Sjećam se kako je gospođa Angela Merkel svojevremeno izjavila kako nije uspjela inkulturacija islamskih useljenika u S. R. Njemačku. To nije usamljen slučaj neuspjele inkulturacije jedne od država Europe. Italija također inzistira već niz godina na dužnosti novopristiglih islamskih migranata da upoznaju talijansku stvarnost. „Postoji moralna dužnost onih koji dolaze da upoznaju uvjerenja, običaje, mentalitet pučanstva u koje mole uključenje“. Tako piše u dokumentu Talijanske biskupske konferencije „Islam i kršćanstvo“, str. 8. U Europi se sve više ponavlja teza kako ne postoji samo jedan islam, nego da postoji više islama – arapski islam, iranski islam, egipatski islam, marokanski, afrički, senegalski, azijski, indonezijski, s mnogim različitostima i razlikama. Neki su u novije vrijeme počeli govoriti o europskom islamu.

Postoji li europski islam? Vjerojatno postoji, jer se o njemu govori. Ako se useljeni muslimani ponašaju približno jednako u gotovo svim zemljama Europe, onda možemo govoriti o novom modelu, o europskom islamu. Takav mogući europski islam ima već svoj kulturni identitet. Na fakultetu su nas učili da su muslimani podijeljeni na dvije vrste – sunite i šijite. U nama ne bi trebao postojati nikakav strah od islama ni od religioznog natjecanja između kršćanstva i islama na tlu Europe. Ali svakako bismo se trebali više potruditi da upoznamo islam kao religiju i način života. Riječ je svakako o dvije kulture. Jedna je već pomalo „umorna kršćanska“, sekularizirana kultura, a s druge strane ili pokraj nas je  dinamična i čvrsta islamska kultura. Sučeljavanja tih dviju kultura oko nekih „sitnica“ već se događaju na tlu europskih država. Ali, hvala Bogu, već su poduzete neke inicijative na akademskoj razini radi boljeg upoznavanja.

Dokument Talijanske biskupske konferencije „Islam i kršćanstvo“

Dokument iz 2010. godine potiče slijedeće: „Nužno je formirati, u svim pastoralnim regijama, određene mjerodavne osobe koje bi proučavale islamsku predaju, ne površno, nego tako da mogu biti već danas, a prije svega u budućnosti, valjani sugovornici na akademskoj razini. Pogibelj je u tome da kršćanska zajednica bude potpuno nespremna s kulturnog i pojmovnog gledišta. Ona mora biti spremna primjereno odgovoriti u sučeljavanju s muslimanskim predstavnicima o povijesnim, filozofskim, pravnim i teološkim pitanjima“ („Islam i kršćanstvo“, str. 46). Demografska slika gotovo svih europskih zemalja promijenila se posljednjih dvadesetak i više godina. Domicilno stanovništvo stari pa su tako pojedine nacije starački narodi. Prisutnost islama najočitije je izražena u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Ali se njegova prisutnost osjeća i u Italiji i u susjednoj nam državi Sloveniji. Ništa nije više kao prije, kao nekad. Multikulturalnost je očita potreba, vidljiva u društvu, školi, na radnom mjestu, na ulici. Što donosi budućnost? Hoće li te dvije civilizacije živjeti jedna pokraj druge na europskom tlu ili će se dogoditi minimalna inkulturacija islama u europski sustav života? Za sada se može reći da te dvije kulture žive jedna pokraj druge, da jedna drugu ne prihvaća. Kako gdje.

