Doista, hoće li „Hrvatski tjednik“, „Bujica“ i „Domovinski pokret“ biti zabranjeni, a njihovi čelnici sudski procesuirani? Hoće li uslijediti masovna uhićenja lidera te stranke, a upad policije u prostorije „Hrvatskog tjednika“ biti medijski „headline“ već početkom tjedna? Nije nemoguće ako se pozorno analiziraju riječi, da ne velim prijetnje, koje je premijer ovih dana uputio na te adrese. Pogotovo ako se vidi kako je ministar Medved nedvosmisleno najavio istragu i protiv nekih političara, pa i zastupnika u Saboru!

Žurim reći da premijera valja podržati u ambiciji da se utvrde pravi motivi i pravi cilj atentatora, da premijera valja podržati u akciji da se utvrdi postoji li doista kako se histerizira po kuloarima, neka organizacija koja planira takve i slične akcije, naročito ga valja podržati, odnosno policiju, da preveniraju bilo što ako na temu daljnjeg terorizma u ovom smislu postoji. O tome nema zbora. Tu se mora biti beskompromisan i tu se premijeru i Vladi mora dati apsolutna podrška. S terorom ovog ili sličnog tipa ne smije biti nikakvog kompromisa. Akcije poput užasa koji je izveo mladi Kutinjanin može se samo i jedino osuditi. O tome nema nikakvog razgovora, taj čin zaslužuje sa mo i jedino osudu. Ali, puno toga što je na tu temu nakalemljeno, što je izašlo upravo iz usta hrvatskog premijera, izaziva strah, nelagodu i otvara more pitanja.

Od uhićenja širom Hrvatske 1971. pa do danas ni jedan političar u Hrvatskoj nikada, nije govorio o „gnijezdima mržnje“ kao sada Plenković. Nikada! Od uhićenja 1971. gledamo li povijesno kronološka hrvatska sjećanja, ako ne računamo ratne turbulencije, niti jedan hrvatski političar se nije usudio policiji poručiti kako „očekujem da kriminalističko istraživanje utvrdi tko su sve ljudi koji su utjecali na počinitelje. To će se vrlo lako utvrditi…“, što je premijer izravno poručio svojoj kompletnoj represivnoj izvršnoj vlasti. Dakle, da se utvrdi „tko su ljudi koji su utjecali na počinitelja“? Ali, kako je to uopće moguće utvrditi? Što ako je na počinitelja utjecala neka izjava Milorada Pupovca u Vukovaru, Kninu ili o Škabrnji? Pisanje srpskih „Novosti“ koje Vlada financira, a nesnošljivost i netolerantnost upravo curi iz tih novina? Činjenica da je i hrvatska vlast dala sredstva i dopuštenja da se digne gigantska komunistička zvijezda u Rijeci, pod kojom mu je zaklan, mislim stric, u Vukovaru? Da na svaku obljetnicu Oluje, Pupovac trči u Beograd i šuti na uvrede izrečene hrvatskoj državi? Beljakova izjava u premalom likvidiranju hrvatskih migranata? Stazićeva, o neobavljenom poslu na Bleiburgu? Što ako je šutnja iste ove Vlade na te nedvosmislene govore mržnje „utjecalo na počinitelja“? Što ako je micanje ploče HOS-u i paralelno ne micanje spomenika četničkom lideru Šoškočaninu, „utjecalo na počinitelja“? Što ćemo onda? Koga ćemo onda kriviti? Jer, istina o govoru mržnje u Hrvatskoj je uistinu voda duboka!

Ali, tražiti od policije da utvrdi „tko su ljudi koji su utjecali na počinitelja“, (dakle koji su „utjecali“!), i pri tom kao moguće inspiratore ovog terorizma, navodeći, gotovo diktirajući i to izrijekom: neke izjave političara iz „Domovinskog pokreta“, zatim emisije „Bujice“ te pisanje „Hrvatskog tjednika“, to još Hrvatska nije doživjela! U tom kontekstu, nakon takvih izjava sa samog vrha vlasti, njihove zabrane, uhićenja, policijska ispitivanja, gotovo da su neizbježna.

