Patrijarh srpski Pavle u borbi za "Veliku Srbiju" - pismo lordu Carringtonu, listopad 1991. godine

Povodom smrti Josipa Broza Tita, 15. svibnja 1980. godine na naslovnici Pravoslavlja (službenog glasila Srpske pravoslavne crkve čiji je nakladnik Sveti arhijerejski sinod), objavljen je tekst sljedećeg sadržaja:

 "Građane je bolno pogodila vest o smrti čoveka koji je vodio našu otadžbinu i ljude kroz sve bure i oluje tokom četiri decenije, i koji je ušao u istoriju kao beskompromisni borac za bratstvo i jedinstvo... Pravoslavni Jugoslavije se opraštaju od Josipa Broza izražavajući mu blagoslov i zahvalnost što su živeli u slobodi."

(Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Pravoslavlje_(novine); stranica posjećena 28. 10. 2025.)

 Dakle, nema nikakve sumnje da je u to vrijeme SPC doživotnog predsjednika SFRJ, diktatora i zločinca doživljavala kao nespornu moralnu i državničku veličinu, jer ovakvi panegirici se ne pišu bilo komu.

 No, već godinu poslije, klerici SPC-a i njihova subraća s desnog političkog spektra, istog su Josipa Broza Tita prozvali "srbožderom", uz tvrdnje kako je "socijalistička Jugoslavija stvorena protivno volji i interesima Srba", te da se u njoj kroz cijelo poratno razdoblje (od 1945. godine nadalje) nad srpskim narodom "provodio genocid",  a "svetosavska srpska crkva" bila izvrgnuta teroru i progonu .

 Bio je to tek uvod u otrovnu, huškačku kampanju kojom su duhovni oci Srpske pravoslavne crkve, SANU, UKS i politički disidenti predvođeni Dobricom Ćosićem krenuli svom silinom u pripremnu fazu rata protiv svega što nije srpsko, pod parolom "ugroženosti Srba svih i svugdje". Cilj je bio rušenje Jugoslavije (pod parolom njezine "odbrane") i stvaranje "Velike Srbije" koja će "u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom").

 Što je vrijeme dalje odmicalo, dužnosnici i klerici SPC (od najviše do najniže razine u hijerarhiji ove institucije) postajali su sve beskrupulozniji, pa su u svrhu huškanja, širenja međunacionalne mržnje i homogenizacije vlastitog naroda, koristili čak i mrtve, odnosno posmrtne ostatke svojih "velikana" i kosti iskopane u jamama diljem "srpskih zemalja" - u BiH i Hrvatskoj. Ta morbidna, nekrofilska kampanja koja je izazivala mučninu u svakom normalnom čovjeku imala je samo jedan cilj: na matrici "ponovne biološke ugroženosti" nacionalno homogenizirati Srbe na području tadašnje SFRJ, probuditi u njima osvetnički poriv prema "neprijateljima" i želju za "naplatom duga u krvi" i tako ih dovesti u stanje euforije koja će omogućiti masovnu mobilizaciju za rat.

 Srpska pravoslavna crkva, takvu je propagandu vodila čitavo desetljeće prije početka ratova na tlu bivše države, što je nastavila i tijekom samih oružanih sukoba, potičući sunarodnjake na još veće zločine i razaranja, blagoslivljajući najistaknutije zločince, slaveći zločin i sustavno raspaljujući i dalje strasti i ratničko raspoloženje u vlastitom narodu, oštro se protiveći svakom mirovnom procesu, pokušaju dogovora ili sporazumu s koje god strane dolazio.

 Za ilustraciju, evo što je, primjerice, u jesen 1991. godine (dok se Vukovar, Vinkovci, Osijek, Karlovac, Gospić, Dubrovnik i brojni drugi gradovi u Hrvatskoj sadistički razaraju a krv nevinih teče potocima) zastupao poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh srpski Pavle koji je već od Uskrsa te prve ratne godine nastupao kao političar i ratni huškač, a ne kao prvak vjerske institucije čiji je temelj kršćanski nauk.

1. studenoga 1991. godine, službeno glasilo Srpske pravoslavne crkve, Pravoslavlje, na naslovnici je objavilo (nedugo prije toga poslano) pismo srpskog patrijarha Pavla lordu Carringtonu, tadašnjem  predsjedatelju Mirovne konferencije Europske zajednice za bivšu Jugoslaviju. Iz sadržaja pisma, posve je bjelodano koja je njegova pozicija u odnosu na rat i krizu na tlu SFRJ, ali jednako tako i pozicija Svetog arhijerejskog sinoda i SPC u cjelini. Ovaj dokument ima dvije glavne poruke:

1. Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u istoj državi (prije svega zato što su u prošlosti "Hrvati nad Srbima kontinuirano provodili genocid") i

2. Jedini spas za Srbe i uvjet njihove biološke opstojnosti jest stvaranje etnički čiste srpske države u kojoj će ovaj narod živjeti ujedinjen - tako da se "pod istim krovom" nađu svi pripadnici ove nacije, kako oni iz Srbije, tako i oni koji žive u "srpskim krajinama"; dakako, nakon što osvoje sve zemlje koje smatraju svojim i uključe ih u novu srpsku državu.

