- DIO
Da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), stvorena na nelegitiman i nezakonit način, govore brojni dokazi potkrijepljeni činjenicama o onome što se događalo već prije njezine formalne uspostave. Stoga, evo kratke kronologije.
Pregovori srpske Vlade i Jugoslavenskog odbora, urodili su Krfskom deklaracijom, koja je donesena 20.07.1917. godine. Njome je u međusobnim pregovorima između zainteresiranih strana, zaključeno kako će se nakon oslobođenja od Austro-Ugarske uspostavi demokratska parlamentarna monarhija s tri konstitutivna naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci) pod vladavinom dinastije Karađorđevića.
U Zagrebu je 05.10.1918.god.osnovano Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je trebalo zastupati interese naroda koji su još uvijek formalno bili u granicama Monarhije.
U Ženevi je prema prethodnom dogovoru 09. 11. 1918. godine održan sastanak predsjednika srpske Vlade s predsjednicima Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća. Tom prigodom je donesena i tzv. Ženevska deklaracija u kojoj je bilo definirano da se novostvorena država Slovenaca, Hrvata i Srba priznaje kao ravnopravan čimbenik s Kraljevinom Srbijom u procesu ujedinjenja. Nikola Pašić je učinio sve da ovu deklaraciju izigra, što mu je, zahvaljujući pomoći lidera Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića i uspjelo,te je u praksi ovaj dogovor bio potpuno ignoriran od strane srpske vlade.
Hrvatski sabor 29. listopada drži sjednicu na kojoj raskida veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom na temelju hrvatskog državnog prava, te istodobno pristupa zajednici ostalih jugoslavenskih zemalja s područja koje je do tada pripadalo Monarhiji, čime je stvorena nova tvorevina – Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Na čelu ove države, bilo je Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu.
Talijanska vojska izvršila je 04. 11. 1918. godine okupaciju Zadra, što je, očito bio pritisak koji je trebao ubrzati pregovore s Nikolom Pašićem i njegovom radikalskom Vladom. Poznato je da je on bio naklonjen talijanskim interesima na Jadranu, budući da su na istom području i Srbija i Rusija imale svoje interese.
23. i 24. 11. 1918. godine, Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, vodi duge i mučne pregovore sa srpskom vladom. Na kraju je prihvaćen zaključak da će se Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujediniti s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, s tim što će oblik te države i njezinu organizaciju odrediti Ustavotvorna skupština dvotrećinskom većinom glasova.
Delegacija Narodnog vijeća dolazi ponovno na pregovore u Beograd 27. 11.1918. godine. Popušta pod pritiskom velikosrpske vrhuške i odriče se ne samo ravnopravnog statusa države koju zastupa u procesu ujedinjenja, nego i republikanskog uređenja koji su do tada zahtijevali i na čemu su inzistirali.
U takvim uvjetima i uz tako "ravnopravan" tretman partnera u pregovorima, odvijaju se zadnje pripreme na Dvoru za proglašenje ujedinjenja.
Kralj Aleksandar Karađorđević proglasio je Kraljevinu SHS 01. 12. 1918.godine.
Po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, odmah su raspoređeni srpska vojska i policija, na isti način kako je to ranije bilo učinjeno u vrijeme pripajanja Makedonije i Kosova Srbiji. Tako su jasno pokazane namjere okupatorskog srpskog režima, koji uskoro poduzima još radikalnije mjere.
Evo što o tom razdoblju piše povjesničar Ferdo Čulinović:
(...) Srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da 'Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima'.
(Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, sv.1, Zagreb, 1961., str.178 - 179.; istaknuo: Z. P.)
Ova pravila spadala su u srpske vojne zakone, imala su status "vojne tajne" i nisu se otkrivala javnosti. Primjenjivane su i druge brutalne mjere fizičkog kažnjavanja (uglavnom batinanje drvenim palicama), što se činilo uvijek kada su u pitanju bili "građanski prekršaji" nesrpskih naroda, a prakticiralo se najviše u krajevima gdje su živjeli Hrvati, Albanci i muslimani. Budući da je hrvatski Sabor još 1869. godine ukinuo svaki vid tjelesnog kažnjavanja za takve prekršaje, tamošnji seljaci bili su zgroženi i šokirani takvom praksom i barbarskim odnosom režima prema civilnom stanovništvu.
