POKUŠAJ ISTREBLJENJA HRVATA IZ SABORSKOG DOKAZ JE GENOCIDNIH NAMJERA SRPSKIH TERORISTA

Saborsko je malo, pitoreskno ličko selo udaljeno 10 kilometara od Plitvičkih jezera čija je jedna četvrtina u sastavu ovog Nacionalnog parka i u kojem su Hrvati 1991. godine činili natpolovičnu većinu (od ukupno 1501 žitelja, bilo ih je 801 ili 53,4%).

 Već u vrijeme Krvavog Uskrsa (31. ožujka 1991. godine), kad su srpski teroristi pokušali zauzeti policijsku postaju u Plitvicama i pritom ubili 22-godišnjeg hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića. hrvatsko stanovništvo ovog kraja bilo je s pravom uznemireno. Nakon ovog oružanog sukoba u kojem su poraženi, oni su i dalje nastavili sa svojim sve drskijim provokacijama, znajući kako imaju potporu Beograda i tzv. JNA.

 Postavljanje zaprjeka na cestama (barikada) na kojima su stražarili naoružani domicilni Srbi - ali i oni koji su pristizali kao ispomoć iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva - uz pomoć kojih su ometali promet, na pojedinim punktovima zaustavljali autobuse, automobile i kamione i pod izgovorom "kontrole" neovlašteno legitimirali i maltretirali vozače i putnike, sve učestalija uporaba vatrenog oružja i grupiranje oružanih skupina u selima s relativnom ili natpolovičnom srpskom većinom uz javne prijetnje krvoprolićem i pripajanjem "srpskih općina Srbiji" (upućene s brojnih mitinga i "sabora srpskog naroda" koji su se po srpskim enklavama u Hrvatskoj organizirali od 28. veljače 1989. godine), te plansko i organizirano naoružavanje Srba na prostoru buduće "SAO Krajine" od ljeta 1990. godine nadalje - sve je to ukazivalo kako ni Saborsko neće biti pošteđeno napada.

 Ovo je mjesto od 5. kolovoza 1991. godine već u potpunom okruženju uz stalne provokacije i pritiske na hrvatsko stanovništvo, a tijekom prve polovice studenoga izloženo je i sve brutalnijim napadima tzv. JNA, "krajišnika" i četnika i to svim raspoloživim oružjima i oruđima (od učestale topničke paljbe, do zračnih i oklopno-pješačkih napada).

 Najjači udar Saborsko je doživjelo 12. studenoga 1991. godine, a izvršili su ga uglavnom domaći Srbi iz Plaškog i okolice. Više od 350 kuća je srušeno, zapaljeno ili teško oštećeno, a svi preživjeli Hrvati (njih gotovo 750) protjerani. Od ukupno 52 ubijena žitelja (38 civila i 14 branitelja), najviše ih je usmrćeno upravo tog 12. studenoga koji je crnim slovima upisan u povjesnicu ovog sela. Među ubijenima bio je i Mate Matovina, starac od 96 godina, koji je ujedno i najstarija žrtva ovog pokolja.

 O otrovnoj, patološkoj mržnji koja je ovladala umovima srpskih fašista i njihovim stvarnim nakanama, svjedoči pismo što ga je tadašnjem gradonačelniku Ogulina, Rudolfu Špeharu, već sutradan - nakon pokolja i etničkog čišćenja Saborskog (13. studenoga) - uputio samozvani "predsjednik" tzv. Skupštine opštine Plaški, Nikola Medaković. Dokument je objavljen u paradržavnom glasilu "Plaščanski bilten" i u njemu se među ostalim kaže:

 "U povodu teških događaja u Saborskom, imam moralnu obavezu da vam se obratim. Saborsko je doživjelo tužnu sudbinu Vaganca, Drežnika, Lovinca i svih ostalih koji su silom pokušali prkositi srpskom narodu. Tko se mača laća, od mača gine. Nudili smo narodu Saborskog da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu.