 Evo širih izvoda iz ovog dokumenta kojeg danas SPC i srpski nacionalisti pomno kriju:

 "Kao vekovni čuvar srpske duhovnosti i srpskog nacionalnog i kulturno- istorijskog identiteta, Srpska pravoslavna crkva je posebno zabrinuta za sudbinu srpskog naroda u ovom prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo.

Rujan, 1991. godine, Komogovina (kod mjesta Donji Kukuruzari), Banovina - monah Filaret (Jelenko Mićović) u svećeničkoj mantiji s mitraljezom na ramenu ), na oklopnjaku, u sredini između dvojice "krajišnika", akademik Rastislav Petrović

(Adresa slike: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/thumb/f/fb/Filaret_Mi%C4%87evi%C4%87_sa_pu%C5%A1komitraljezom_1991._godine.jpg/330px-Filaret_Mi%C4%87evi%C4%87_sa_pu%C5%A1komitraljezom_1991._godine.jpg)

 Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i fašističkom tvorevinom nacističke Nemačke i fašističke Italije. Tom prilikom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Srbi su lišavani života i na druge, po pravilu surove, načine u Jasenovcu i drugim logorima smrti i u brojnim jamama i ponorima. U takvim jamama neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još su i danas živi svedoci tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba, što je najbolje izložio ustaški ministar bogoštovlja i nastave doglavnik Mile Budak, koji je rekao: 'Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.'

 Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba, što je provodila Katolička crkva u Hrvatskoj.

 Provođenje tog zločinačkog plana iznenadilo je čak i specijalnog nemačkog poslanika Hermana Nojbahera, koji je na sledeći način izveštavao svoje pretpostavljene: 'Recept za pravoslavce ustaškog vođe i poglavnika Ante Pavelića podseća na najkrvavije ratove koji se pamte: 'jedna trećina mora se pokatoličiti, jedna trećina mora napustiti zemlju, jedna trećina mora umreti!' Poslednja tačka programa bila je sprovedena ... Na osnovu izveštaja koji su doprli do mene, cenim da je broj onih koji su goloruki poklani, tri četvrt miliona'. Tako su Srbi postali 'divljač za odstrel', spiskovi smrti bili su gotovo beskrajni."

 Poslije ovog bombastičnog uvoda u tipičnoj gebelsovskoj maniri, slijede "pojašnjenja", "tumačenja", upute i konkretni zahtjevi ratnički raspoloženog poglavara SPC:

 "Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.

 Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza - Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa.

 Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima. Srpska pravoslavna crkva se zalaže za poštovanje interesa hrvatskog naroda, ali da se na isti način uvažavaju i životni interesi srpskog naroda.

 Zalažući se za ove principe, molimo Vas da se i Vi zalažete za njih, kako bi se došlo do pravednih rešenja i kako ne bi ogrešili duše.

 U duhu svoje izvorne misije, Srpska pravoslavna crkva, svi njeni arhijereji, klirici i mirjani, moliće se i mole se Bogu za mir u ovoj napaćenoj zemlji."

 Kako je vidljivo, izvan svake sumnje, riječ je o prvorazrednom propagandnom pamfletu prepunom bezobzirnih i beskrupuloznih laži s ciljem teškog optuživanja cijelog hrvatskog naroda i opravdavanja krvave i zločinačke agresije što su je velikosrpskih fašisti iz Srbije i Crne Gore uz pomoć "JNA" i dijela svojih sunarodnjaka iz Hrvatske i BiH poduzeli s nakanom stvaranja "Velike Srbije" - genocidom i etničkim čišćenjem svega što nije srpsko.

 Patrijarh Pavle "posuo se pepelom" i "okrenuo ploču" tek nakon rata, kad je 1999. godine, došavši u Zagreb, pozvao svoje sunarodnjake na zajednički život "sa braćom Hrvatima" i poštivanje ustavnog poretka hrvatske države - i to u nazočnosti "glavnih ustaša" (predsjednika dr. Franje Tuđmana i kardinala Katoličke Crkve u Hrvata, dr. Franje Kuharića) koje je i sama SPC od 1990. godine teško optuživala za "ustanovljenje 'nove NDH' i pripremanje novog genocida nad Srbima".

 Otišao je patrijarh Pavle i korak dalje - pa se najednom prometnuo u "pravog svećenika" i "hrišćanina", računajući valjda na kratko pamćenje svoje pastve i svih onih kojima je nanio nemjerljiva zla. Pokušavajući sprati krvave tragove izazvane vlastitim djelovanjem i djelovanjem institucije kojoj je na čelu a čija je propaganda poticala na zlo i zločin,12 godina po svršetku rata u Hrvatskoj i BiH i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i 7 godina nakon što se odrekao Slobodana Miloševića (2007. godine) u jednom intervjuu patrijarh Pavle se (verbalno) odriče čak i "Velike Srbije":

"A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga."

