Režiser psihološko–propagandnog rata protiv Hrvatske

U Benkovcu je u subotu, 6. rujna 2025. godine, održan događaj najavljen kao „mirni prosvjed/performans“ pod nazivom „Nosi se kamen ljubavi i mira“. Organizatori – Juraj Aras, festival „Nosi se“, FALIŠ i prateća „duboka“ logistika – predstavili su ga kao umjetnički čin, no mnogi svjedoci i promatrači doživjeli su ga kao otvorenu provokaciju i ruganje, kako katoličkoj vjeri, tako i nacionalnim simbolima.

Portal Narod.hr izvijestio je o performansu člankom pod naslovom: „Aras izveo performans rugajući se katoličkoj vjeri i nacionalnoj zastavi“, naglašavajući njegov revanšistički i agresivan karakter.

Kazalište kao politička optužnica

Ovaj događaj nije izoliran slučaj, nego se nadovezuje na dugogodišnju praksu pojedinih redatelja i aktivista koji svoje projekte predstavljaju kao umjetnost i mirotvorstvo, dok se u suštini radi o političkim porukama koje izazivaju podjele i retraumatiziraju žrtve. Jedan od najpoznatijih primjera jest kazališna i politička poetika Olivera Frljića.

U intervjuu za beogradski Blic (2013.) Frljić je izjavio da je „diskriminacija upisana u same temelje Republike Hrvatske“ te da je „ubojstvo Aleksandre Zec rezultat političkog projekta“. Njegove predstave, poput „Aleksandre Zec“ postavljene 2014. u Rijeci, uklapaju se u taj narativ – Hrvatska se sustavno prikazuje kao zemlja rođena na diskriminaciji i genocidnoj namjeri.

„Diskriminacija je upisana u same temelje Republike Hrvatske. Božićnim Ustavom iz 1990., Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalna manjina.“
„Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, nego rezultat političkog projekta…“

Dakle, Frljić Hrvatsku sustavno prikazuje kao zemlju nastalu na diskriminaciji i genocidnoj namjeri.

Manipulacija žrtvama rata

Na sceni riječkog HKD Teatra 2014. postavljena je predstava „Aleksandra Zec“. Premda je Frljić tada tvrdio da „žrtve nemaju nacionalnost“, u kontekstu njegovih izjava u Blicu predstava je još jedna karika u lancu velikosrpskog narativa o „genocidnoj“ Hrvatskoj.
Na osnovi proba, snimljen je i film „Srbenka“ (Nebojša Slijepčević) koji hrvatsko društvo prikazuje kao etnički netolerantno.

Frljić i slični manipulatori igraju na semantiku: jedno dijete je „ubijeno“ (planirano), dok su stotine druge djece „poginule“ (slučajno, kolateralno).
Kako se može tvrditi da su djeca iz Vukovara, Slavonskog Broda, Zadra ili Škabrnje – koja su poginula u bombardiranju bolnica, škola i vrtića – bila „slučajne“ žrtve? Je li to logično?

No, što se sustavno prešućuje?

I dok Frljićeve predstave i srodni projekti ističu slučaj Aleksandre Zec, u potpunosti se prešućuju stravični zločini nad obiteljima Čengić i Grgić. Četverogodišnji Goran i jedanaestogodišnji Slobodan Čengić, kao i petogodišnja Ana-Marija i četrnaestogodišnji Ivan Grgić, ubijeni su od strane srpskih paravojnih postrojbi – no njihova imena rijetko se spominju u „umjetničkim“ interpretacijama rata.
Zašto? Možda zato što ta djeca nisu uklapala u narativ o „hrvatskoj genocidnosti“.

Čija je žrtva bila Aleksandra Zec?

Mainstream narativ tvrdi: „ubijeni su samo zato što su bili Srbi“. Ali činjenice govore drugačije:

• Otac Mihajlo Zec bio je Srbin.
• Majka Marija Mesić bila je Hrvatica, rođena i krštena u Lici.
• Aleksandra je bila dijete mješovitog braka – polu-Srpkinja, polu-Hrvatica, socijalizirana u Zagrebu.

Čak i zločinci nisu bili „isključivo Hrvati“ – među njima su bili i Bošnjak-musliman (Suljić) te Srpkinja (Živanović).
Kako onda govoriti o „etnički čistom“ motivu i „hrvatskom zločinu protiv Srba“?

Projekti „pomirenja“ ili retraumatizacija žrtava?

Paradoksalno, upravo Frljić sa svojom predstavom „Mrzim nasilje“ širi „mirotvorstvo“ na festivalu znakovitog naziva „Nosi se“ u Benkovcu.
Stanovnici Benkovca, Nadina i Škabrnje, žrtve masakra i etničkog čišćenja, teško to mogu doživjeti drugačije nego kao novu uvredu i retraumatizaciju.

Frljićeva kazališna i politička poetika nije umjetnost, nego psihološko–propagandni rat.
Njegovi projekti ne doprinose pomirenju, nego šire stigmu, relativiziraju srpske zločine i imputiraju „genocidnost“ hrvatskom narodu.
Prava istina jest: Hrvatska je bila žrtva srbijanske agresije, a Frljićevo kazalište služi da se ta činjenica zatre i izvrne naglavačke.

Pitanje za kraj: Može li se takva „umjetnost“ doista zvati umjetnošću, ili je riječ o sofisticiranom nastavku agresije drugim sredstvima?

Napisao čitatelj: Ivor Versić