 Uz ovu poruku još vam nudim priliku da pregovaramo o granicama i podjeli zajedničke imovine…sve ono što nam ne vratite milom, moraćete silom.

Protiv zla, zlo činiti nije zlo!"

(Faksimil dokumenta)

 Dokument je samo jedan u nizu dokaza što su ih diljem okupiranih hrvatskih područja ostavili sami srpski krvnici svjedočeći o vlastitim nedjelima i genocidnim namjerama. Slučaj Saborskog predstavlja klasični primjer etničkog čišćenja, pri čemu su svi koji nisu bili Srbi (u golemoj većini Hrvati) doživjeli izgon iz svojih domova, a oni koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći, okrutno su pobijeni. Kao i u svim drugim krajevima u kojima je agresor provodio svoj plan stvaranja "Velike Srbije" surovim metodama istrebljenja svega što nije srpsko (od Hrvatske i BiH do Kosova), zločinci su i u Lici nastojali ukloniti svaki trag postojanja domicilnog stanovništva - pa su palili matične i zemljišne knjige, uništavali katoličke crkve, sakralnu baštinu i kulturno-povijesne spomenike, u uvjerenju kako će nakon ratnog osvajanja postići etničku prevagu i ta područja učiniti zauvijek srpskim.

 Zapovjednik 13. korpusa "JNA" stacioniran na izdvojenom zapovjednom mjestu na Plitvicama, pukovnik Slobodan Đorđević, izdao je 7. studenoga svojim podređenima naredbu za napad na Saborsko. U toj zapovijedi (koja je inače pisana strogo prema pravilima službe) nema ni riječi o nužnosti poštivanja Ženevskih konvencija (postupanja sa zarobljenicima, civilima, ranjenicima), što je slučaj i s naredbom izdanom komandirima četa I. bataljuna Plaščanske brigade vezano za napad na Saborsko (od 10. studenoga). Naprotiv, zločinac koji je vodio operaciju okupacije sela, pukovnik Čedo Bulat, oštro je upozorio svoje podređene, pa i pripadnike "Teritorijalne odbrane" riječima: "Neka se čuva svaki onaj koji pomogne mještanima Saborskog, bilo u njihovom skrivanju ili drugom obliku pomaganja, jer će tom prilikom biti strijeljan". Izdana je zapovijed da se "u Saborskom spale sve kuće, tako da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti" - što piše u jednom od sačuvanih dokumenata iz ratnog dnevnika pripadnika agresorskih postrojbi iz Plaškog.

 Četiri dana prije nego je Saborsko spaljeno i sravnjeno sa zemljom (8. studenoga u popodnevnim satima), malobrojni branitelji su uputili posljednji apel za pomoć, upozoravajući kako prijeti pokolj, ali pomoć nije stigla. Prije nego je izvršen masovni napad oklopnim i pješačkim snagama, zrakoplovi "JNA" nadlijetali su mjesto i snimili obrambene položaje koji su potom izloženi udarima teškog topništva.

Spomen-obilježje žrtvama Domovinskog rata Saborskog

(Izvor slike)

 Zbog već spomenutog odnosa najviših oficira "JNA" koji su vodili operaciju pokolja nad stanovništvom Saborskog i uništenja ovog mjesta - pri čemu je onima koji su išli u napad zabranjeno svako humano postupanje u skladu s međunarodnim pravom - ne treba čuditi da su njihovi vojnici jednako okrutno postupali sa zarobljenicima i civilima kao i "teritorijalci", četnici i "krajišnici".

 Tako su se, primjerice, tog 12. studenoga, u ulici Varoš (u kojoj nema kuće iz koje barem netko nije ubijen), u jednom podrumu našli starci, žene i jedan dječak, koji su odmah po ulasku agresorskih vojnika izašli iz skloništa i predali se. Nakon toga, jedan od vojnika u podrum je ubacio bombu, a drugi izdvojio sedam staraca i odveo ih desetak metara dalje. Ubijeni su rafalom iz mitraljeza od strane dvojice vojnika koji su spremni čekali u blizini kuće. Tom prigodom usmrćeni su: Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Milan Bićanić, Jure Štrk, Jure Vuković "Zinko". Ivan Vuković i Jure Vuković (iz Kapele). Zločinci su rekli ženama da bježe, a potom su zapucali po njima - smrtno je stradala supruga već ubijenog Jure Vukovića (iz Kapele), Jelena Vuković, a istog je dana ubijen i bračni par Dumenčić (Nikola i Kata).