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavle_(patrijarh_srpski); stranica posjećena 28. 10. 2025.)

 Ovo su, naravno, promišljanja koja su sasvim u skladu s kršćanskim vrijednostima. Jedini je problem što su te poruke iz usta srpskog patrijarha došle u vrijeme kad je veliko zlo već počinjeno a rat odavno završen i što više nisu imale nikakvoga značaja. S obzirom na sve što se do tada događalo, nitko ne može opravdati SPC, pa ni patrijarha Pavla - jer ono što su činili bilo je duboko protivno i kršćanskim i ljudskim zakonima i svim moralnim i etičkim načelima. 

 Pored SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) i UKS (Udruženja književnika Srbije) i intelektualaca okupljenih u "građansku desnicu", SPC je bila četvrti stup - možda i najvažniji - srpske ratne propagande i njezina uloga u društvenim i političkim zbivanjima u razdoblju od 1982. do 2000. godine (dakle, kroz punih 18 godina) bila je nespojiva s kršćanstvom i humanizmom.

 Od 1990. godine u Srbiji je djelovala "Svetosavska srpska stranka" (SSSS) - ekstremna klero-nacistička parapolitička organizacija koja je u savezu sa Šešeljevim Srpskim četničkim pokretom (kasnije Srpska radikalna stranka) i drugim ekstremnim skupinama i strankama radila na propagandi i ratnom huškanju, provodila nasilne akcije protiv neistomišljenika, prikupljala i novačila dragovoljce - četnike za paravojne postrojbe, naoružavala Srbe u Hrvatskoj i BiH, te izravno sudjelovala u etničkom čišćenju, poticanju krvoprolića i masovnim zločinima na okupiranim područjima. Bilo je klerika koji su nosili mitraljeze, u TV studijima u emisijama uživo se pojavljivali s ljudskim lubanjama u rukama (uz tvrdnje kako su to ostaci "srpske dece" ubijene od ustaša) i u iste donosili sjekire (kojima se "odsecane srpske glave") - poput monaha Filareta (Jelenka Mićovića) koji je zbog zasluga u ratnoj propagandi 1999. godine promaknut u episkopa mileševskog, onih koji su blagoslivljali pripadnike paravojnih srpskih postrojbi pri odlasku u zločinačke pohode i na povratku s njih, posvećivali tenkove, topove, haubice i druga ratna oruđa, masovno agitirali za nastavak rata i odbijanje mirovnih sporazuma sve do kolovoza 1995. godine. Nije bilo nijednog istaknutog ratnog huškača, a da nije od patrijarha Pavla unaprijeđen u službi - nijednog jedinog!

 SPC je bila i ostaje čuvar naslijeđa velikosrpske ideologije i ona vrijedno radi na reviziji prošlosti, pa i vezano za sve što se događalo 90-ih godina XX. stoljeća. Optužiti žrtve agresije, ekskulpirati sebe i svoje "stado" i nastaviti s propagandom u korist "Velike Srbije" ili "Srpskog sveta", uz tvrdnje kako su se u posljednjim ratovima na tlu SFRJ "Srbi samo branili od genocida", neki su od ciljeva koji se žele postići. Ona i danas slavi najveće krvnike i ratne zločince (Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Martića, Dragana Vasiljkovića i druge) i jedna je od rijetkih institucija u Srbiji koja bez ikakvih ograda staje čak i na stranu takvih monstruma kao što je Milan Lukić (osuđen u Den Haagu 2012. godine na kaznu doživotnog zatvora, među ostalim i zbog masovnog zločina nad muslimanskim civilima u Višegradu - kad je u dvije kuće spalio oko 120 živih civila). Njegovu knjigu, kolovoza 2011. godine, u Parohijskom domu Hrama Svetog Save u Beogradu, promovirali su zajedno svećenici SPC i bivši pripadnici i zapovjednici četničkih paravojnih postrojbi. U kalendaru SPC ima mjesta među svecima i za dokazane fašiste i koljače (Nikolaj Velimirović Žički, Joanikije Lipovac, Milorad Vukojičić Maca, Slobodan Šiljak itd.), a u njezinim diptisima u manastirima za vodeće četničke zločince (Dražu Mihailovića, Nikolu Kalabića), srpski manastiri bili su i ostali rasadnici četničke ideologije koja se slavi i na temelju koje se odgajaju mladi naraštaji Srba.

 Nakon svega, treba napraviti inverziju i skrojiti novu "istinu" - pri čemu će Srbi i dalje ostati "bezgrešni", "nebeski" narod, a njihove žrtve postati krvnici i zločinci. Baš onako kako je to bilo i poslije Drugog svjetskog rata, kad je to srpskim fašistima omogućeno u okviru komunističkog sustava.

 Mitomanija velikosrpskih fašista i njihove "crkve" nema granica, niti postoji sredstvo kojim se oni neće poslužiti kako bi ostvarili svoje ciljeve.