo odlaziti na Omladinske radne akcije – prema dokumentaciji Saveza komunista pohranjenoj u Hrvatskom državnom arhivu koju je tamo pronašao i nedavno objavio Bože Vukušić – još početkom 1965. postao aktivni član SK iz kojeg je samovoljno istupio u prosincu 1988., te je u obrazloženju napisao da se partija lažno predstavlja kao komunistička i jugoslavenska te da u takvoj nema što činiti. Ipak je nekim čudnim obratom u svibnju 1989. na prijedlog nekoga partijskoga ogranka u Zaprešiću bio “evidentiran za kandidata za 14. kongres SKJ i član CK SKH”. Partijski dosje Žarka Puhovskoga jasno otkriva da se radi o uvjerenom poborniku komunističke ideologije i izrazitom jugonacionalistu koji je Partiju protestno napustio kad je “izgubila”. Ali “drugovi” nisu prihvatili njegovu ostavku, nego su ga čak predložili kao delegata za 14. kongres SKJ, a sekretar Općinskog komiteta saveza komunista Drago Novina njegov istup na kongresu opisuje riječima: “Svojim kritičkim stavovima i revolucionarnim promišljanjem svih aktuelnih problema našeg društveno-političkog sistema delegat bi mogao značajno doprinijeti poboljšanju postojećeg stanja”. Milanović je s pravom Puhovskoga nazvao u pejorativnom smislu “drukerom”. Naime, Puhovski je u vrijeme Hrvatskog proljeća pripadao frakciji studenata na Zagrebačkom sveučilištu koja je branila jugoslavenski državni unitarizam i komunistički režim, a nakon Karađorđeva bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata među kojima su bili Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak…

Propala inicijativa

Potom je bio jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku incijativu (UJDI), ekstremno lijeve političke stranke koja je htjela očuvati komunističku Jugoslaviju od raspada. U svojoj knjizi “Socijalistička konstrukcija zbilje”, osporavao je pravo republika, pa tako i Hrvatske, na razdruživanje i neovisnost. I na kraju, tvrdio je da je jedan od ciljeva vojne operacije Oluja bilo etničko čišćenje hrvatskih Srba. Međutim, čak ga je i Haški sud, u postupku protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, proglasio nevjerodostojnim i odbacio je njegovo svjedočenje jer je utvrđeno da je lažirao razne podatke o djelovanju hrvatske vojske i policije.

U vezi s posljednjom rečenicom ovih se dana oglasio i Pero Kovačević, pravni ekspert u obrani hrvatskih generala u Den Haagu: “U hrvatskim medijima Žarko Puhovski, svjedok Tužiteljstva u predmetu Gotovina, Čermak i Markač, i udruge civilnog društva te sami mediji i mnogi političari, sustavno su i lažno sugerirali javnosti da je knjiga Hrvatskoga helsinškog odbora ‘Vojna operacija Oluja i poslije’, relevantan izvor i dokaz o 667 ubojstava u akciji Oluja i poslije. Podsjećam da knjigu HHO-a ‘Vojna operacija Oluja i poslije’, koju je uredio Žarko Puhovski, Raspravno vijeće Haškoga suda u predmetu Gotovina, Čermak i Markač nije prihvatilo kao dokaz i relevantan izvor o broju ubojstava počinjenih u akciji Oluja. Naime, Tužiteljstvo je nastojalo uvesti tu knjigu kao dokaz preko svog svjedoka Žarka Puhovskog, što Raspravno vijeće nije prihvatilo. Evo kako glasi zaključak Raspravnog vijeća u prvostupanjskoj presudi vezano za knjigu i svjedočenje Žarka Puhovskog u paragrafu 50: – Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom Vojna operacija Oluja i poslije, koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici, postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se neće osloniti na dokazni prijedlog P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija koje nisu potkrijepljene drugim dokazima. U unakrsnom ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se na popisu ubijenih nalaze pripadnici tzv. VRSK, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje su žive, itd., te je stoga Raspravno vijeće proglasilo Žarka Puhovskog nevjerodostojnim svjedokom”…

Kad je pak riječ o onoj spornoj bilješci iz partijskog dosjea Žarka Puhovskoga o 14. kongresu SKJ, možda za nadopunu nije zgorega citirati i navod samoga Puhovskoga iznesen u intervjuu za Vijenac, kada je na pitanje kako je mogao “raditi za Hrvatsku kada je bio za Jugoslaviju”, lakonski odgovorio da je – znači te 1989. godine. – “sa Smiljkom Sokolom napisao prvi izborni zakon bez kojega tada ne bi bilo hrvatske demokracije”, pa da “to što mu je bilo više stalo do demokratskih procesnih pravila nego do samostalne hrvatske države danas više i nije bitno”.