Dva po svemu različita svijeta, dva svjetonazora, dvije civilizacije – jedna s osmanlijskim naslijeđem međusobnog klanja i druga – s austrougarskim, srednjoeuropskim u kojem je takvo divljaštvo bilo nepoznanica, očito se nisu mogli razumjeti. U toj "truloj" Carevini (kojoj je pripadala i Hrvatska), otvarali su se univerziteti, knjižnice, muzeji, tiskare i operne dvorane, gradile katedrale, ceste, tisuće kilometara željezničkih pruga, održavali balovi, kazališne predstave i slikarske izložbe, dok je u Srbiji trajalo krvavo klanje s turskim osvajačima – po onoj Njegoševoj ("u krv će nam vjere zaplivati, biće jača koja ne potone"). Spoj takva dva nedodirljiva svijeta u jednoj državi, bila je iluzija koja je na kraju skupo plaćena.
Također je nužno naglasiti, da (za razliku od Srbije i Crne Gore, čije su se narodne skupštine izjasnile o aktu ujedinjenja), Hrvatski sabor takvu prigodu nije imao, niti je odluku o stupanju Hrvatske u novu državnu zajednicu ikada ratificirao. Učinjeno je to mimo volje hrvatskoga naroda, bez njegovoga znanja i pristanka.
Prvi tjedni postojanja ove države, potvrdili su o kakvom se "ujedinjenju" radilo i čemu je ono stvarno trebalo poslužiti.
Prvi zločin počinjen u novoj "ujedinjenoj parlamentarnoj monarhiji, u kojoj su Hrvati bili 'ravnopravni' s ostalim narodima pod žezlom Karađorđevića" uslijedio je već 5. prosinca 1918. godine. Na središnjem Zagrebačkom trgu, građani i domobrani iz 25. i 53. pukovnije, protestirali su protiv ujedinjenja. Policija pod ravnateljstvom zagrebačkog načelnika Grge Anđelinovića, otvorila je vatru i ubila 13, a ranila 17 domobrana i građana. Ovaj zločin ostao je u memoriji hrvatskog naroda upamćen kao "prosinačke žrtve".
Slijedi pripajanje i ostalih teritorijalnih jedinica.
U Novom Sadu, 25. 12. 1918. godine, "Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i drugih naroda" donosi odluku o pripajanju Vojvodine kraljevini Srbiji. Bila je to farsa organizirana od srpskih trgovaca i obrtnika, koji su preko tog nelegalnog tijela (po ugledu na svoje metode "saborovanja" kojima su na narodnim skupovima Srbi donosili bitne političke ili druge odluke u doba turske uprave u Srbiji) koje nije bilo ni od koga izabrano, niti je imalo legitimitet naroda u Vojvodini, donijeli odluku sukladno zahtjevima srbijanskog Dvora. Čekalo se (do 25.12.1918.) dok se ne obavi glavni posao s konstitutivnim narodima, da bi se onda režiranim metodama "saborovanja" pod zvučnim nazivom "Velika skupština Srba, Bunjevaca i drugih naroda", odlukom nekoliko tisuća članova samozvane "Skupštine" izvršilo pripajanje prostora Vojvodine (koju tada čine regije Baranja, Bačka i Banat) Srbiji. Tako su i formalno (mada ne legalno i legitimno!), Srbi došli u posjed zemalja koje im nikad u povijesti nisu pripadale niti po jednome osnovu, čime su stvoreni preduvjeti za nastavak njihove hegemonije. Učinili su to uz pomoć saveznika Francuza i njihove vojske, okupiravši ova područja prije službenog svršetka Prvog svjetskog rata.
Dva dana poslije, sličan igrokaz odigrava se i u Crnoj Gori. Tako je otvoren put teritorijalnom zaokruženju nove Srbije pod žezlom Karađorđevića.