 Agresor tijekom operacije pokolja nad Hrvatima Saborskog i uništavanja ovog sela, nije imao gubitaka. Okrutnost s kojom se išlo na plansko zatiranje svega što je hrvatsko, nije bila ništa manja nego ona što su je doživjeli Hrvati u Tovarniku, Sotinu, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Četekovcu, Balincima, Kusonjama, Strugi Banskoj, Baćinu, Joševici, Širokoj Kuli, selu Ravno i brojnim drugim mjestima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 Po okupaciji nastavljene su pljačke i uništavanje Saborskog, a do sredine prosinca te 1991. godine srušene su obje katoličke crkve (crkvica Majke Božje od Rozarija iz 1726. godine, kulturno-povijesni spomenik najviše (nulte) kategorije i Župna crkva sv. Ivana Nepomuka). U sljedeće tri i pol godine, u mjestu su ostale samo dvije (srpske) kuće i to teško oštećene, dok je sve drugo razoreno i spaljeno. Selo je preimenovano u "Ravnu Goru" (u spomen na četnički pokret Draže Mihailovića iz Drugog svjetskog rata). Preimenovanja okupiranih sela i gradova bila su također ustaljena praksa zločinaca koji su time nastojali dati im novi, "srpski" identitet.

 Ovaj dio Like oslobođen je tijekom VRO "Oluja", kolovoza 1995. godine. Na području Saborskog nakon toga su pronađeni posmrtni ostaci 27 žrtava u dvije masovne grobnice i još deset pojedinačnih grobišta.

 Za zločine u "slunjskom džepu", uključujući i one u Saborskom, pred MKSJ u Den Haagu, optužene su vođe "SAO Krajine", Milan Babić i Milan Martić i to za najteža djela (progon, istrebljenje i ubojstva nesrpskih civila, te deportacije i prisilno premještanje civilnog stanovništva, namjernu pljačku i uništavanje imovine domicilnog stanovništva). Dakako, ovi osuđeni ratni zločinci, sudionici zločinačkog pothvata čiji je cilj bio etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u cilju stvaranja homogenih srpskih područja nisu bili jedini krivci, ali kao i u većini drugih slučajeva, svi drugi bili su pošteđeni sudskih progona.

 Tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.), na lokalitetima Saborskog, Poljanka i prijevoja Jurković Kapela, poginulo je ili je ubijeno ukupno 87 hrvatskih civila i branitelja. Kako je vidljivo iz popisa žrtava, potpuno ili najvećim dijelom iskorijenjene su čitave obitelji (Matovina, Bićanić, Sertić, Vuković, Dumenčić).

 

Popis žrtava:

 

