Nakon što su okupirali Slunj i okolicu sredinom studenoga 1991. godine, uz paljevinu, pljačku, razaranja, masovne zločine i progone tamošnjih Hrvata, pripadnici srpskih terorističkih skupina nastavili su s terorom nad onima koji su pokušali ostati u svojim domovima, vjerujući i pored svega da će izbjeći ono najgore.
Jedan od surovih zločina i to tijekom primirja koje je potpisano u Sarajevu 3. siječnja 1992. godine, teroristi su počinili u Polju i Lađevačkom Selištu u razdoblju od 16. do 21. siječnja, kad su ubili 11 Hrvata, a njihove kuće najprije opljačkali i potom zapalili.
Života su lišili: Anku Rupa (1925.), Franju Šajfara (1935.), Josu Šajfara (1935.), Milu Radočaj (1920.), Baru Radočaj (1924.), Antu Radočaj (1952.), Ivu Radočaj (1930.), Rozu Radočaj (1929.), Zoru Potnar (1934.), Rozu Radočaj, Juru Valentića (1943.). Neke od žrtava su ubijene i spaljene kraj svojih kuća, što svjedoči o razornoj, bolesnoj mržnji kojom su zločinci bili obuzeti, čineći najgora zvjerstva prema svojim susjedima i suseljanima (budući da je najveći dio izvršitelja ovih zlodjela potjecao iz tog kraja).
Crkva sv. Jurja mučenika u Lađevcu (sagrađena 1776. godine), uništena je i spaljena, kao i sve druge katoličke crkve u Slunjskom dekanatu.
Župljani Lađevca podnijeli su golemu žrtvu, jer tijekom srpske okupacije ubijeno ih je ukupno 53. i to u razdobljima kad nije bilo nikakvih ratnih sukoba. U slunjskom kraju tijekom Domovinskog rata ubijeno je ukupno 297 osoba, od čega 70 žena starije životne dobi, 3 djevojčice, 1 djevojka i 1 trudnica, i 100 osoba muškog spola (99 starijih ljudi i jedna muška beba stara 6 mjeseci). Žene, djeca i starci čine 175 žrtava u ovom zbirnom broju (u koji su uključene i 52 žrtve iz Saborskog - mjesta koje je u studenome 1991. godine izbrisano s lica zemlje).
Za vječno sjećanje onima koji su svoje živote položili na oltar Domovine:
velebni spomenik žrtvama Domovine na Trgu. dr. Franje Tuđmana u Slunju
(Adresa slike)
Treba također napomenuti da su zločinci počinili slična nedjela u Vagancu, Furjanu, Poljanku, Lipovači, Lađevačkom Selištu i nekim drugim mjestima.
Tek 13. travnja 1999. godine, presuđeno je samo trojici zločinaca - i to u odsutnosti - od Županijskog suda u Karlovcu (broj predmeta: K-12/97-35). Na po 20 godina zatvora osuđeni su: Slavko Orlić, Nikola Dražić i Dragan Magdić (u to vrijeme pripadnici III. bataljona 3. Kordunaške brigade vojske tzv. SAO Krajine), za koje je dokazano da su u Lađevačkom Selištu, Općina Slunj ubili 9 civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, te da su palili kuće i gospodarske objekte.
Nažalost i u ovom slučaju ponavlja se stara hrvatska priča kad su u pitanju zločini srpskog agresora: budući da se za najteža djela protiv čovječnosti sudi u odsutnosti, počinitelji ostaju u pravilu nekažnjeni i rijetko koji do njih završi na izdržavanju zaslužene kazne - pa ako se to čak i dogodi, slijede ublažavanja kazni po raznim osnovama i ubrzo završavaju na slobodi.
To nije samo nepoštivanje žrtava i nova viktimizacija njihovih preživjelih srodnika, nego i teška nepravda s kojom se ne može pomiriti nijedan častan čovjek koje god nacije i vjere bio. Uz sve to, takav odnos prema zločinu i zločincima ostavlja sjeme sumnje i nepovjerenja u hrvatskom narodu i klicu hrvatsko-srpskih nesporazuma i vremenu koje je ispred nas.
Dobrosusjedski i međunacionalni odnosi mogu se graditi samo na povjerenju kojeg nema bez istine o prošlosti i kažnjavanja onih koji su činili nedjela. Kolektivnog oprosta nema i ne može ga biti -jer u pitanju su masovni, okrutni, zvjerski zločini nad nevinima, čije je počinjenje ostavilo duboke i trajne traume, razorilo mnoge obitelji i upropastilo živote stotinama tisuća ljudi na ratom zahvaćenom području bivše SFRJ (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu).
Jako se dobro zna tko je bio agresor a tko žrtva u ovim ratovima i tu se ne mogu povlačiti nikakve paralele niti izjednačavati krivnja. Brojke utemeljene na relevantnim istraživanjima ratnih žrtava i demografskim istraživanjima međunarodnih stručnjaka UN-a nedvojbeno potvrđuju kako je srpski agresor u tim ratovima ubio preko 80 % žrtava, odnosno više 120.000 od ukupno 150.000 koliko ih je ukupno bilo (u razdoblju trajanja oružanih sukoba - od 1991. do 1999. godine).
Spomenik žrtvama Domovinskog rata u Lađevcu
(Adresa slike)
Mještani slunjskog kraja njeguju sjećanje na žrtve koje su podnijeli - ne samo 90-ih godina XX. stoljeća, nego i tijekom Drugog svjetskog rata, kad su od djedova i očeva istih zločinaca ubijani samo zato što su Hrvati i katolici. Naime, slunjski kraj koji je oduvijek imao i zadržao hrvatsku većinu, bio je u zadnjih stotinu i više godina "trn u oku" velikosrpskim hegemonistima koji su sanjali "Veliku Srbiju" - kako 1941., tako i 1991. godine i oni su ga nastojali etnički očistiti ubijajući i protjerujući naše stanovništvo. Bez okupacije slunjskog područja oni nisu mogli uspostaviti teritorijalni kontinuitet svoje zamišljene "svesrpske države" na području Jugoslavije (što potvrđuju svi njihovi osvajački planovi izrađeni tijekom XX. stoljeća, pa i onaj što ga je pod nazivom "Homogena Srbija" u lipnju 1941. godine sastavio ideolog Ravnogorskog četničkog pokreta, Stevan Moljević). I tu treba tražiti korijene njihove otrovne mržnje i naročite okrutnosti što su je pokazali prema svemu što je hrvatsko i katoličko u Slunju i okolici.
Kultura sjećanja na podnesene žrtve što ju njegujemo kako u Slunju i mjestima koja ga okružuju tako i u svim drugim krajevima stradanja naših nevinih civila i branitelja, treba nam poslužiti kao putokaz: moramo biti svjesni pune i prave istine o vlastitoj prošlosti kako ne bi slijepi išli u budućnost - baš onako kako nas je učio Otac Domovine, dr. Ante Starčević.
Zlatko Pinter/PDN
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.