Shvaćajući Kraljevinu SHS kao pomoćno sredstvo za postizanje svoga konačnog cilja – "Velike Srbije" (jer ne treba zaboraviti da je Nikola Pašić ideju ujedinjenja južnih Slavena odbijao sve dok nije bio siguran da se ona može iskoristiti upravo u tom smislu). Već 1916. godine, on je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim (ruskim) novinama potvrdio "pravo" Italije na okupaciju hrvatske obale i nekih otoka, s tim što bi Srbija dobila na nekoliko lokacija izlaz na more. Ovi politički potezi Pašića, oslanjali su se dijelom i na tajni "Londonski sporazum" iz 1915. godine, kojim su saveznici Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) pokušali odobrovoljiti Italiju da uđe u rat na njihovoj strani, obećavši joj spomenute hrvatske teritorije. Sporazum nije nikada zaživio niti je za njega bilo kakvog temelja prema međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje "trgovine" hrvatskim morem, otocima i priobaljem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo.
Od Nikole Pašića, se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je uoči stvaranja zajedničke južnoslavenske države rekao: Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u moru jedne Jugoslavije. Srbija ne će da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju. (Vidi: D. Ičević, Jugoslovenstvo i jugoslovenska nacija, Beograd, 1989., str.22.; istaknuo: Z. P.).
Nezakonit i protupravan čin stvaranja Kraljevine SHS, omogućio je Srbima da kroz sljedeće dvadeset i dvije godine uspostave svoju strahovladu i hegemoniju, krvavo gušeći svaki pokušaj otpora svojoj centralističkoj politici.
Ona je nastavljena nakon 1. prosinca 1918. godine, još agresivnije, pa je već 1920. godine Pašićeva vlada potpisala "Rapallski ugovor" kojim (ovoga puta službeno i napismeno) Kraljevina SHS "daruje" Italiji veliki dio hrvatske zemlje i mora (cijelu Istru, Trst, Goricu i Zadar, te otoke: Lastovo, Palagružu, Cres i Lošinj, dok se za grad Rijeku i okolicu utvrđuje "autonomni status" - što je bila samo pripremna faza za njezino pripojenje Italiji. To se i događa i nepune četiri godine poslije (17. siječnja 1924.), sklapanjem "Rimskog ugovora" kojim je Kraljevina SHS Italiji dopustila anektiranje tzv. Slobodne Riječke Države. Ovim sporazumom, Italija i Kraljevina SHS obvezale su se na "prijateljstvo i suradnju", budući da su apetiti Mussolinijeve fašističke vlade najvećim dijelom bili zadovoljeni.
O ovim činjenicama nužno je voditi računa, posebice kad se dr. Antu Pavelića optužuje kao jedinog i isključivog krivca, koji je odmah po proglašenju NDH (sklapanjem "Rimskih ugovora" s Italijom – svibnja 1941. godine), "započeo s rasprodajom hrvatskih područja". Dvadesetak godina prije njega, tu su politiku, dakle, sustavno i smišljeno skupa provodili Nikola Pašić i Karađorđevići i njihova velikosrpska vrhuška, a sve je bilo poticano i pomagano od Rusa i Engleza.
Da su Srbi doista u novostvorenoj Kraljevini SHS ostvarili hegemoniju u odnosu na sve druge narode (pa i u odnosu na konstitutivne – Hrvate i Slovence), dokazuju brojne činjenice, ponajprije statistički podaci:
U prve dvadeset četiri jugoslavenske vlade (1918.-1929.) Srbi su držali mjesto premijera u 97% tog perioda, ministra obrane u 100%, ministra unutarnjih poslova u 92%, ministra za vanjske poslove u 83%, ministra za financije 98%, ministra za obrazovanje 83%, ministra pravosuđa 87%.
(Vidi: Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – glavni procesi, 1918. - 1985., str.19.; J. F. Brown, Nationalism, Democracy and Sekurity in the Balkans, Brookfild, 1992., str.61.; Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars, Seattle, USA, 1974., str.278. - 279.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.32.; istaknuo: Z. P.).
U Prvom svjetskom ratu, srpski vojnici i četnici nakon što su s Francuzima (i uvelike zahvaljujući njihovu topništvu, kojemu se i danas klanjaju) probili "Solunski front", počinili su grozna zvjerstva i u Crnoj Gori, kako bi skršili eventualni otpor onih koji su htjeli samostalnu crnogorsku državu. Metode su bile iste kao i u Balkanskim ratovima (1912/13.). Masovna klanja i strijeljanja, spaljivanja čitavih obitelji u kućama, sustavna silovanja žena, pljačke.