Velike ambicije

No, vratimo se biografskom slijedu događaja: nakon završene srednje škole on upisuje fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, ali ga želja za fizikom drži svega dvije godine, te zbog iznenada otkrivena afiniteta prema filozofiji, upisuje filozofiju u Frankfurtu, gdje također nije dugo izdržao, pa se u Zagreb vraća 1968. godine i upisuje politologiju na Fakultetu političkih znanosti, gdje će ubrzo i diplomirati, pa je od 1973. do 1976. radio kao asistent na Institutu za filozofiju, a od 1976. do umirovljenja 2012. Na Odsjeku za filozofiju FF-a u Zagrebu, a potom kao honorarni predavač na Veleučilištu VERN.

Za vrijeme studentskih dana, dok je ideja Hrvatskog proljeća uzimala sve više maha, Puhovski se našao među grupom studenata koji su bili oštro protiv novonastale “reformske struje” i time bili na strani jugoslavenskog unitarizma, pa se – eto samo tako – nakon sloma Hrvatskog proljeća slučajno zatekao i na mjestu svjedoka protiv spomenutih reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta.

Godine 1971. sudjelovao je na Korčulanskoj ljetnoj školi gdje su se sastajali mladi filozofi a – kako to idilično zvuči – druženja su tekla u filozofskim raspravama, ali i aktualnim socijalnim i političkim prilikama poput utopije i realnosti, napretka, budućnosti socijalističke ideologije i slično. Te godine na Korčulanskoj ljetnoj školi upoznao je Nadeždu Čačinovič, hrvatsku filozofkinju i feministkinju, svoju buduću suprugu, koja zapravo ima zanimljiviju biografiju od njegove: ta redovita profesorica na Odsjeku za filozofiju zagrebačkoga FF-a, rođena je 1947. u slovenskoj obitelji u Budimpešti, gdje joj je otac bio savjetnik u jugoslavenskoj Vojnoj misiji, dobila ime po Nadeždi Krupskajoj(Lenjinovoj supruzi), a školovala se diljem europskih metropola, ovisno o očevu imenovanju na vojno-diplomatske i ine dužnosti.

Žarko je s Nadeždom dobio kćer Dinu, koja je danas mezzosopranistica, a diplomirala je na studiju muzikologije kod Cynthije Hansell-Bakić. Žarka i Nadeždu je spojila ljubav i interes prema filozofiji, a premda su bili u dugogodišnjem braku, na kraju su se ipak razveli: on je kasnije navodno stupio u vezu s jednom prelijepom zagrebačkom odvjetnicom, Nadežda je bila u vezi s pokojnim dr. Ivom Bancem, pa se i s njim nekako razišla, sve tako ukrug oko HHO-a, gdje je i Banac jedno vrijeme s Puhovskim bio čelnik, sve putem Čička, itd., itd., što bi zapravo bilo manje zanimljivo kada ne bi ukazivalo na “umrežavanje” relativno nepotističke, ergo korupcijske, a pritom najgore, ultraideologizirane, naravi.

Između Tuđmana i Raškovića

Naime, dvije godine nakon što se petljao u relativno podzemne dogovore između Tuđmana, Jovana Raškovića, Boljkovca, Perkovića, Špegelja, Manolića, čak i tada mladoga Pupovca i inih, o “smanjivanju neprijateljskih etničkih tenzija”, a dok su se rat i agresija već itekako zahuktali i dodatno zahuktavali, 1993. osnovan je Hrvatski helsinški odbor (HHO), a Puhovski je bio jedan od njegovih osnivača, pa je godinama djelovao u Odboru kao aktivan član. Na čelu odbora bio je od 2000. do 2007., te je 2008. otamo istupio, tobože zbog poslovno-koncepcijskog razilaženja s Ivom Bancem.

