Aktivisti, a ne institucije: tko je doista zaslužan za puštanje Krunoslava Fehira

Dok ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman iz Berlina poručuje kako je puštanje hrvatskog branitelja Krunoslava Fehira iz beogradskog zatvora rezultat „sinergijskog djelovanja hrvatskih institucija“, iz Srbije stižu bitno drukčije poruke. Prema navodima aktivista za ljudska prava, ključne zasluge za Fehirovo puštanje na slobodu, ali i za relativno blagu presudu od šest mjeseci zatvora, ne pripadaju državnim institucijama, nego – civilnom društvu.

Osobna drama Krunoslava Fehira, koji je u Beogradu bio pritvoren i osuđen za ratni zločin, završila je njegovim izlaskom na slobodu, no gotovo istodobno započelo je i političko svojatanje zasluga. Samo nekoliko sati nakon Fehirova puštanja, ministar Grlić Radman izjavio je kako je riječ o uspjehu hrvatske države i koordiniranom djelovanju institucija.

Takvu tvrdnju odlučno osporava Savo Štrbac, koji tvrdi da o bilo kakvoj „sinergiji“ nema govora. Prema njegovim riječima, stvarna pomoć iz Hrvatske bila je zakašnjela i nedostatna, a u nekim segmentima – tek deklarativna.

Posebno ističe slučaj obećanja ministra pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damira Habijana, koji je još 4. rujna osobno jamčio Fehirovoj majci Ankici da će Ministarstvo platiti troškove obrane njezina sina. Iako je o tome istoga dana objavljeno i službeno priopćenje, prema dostupnim informacijama, odvjetnički troškovi u Beogradu ni mjesecima kasnije nisu bili podmireni. Krajem studenoga hrvatski su mediji pisali kako Fehirova obrana još uvijek nije plaćena, unatoč ranijim obećanjima.

Prema Štrbcu, presudnu ulogu u razrješenju Fehirove agonije imali su srbijanski i hrvatski aktivisti za ljudska prava. Među njima posebno mjesto zauzima Nataša Kandić, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koja se osobno angažirala kako bi Fehir dobio sposobnog i hrabrog odvjetnika u politički osjetljivom procesu.

Svjesna, kako tvrdi Štrbac, da je riječ o fingiranom i politički motiviranom suđenju, Kandić je inicirala angažman odvjetnika Bojana Stanojlovića, iskusnog beogradskog pravnika s 25 godina prakse u najtežim kaznenim predmetima. Upravo se on u sudnici pokazao ključnim akterom obrane.

Presudni trenutak bio je pribavljanje vjerodostojnih sudskih rješenja iz Hrvatske, kojima je dokazano da je protiv Fehira već ranije pravomoćno prekinuta istraga za ubojstvo Čedomira Vučkovića. Bez tih dokumenata, Fehirova obrana u Beogradu bila bi ozbiljno ugrožena. No, kako se navodi, ti dokumenti nisu stigli institucionalnim kanalima, nego zahvaljujući angažmanu hrvatskih aktivista za ljudska prava, i to u posljednji trenutak.

Zbog svega navedenog, tvrdi Štrbac, nema osnove za tvrdnje o uspješnom djelovanju hrvatskih institucija. Njihov doprinos, dodaje, postao je vidljiv tek nakon snažnih medijskih prozivki. U tom kontekstu treba promatrati i Fehirovu javnu zahvalu premijeru Andreju Plenkoviću i ministrima, jer on i dalje ovisi o pomoći države, uključujući i neispunjena financijska obećanja.

Posebno je, ističe Štrbac, bolna činjenica da nitko iz hrvatskog veleposlanstva u Beogradu nije nazočio nijednom od četiri javna ročišta, što je Fehirova obitelj doživjela kao ponižavajuću ravnodušnost. Nasuprot tome, sva su ročišta pratili aktivisti za ljudska prava iz Srbije i Hrvatske.

Među njima su bile Nataša Kandić i Marijana Čestić-Jelovac iz Fonda za humanitarno pravo, Staša Zajović, utemeljiteljica Žena u crnom, kao i aktivisti te organizacije Melanija Aleksić i Miloš Urošević. Iz Hrvatske su suđenjima prisustvovali Vesna Teršelič iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću te Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige.

Slučaj Krunoslava Fehira tako je, osim osobne drame, postao i ogledni primjer odnosa politike, institucija i civilnog društva – te otvorio pitanje tko uistinu štiti hrvatske državljane kada se nađu u pravosudnim postupcima izvan granica države.

Savo Štrbac kaže da nitko iz hrvatskog veleposlanstva u Beogradu nije došao pratiti nijedno od četiri javna ročišta, premda je Fehirova obitelj takvu ravnodušnost s pravom smatrala uvredljivom:

Foto: Vesna Teršelić/Snimka zaslona