U kakvom su položaju bili nesrpski narodi, posebice oni građani koji su se na bilo koji način opirali hegemonističkoj državnoj politici, ili su došli u poziciju da od strane režima budu ocijenjeni kao nepouzdani ili "sumnjivi", pisao je beogradski odvjetnik i disident, Srbin Rajko Jovanović u svojoj brošuri Glavnjača kao sistem. Evo integralnog teksta Predgovora, kojega je za tu Jovanovićevu knjižicu napisao Miroslav Krleža:
Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.
Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno 'prostitutkama', kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!
Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.
Poslije Barbusseove knjige o 'Balkanskim krvnicima', beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.
Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5. XII. 1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, 'izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči'.
U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni posljednja.
Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.
Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!
M. Krleža
Predgovor brošure:
Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem,
Zagreb 1928.
Izdanje Zaštite čovjeka
(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619-620.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.).
Tzv. Organizacija Jugoslovenske Nacionalne Omladine (koju ovdje spominje Krleža), bila je sastavnicom ORJUNA-e (Organizacija jugoslovenskih nacionalista), koja je u biti bila četnički pokret i iz koje su kasnije regrutirani pripadnici četničkih oružanih postrojbi.
Naoružanih četničkih jedinica je samo u kontinentalnoj Hrvatskoj, prije uspostave Banovine Hrvatske 1939. godine (s kojom se oni nisu mirili smatrajući da Hrvati nemaju prava na autonomiju i rješavanje svoga nacionalnog pitanja), bilo 117! Puniša Račić, koji je pucao na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. (pri čemu je ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića – koji je od posljedica ovoga atentata i umro 08. 08. 1928 – a lakše ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara), bio je član četničke organizacije. Poslan od strane kralja kako bi izvršio to zlodjelo, nakon atentata, iz zgrade Narodne skupštine je pobjegao u Dvor, gdje se skrio. Poslije strahovitog pritiska svjetske demokratske javnosti, Račić je formalno osuđen i ubrzo pušten na slobodu, a kasnije "pritvoren" u komforan prostor uz nesmetanu slobodu kretanja. Srbijanska državna garnitura je ovaj čin opravdavala time što je "počinjen u afektu, jer je poslanik Puniša Račić bio izazvan i revoltiran govorom Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika".
I nakon ovih deset krvavih godina (od 1918 do 1928. godine, u kojima je tadašnja karađorđevićevska klika pokazala potpunu nesposobnost u upravljanju državom i uređenju međunacionalnih odnosa – vladao je kaos u kojem su za 10 godina promijenjene 24 vlade, zemlja je bila na rubu bankrota, a nezadovoljstvo nesrpskih naroda sustavno je izražavano masovnim prosvjedima i štrajkovima), velikosrpski represivni aparat nastavlja s nasiljem i progonima. Ono eskalira uvođenjem tzv. šestojanuarske diktature, kada se ukidaju sve političke stranke i osnovna ljudska prava i slobode.
Cijelo međuratno razdoblje ( od 1918. do 1941.) obilježeno je velikosrpskim terorom i tlačenjem poglavito nesrpskih naroda. Pritisak na hrvatski narod bio je naročito okrutan i žestok. Srbija se prema Hrvatskoj odnosila kao prema neprijateljskoj, okupiranoj i porobljenoj zemlji, a nikako kao prema partneru s kojim je dragovoljno i na ravnopravnim temeljima (kako je i bilo proklamirano Krfskom deklaracijom i drugim dokumentima), stupila u državnu zajednicu. Batinanje, hapšenje i zatvaranje, visoke globe i nameti, a ne rijetko i ubojstva nesretnih hrvatskih seljaka, bila su svakodnevica.
Ovo treba imati u vidu kad se govori o budućim događanjima, pogotovu u Drugome svjetskom ratu. Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u UHRO (Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija), prethodilo je desetogodišnje krvavo nasilje nad Hrvatima. To, dakako, ne može i ne smije biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između dijela Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine ušli i u Drugi svjetski rat.
-kraj prvog dijela
Zlatko Pinter/PDN
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.