Ako je to od ikakva značaja, Puhovski je autor knjiga kriptičnih naslova i kriptična sadržaja, poput: “Interes i zajednica” (1975.), zatim “Kontekst kulture: introspekcijske rasprave o proizvodnoj ovisnosti društvene općenitosti” (1979.), “Um i društvenost: filozofija politike Frankfurtske škole od 1932. do 1945.”, i tome sličnih, a uz to je – ako to ikome išta znači – član Savjeta Ethikon Instituta u Los Angelesu, od 1998. do 2003. bio znanstveni direktor Europskoga sveučilišta mira u Stadtschlainingu u Austriji, za svoje političko djelovanje dobio je nagrade Europskog rektorskog kluba za djelovanje za mir i borbu protiv ksenofobije za 1993. godinu, a još dok je bio student, godine 1970. Puhovski je bio imenovan glavnim urednikom Omladinskog tjednika, ali je ubrzo smijenjen s toga mjesta, navodno jer je objavio vic na račun tadašnjeg predsjednika države Josipa Broza Tita.

Dakle, nakon što je 1973. diplomirao na FPZ-u, kotrljao se tamo gdje smo već ranije spomenuli, a 1990./91. akademske godine dobio je bespovratna sredstva u svrhu istraživanja na Sveučilištu Wissenschaftskolleg u Berlinu. Kao profesor gostovao je u Beču, Veneciji, Sarajevu, Bologni, Frankfurtu, Londonu, Klagenfurtu, Ljubljani, Valenciji te na drugim istaknutim sveučilištima, a dok je još bio na funkciji profesora – kazuju njegovi neformalni biografi – Puhovski se vratio u političke vode 1988. godine, kada je osnovao Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, taj famozni UJDI, što je bila jedna tragikomična organizacija kojoj je idejna koncepcija bila očuvanje Jugoslavije od raspada: sa sljedbenicima te organizacije zalagao se da one općine koje se ne žele odcijepiti od Jugoslavije ostaju unutar te države, ako se nalaze uz granicu države, u slučaju da se ne nalaze, dobivaju međunarodno pravo na jamstvo vlastite posebnosti, blablabla, te je istodobno – taj negdašnji najmlađi “praxisovac” – po beogradskoj Dugi ispisivao paskvile o tome kako je “JNA jedini garant očuvanja Jugoslavije”, njezina zadnja utvrda ili tome nešto slično, tko bi se više precizno sjetio.

Ustaške odore

Nakon Domovinskog rata, Puhovski je dobio nekovrsni nadimak “svjedoka lažnog genocida” jer je uoči svjedočenja na Haškom sudu izjavljivao da su Hrvati odgovorni za tzv. etničko čišćenje hrvatskih Srba, što je, po toj agitpropovskoj ideologiziranoj i parapolitiziranoj retorici u stvarnosti opet jugoslavenske, odnosno regionalne provenijencije i krajnjega cilja – bilo dijelom dogovora između Tuđmana i Miloševića, da bi iznebuha 2009. počeo javno verbalizirati kako je “Oluja opravdana ako se gleda sa stanovišta temeljnih ljudskih prava”, te konačno, odjednom je počeo javno izjavljivati kako je Tito nesumnjivi zločinac, ali s nekim dobrim karakteristikama, pa kako bi na blajburškim komemoracijama trebalo dopustiti ustaške odore, a u Jasenovcu na komemoracijama zabraniti izvođenje hrvatske himne, pa onda da musliman po vjeri – doista, u najmanju ruku, politički nekorektno, ako ne i uvredljivo, gađajući dr. Zlatka Hasanbegovića – ne može biti predsjednikom neke demokršćanske stranke.

I koješta još bismo mogli nabrajati i analizirati o dr. Žarku Puhovskom, samo kad bi nam prostor to dopustio.

Ono što je pritom, čini se, ipak najvažnije u ovoj apsurdistički smiješnoj priči primijetiti jest: iako virtualni kvazisukob na kvaziljevici, između Milanovića i “divljih ljevičara”, s naglaskom na kvazisukobu s Puhovskim uglavnom nalikuje na smisao proverbijalne doskočice tipa “varala baba đavla”, dobro je da se to događa, zar ne?

Neka se stvari malo provjetre: dosta već trpimo zagušenost u kojoj se ne zna koja je koronski teža. U tom smislu, predsjednik Milanović, bez obzira na čudačku retoriku, očito u javnosti bilježi pluseve. Možda iznenađujuće, ali konačno.