VIJESTI Najčitanije
Pater Ike Mandurić objasnio zašto nam se ovo događa
Njegove riječi toliko puta su nas probudile, možda i naljutile zbog tog buđenja, utješile, potaknule, ohrabrile... A ove što ćete danas pročitati su tako snažne i tako potrebne u ovim vremenima. Pročitajte što je pater Ike Mandurić napisao osvrnuvši se na nevolje koje su snašle Hrvatsku i Zagreb '95. i kako ih je povezao s onim današnjim:
Godine 1995., mjeseca svibnja, upravo se bio budio jedan bezbrižan lijep sunčan dan. Djeca su se igrala u parkovima, balerine su plesale u HNK, žene su išle na tržnicu … Zagreb je već neko vrijeme sve više živio normalan život slobodnog grada. Posao, škole, zabava...
A onda su najednom tog prvog svibnja u ranu zoru počele padati granate i rakete po gradu. Po nedužnim i nevinim ljudima, mirnim ulicama, čistim parkovima… stadoše se rušiti fasade, razbijati prozori, oduzimati životi. Baka je pogođena ostala ležati u Draškovićevoj s vrećicom u ruci, djevojčica ostade mrtva uz svoje igračke… Šrapneli pogodiše balerinu u plesu... Poteče krv.
Krhotine posvuda razasute promijeniše sve. To nečija zagonetna mržnja doprije do nas, i nasta strah. Nisu znali što je tome razlog: Ta, što bi bio razlog? Nitko od ovih ljudi nikome ništa nije loše činio. Nitko nije bio kriv. Nisu znali što se događa.
A zbilo se ovo: Hrvatska vojska je upravo bila krenula oslobađati okupirana područja, i činiti ono o čemu smo svo vrijeme sanjali. Neprijatelj je, već ranjen i nemoćan, bjesomučno divljao. Bilo je žrtava i šteta. Zagrepčani, doduše, nisu znali kako se strašan boj bije za slobodu ovoga grada i Domovine. Ali on je upravo žestoko grmio, i sloboda je bila nadomak.
Dvadesetpet godina kasnije u istom tom Zagrebu dogodilo se nešto slično.
Opet su bili neki mirni dani, i nitko nikome ništa nije bio kriv. A onda su nas počela pogađati neka druga oružja, ranjavati, ubijati, rušiti. Da, jer je opet tu negdje rat na koji smo zaboravili, i opet je krenula jedna silna oslobodilačka akcija grada, pa evo opet zlo divlja, ori i straši. A ovo je pomalo i moja priča, jer je repom zahvatio svod Merčeve Bazilike u kojoj smo tako strastveno podizali nove generacije i pozivali na svetost.
A primijetite i ovu sličnost: svojedobno je neprijatelj raketirao Banske dvore, kako bi razorili vrh državne vlasti, i kako bi obezglavili narod. A sad je neki drugi neprijatelji gađao neki drugi - onaj Kaptolski stožer, onaj na drugom brijegu istog grada, kako bi obezglavio Crkvu - duhovnu vlast. I opet je bilo blizu... Mi zapravo nikad ne znamo posve točno što se sve zbiva. Osjećamo samo rep bijesnog zmaja, ali, kako li su strašni zubi? Zaboravljamo olako da smo u ratu, ovdje na ovome svijetu. Uljuljamo se, i počnemo misliti da, ako se dogodio neki miran život, rata i opasnosti više nema. Ali, nije tako, nego rat je, i nismo u slobodi. Pa stoga - jer smo tako i molili - Bog u Zagrebu već odavno podiže nove snage, novi rod, novi narod, nove zajednice… Tome sam bio svjedok, i tako silno ih i snažno podiže da, siguran sam, tako nikad nije bilo. Jer čuo je Bog vapaje i hoće Bog osloboditi posve svoj narod, i hoće podići novi obraćeni puk, slobodan, oslobođen od ropstava, zabluda… Prožimlju li vas trnci? I mene! Da: zato je u Zagrebu stasalo toliko puno hrabrih i autentičnih mladih svećenika, pokreta, molitava, aktivnosti, izutetnih laika da bi i blaženi Merz i sveti Stepinac bili silno ponosni.
Bog je počeo oslobađati Zagreb i Hrvatsku i svijet. A onaj koji nas mrzi - a što drugo - posljednjim trzajima repa hoće utjerati strah, pa napade crkve u kojima počivaju naši sveti blaženici. Pa ranjava, divlja i tlači… Ali, ovo je za nas važna vijest: dobro nam ide, dragi moji, kad god idemo za svojim Kraljem, pa što ako trpimo s njim? Uz tu vijest moramo znati da smo pozvani stati uz njega. Pa zar nismo vapili da nas oslobodi od zala i pošasti - sad ovih, sad onih? I nećemo se mi sad samo skrivati i bojati, jer smo htjeli i hoćemo slobodu. Pa, evo: krenulo je! Sloboda je opet nadomak! Draga moja vojsko Zagreba i Hrvatske: Na koljena, sad ili nikad!