Osim toga, još nikada, u ovih 30 godina samostalne hrvatske države, neki političar u Hrvatskoj nije izgovorio, rečenica od koje se ledi krv u žilama u svakom višestranačkom parlamentarnom demokratskom životu, mislim na Plenkovićevu rečenicu u kontekstu budućnosti „Domovinskog pokreta“, kada je rekao: “Ti ljudi nikada neće doći na vlast u Hrvatskoj. To vam garantiram!“. Kad predsjednik Vlade, čovjek koji pod sobom ima kompletnu izvršnu vlast, tajne službe, vojsku i policiju, svom narodu „garantira“ da jedna stranka koja danas kao legitimna parlamentarna stranka koja ima deset posto predstavnika u legalnom hrvatskom parlamentu „nikad neće doći na vlast“, onda smo zakoračili u prostor tame. Jer, kako jedan premijer 2020 godine u Europskoj Uniji može naciji „garantirati“ da jedna stranka, u ovom slučaju „Domovinski pokret“, nikad neće doći na vlast? Pazite: garantirati! Kako se sigurno i pouzdano može „garantirati“ da „Domovinski pokret“ neće nikad na vlast, osim da ih se fizički u tome spriječi? Ili da se falsificiraju izbori! Samo tako se može „garantirati“! Sve drugo mogu biti projekcije i želje, ali bez garancije! Ali, ovdje imamo garantni list!

Bio sam silno kritičan prema nekim postupcima „Domovinskog pokreta“ i danas mislim da su pogriješili sa tezom da su im Milanović i Kolinda jedno te isto, bio sam kritičar prema nekim ranim radovima Miroslava Škore, ali od kad se pojavio „Domovinski pokret“, gledano iz ukupne hrvatske perspektive, on je Hrvatskoj realna potreba. I sve su kritike tih ranih radova u tom kontekstu danas nevažne! Kad vidim kako se situacija razvijala, danas mi je žao da sam ih i isticao. I to govorim sada, kad nije nemoguće da se čelnike tih stranaka uhiti! Dakle, kad ih nije „pametno“ braniti! No, danas, danas ih tek treba braniti, već i kao načelo! Načelo, da nikada niti jedan političar ne smije svom narodu garantirati da jedna stranka koja i danas ima deset posto zastupničkih mjesta – garantirano neće doći na vlast! A pojavili su se kao izričiti produkt progona desnice u HDZ-u! Ako je Ante Gotovina u pravu kad kaže da hrvatska ptica mora imati oba krila, lijevo i desno, a u pravu je, onda mora imati dakle i desno krilo. Hoće li narod poželjeti takvu stranku na vlasti, valjda bi valjalo ostaviti narodu na volju ili da se onda izbori ni ne održavaju, ako se jamči da bez obzira na rezultate izbora jedna opcija neće nikad na vlast? „Domovinski pokret“ je stranka koja je pozicionirana desno. Zar zbog toga ne smiju na vlast? Zar ih zbog njihove kritike vlasti treba sudski procesuirati? “Garantirati“ da nikad neće na vlast?

I jer je Hrvatska potpuno otišla u lijevo, baš zato, a na tragu Gotovinine prispodobe, je postanak i nastanak „Domovinskog pokreta“ iznimno važna i korisna stvar za hrvatsku parlamentarnu scenu, a narod neka bira po svojoj volji. Ali, ne! Kako god vi birali, premijer već sada obećava de facto bez obzira kako vi glasovali, da „Domovinski pokret“, garantirano neće doći na vlast! To se u Hrvatskoj još nije čulo i frapantno je da sve druge stranke šute o ovome. 

I par riječi o osiguranju zgrade Vlade. Neoprostiva i nevjerojatno slaba zaštita Vladinih i prostorija Sabora kao i Ustavnog suda koji se tamo nalazi, događa se od 3. siječnja 2000 godine u sklopu kojeg je sve nacionalno „out“ te ne treba dramatizirati i raditi pompoznost iz države. Čak niti u osiguranju tih zgrada! U sklopu opće minorizacije svih nacionalnih simbola, straža na ulazu u Vladu je svedena na folklor. Ono ismijavanje povijesne straže koju je Tuđman uveo, ono ismijavanje sa Oltarom Domovine, kada nam je Tonči Vujić obećao novu „primjereniju“ lokaciju, koja se nikad nije pojavila, ono rapidno smanjivanje Tuđmanove straže na Pantovčaku, jer da je i to pretjerano, sve to nije ništa drugo negoli prijezir nacionalne države kao takve i smanjivanje svih njenih insignija, oznaka i manifestnih oblika na minimum. U tom mentalnom sklopu se i moglo dogoditi da hrvatska Vlada bude ovako mizerno osigurana. I vidite što se moralo dogoditi da se ograda pomakne 50 metara dalje! Da je to napravljeno prije incidenta, ljevičari bi nam mozak popili sa tezom kako se vlast odvaja od naroda, da kako se izvode „monade“ sa osiguranjem „pa tko će njima nešto napraviti“ i slično. Nažalost, morala se dogoditi ova tragedija da se i ove relacije stave na svoje mjesto.