1. Ivica Matovina, rođ. 20.02.1969. poginuo, 06.09.1991.

2. Stipe Matovina, rođ. 21.09.1968. poginuo, 06.09.1991.
3. Marko Krizmanić, rođ. 06.08.1959. poginuo, 02.11.1991.
4. Milan Čorak, rođ. 03.04.1961. poginuo, 02.11.1991.
5. Joso Matovina, rođ. 01.01.1963. poginuo, 02.11.1991.
6. Petar Matovina, rođ. 25.06.1968. poginuo, 02.11.1991.
7. Ante Kovačić, rođ. 15.12,1960. poginuo, 02.11.1991.
8. Ante Dumenčić, rođ. 13.10.1962. poginuo, 12.11.1991.
9. Darko Dumenčić, rođ. 09.03.1970. poginuo, 12.11.1991.
10. Ivica Dumenčić, rođ. 13.08.1972. poginuo, 12.11.1991.
11. Mate Špehar, rođ. 29.05.1960. poginuo, 12.11.1991.
12. Slavko Sertić, rođ. 15.02.1942. poginuo, 12.11.1991.
13. Nikola Sertić, rođ. 00.00.0000. poginuo, 12.10.1991.
14. Petar Bićanić, rođ. 13.10.1935. ubijen, 12.11.1991.
15. Milan Bićanić, rođ. 03.07.1927. ubijen, 12.11.1991.
16. Nikola Bićanić, rođ. 17.02.1928. ubijen, 12.11.1991.
17. Ana Bićanić, rođ. 06.05.1924. ubijena, 12.11.1991.
18. Marko Grdić, rođ. 10.12.1906. ubijen, 12.11.1991.
19. Mande Kovačić, rođ. 13.05.1911. ubijena, 12.11.1991.
20. Marija Krizmanić, rođ. 20.07.1921. ubijena, 12.11.1991.
21. Ivan Luketić, rođ. 16.06.1950. ubijen, 12.11.1991.
22. Milan Matovina, rođ.11.08.1940. ubijen, 12.11.1991.
23. Slavica Matovina, rođ. 09.04.1950. ubijena, 12.11.1991.
24. Marija Matovina, rođ. 11.09.1909. ubijena, 12.11.1991.
25. Lucija Matovina, rođ. 11.05. 1906. ubijena, 12.11.1991.
26. Mate Matovina, rođ. 15.04.1895. ubijen, 12.11.1991.
27. Marta Matovina, rođ. 26.09.1918. ubijena, 12.11.1991.
28. Ivka Sertić, rođ. 21.12.1912. ubijena, 12.11.1991.
29. Luka Sertić, rođ. 23.08.1919. ubijen, 12.11.1991.
30. Kata Sertić, rođ. 07.10.1910. ubijena, 12.11.1991.
31. Jure Štrk, rođ. 03.02.1932. ubijen, 12.11.1991.
32. Petar Vuković, rođ. 11.07.1932. ubijen, 12.11.1991.
33. Jelena Vuković, rođ. 14.08.1930. ubijena, 12.11.1991.
34. Jure Vuković, rođ. 17.12.1929. ubijen, 12.11.1991.
35. Marija Vuković, rođ. 19.08.1930. ubijena, 12.11.1991.
36. Jure Vuković, rođ. 30.06.1930. ubijen, 12.11.1991.
37. Ivan Vuković, rođ. 01.09.1931. ubijen, 12.11.1991,
38. Jelena Vuković, rođ. 24.10.1921. ubijena, 12.11.1991.
39. Kate Matovina, rođ. 05.03.1920. ubijena, 12.11.1991.
40. Kata Matovina, rođ. 04.11.1922. ubijena, 12.11.1991.
41. Joso Štrk, rođ. 19.01.1934. poginuo, 12.11.1991.
42. Ivan Matovina, rođ. 28.08.1930. ubijen, 12.11.1991.
43. Marija Krizmanić, rođ. 29.06.1902. ubijena, 12.11.1991.
44. Kate Grdić, rođ. 20.07.1930. ubijena, 12.11.1991.
45. Marko Grdić, rođ. 10.12.1906. ubijen 12.11.1991.
46. Kate Dumenčić, rođ. 02.08.1930. ubijena, 12.11.1991.
47. Nikola Dumenčić, rođ. 24.04.1930. ubijen, 12.11.1991.
48. Josip Kovačić, rođ. 05.06.1913. ubijen, 12.11.1991.
49. Polde Conjar, rođ. 05.01.1895. ubijen, 12.11.1991.

50. Joso Matovina, rođ. 21.05.1968. poginuo, 05.09.1995.
51. Mate Galović, rođ. 29.07.1963. poginuo, 13.09.1993.
52. Marko Šebalj, rođ. 1970. poginuo 6.9.1991.

Video: SABORSKO 12.11.1991. (iz dok.filma "104 sumraka");

 

Zlatko Pinter/PDN