Talijanski biskupi

Prema dokumentu Talijanske biskupske konferencije „Islam i kršćanstvo“, „Islam ne poznaje riječ 'osoba', njezin je sinonim 'fard' (individuum, pojedinac). 'Fard' je sastavni dio i ovisi o velikom islamskom društvu (umi, 'ummah'). U okviru 'ume' on ima pravo i dužnosti. Ako napusti religiju zbog ateizma ili obraćenja na drugu religiju, gubi sva prava, štoviše izložen je smrtnoj kazni zbog izdaje. Zato u zemljama s islamskom većinom izvor prava jest islamska zajednica i, na kraju krajeva, on je jamac prava i dužnosti koje Kuran i islamski zakon, šerijat, priznaju, dopuštaju i niječu. U zemljama koje prakticiraju islamski zakon kršćane se, u odnosu na druge nemuslimane, često drži građanima drugoga reda, onemogućeni su ili ograničeni u aktivnom sudjelovanju u društvu i institucijama. Žene su diskriminirane s obzirom na muškarce u sudbenom pravu, u pravu na baštinu i u ženidbama. Sva ta prava imaju svoj temelj u Kuranu te su više ili manje unesena u zakonike islamske inspiracije.“ „ Islam i kršćanstvo“ (str. 31). Naivno bi bilo vjerovati da će muslimani prihvatiti potpunu inkulturaciju ili asimilaciju, ili da će se neki od njih početi obraćati na kršćanstvo. Inkulturacija da, ali do granice na kojoj se ne krši islamski svjetonazor i osnovne postulate islama. To bi trebalo biti jasno europskim političarima. Monolitnost „europskog islama“ već je viđena oko nekih pitanja u nekim zemljama Europe. Zato je bespredmetno ustrajavati na potpunoj inkulturaciji u nečemu što je neprihvatljivo samoj biti islama. Zadaća sekularizirane i dekristijanizirane Europe i svih članica EU-a jest što bolje upoznati islam, prihvatiti ga kao činjenicu, kao religiju, kao filozofski pristup čovjeku, Alahu, a tako i zemlji u koju su uselili islamski migranti. Kršćanstvo i islam nose u sebi kao dvije civilizacije velika duhovna bogatstva, ali i mane pojedinaca i raznih skupina. Treba pronaći mogućnosti za suživot s razumijevanjem onih drugih i drukčijih, bez ikakvih velikih nametanja i zabrana. Bilo bi stvarno glupo razmišljati na srednjovjekovan način, kako će Europa pokrstiti muslimane ili kako će islam prevladati i usvojiti europski način razmišljanja i životne navike.

„Deklaracija o pravima čovjeka u islamu“

Deklaracija proglašena u Kairu 1990. godine, prigodom 19. islamske konferencije ministara vanjskih poslova, predviđa, primjerice, u članku 2., da je zabranjeno oduzeti život, osim ako to šerijat dopušta. Znači da tu podređuje, kao i u drugim slučajevima, ljudska prava šerijatu“ („Islam i kršćanstvo“, str. 32). Islam ne poznaje sekularnost. U islamu su država i islam jedno. A povrh svega je šerijatsko pravo. Samo je Turska u tom pogledu liberalnija od ostalih islamskih zemalja, sekularnija od svih drugih zemalja. Fundamentalistički su ideolozi u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća pokrenuli inicijativu kojom traže neodvojivost religije od države. Islam je „din wa-dawla“, religija i država. I u tome je najveća razlika između europskih država i islama. Sekularne države Europe i njezini političari to teško shvaćaju pa se nadaju onome što se ne može dogoditi. Riječ je u svakom smislu o dva svijeta, dvije civilizacije, dvije različite kulture. Tako je poznato da ortodoksni islamski fundamentalisti odbacuju svaki kompromis s oblicima zapadne vlasti. Što će donijeti budućnost, teško je pitanje. Na velikoj muci i iskušenju jesu sve članice EU – kako prihvatiti islam na svom državnom tlu. Ima zemalja, poput Italije, koje shvaćaju što se događa. Prisutnost islama nije prolazna faza, useljavanje se pojačava tijekom godina. Migranti se zaustavljaju u zemljama EU-a i ondje neki osnivaju obitelj, zapošljavaju se i ostaju. Mnogi se pitaju ne osvaja li islam Europu useljavanjem, natprosječnim natalitetom. Pa strahuju da će islam malo-pomalo preoblikovati Europu u „islamsku državu“. Iskustvo Talijanske biskupske konferencije i svih biskupa o migrantima, muslimanima i mogućoj postupnoj društvenoj integraciji izrečeno je vrlo iskreno.

Inkulturacija je nemoguća ???

Po zapažanju talijanske biskupske konferencije, riječ je „o skupinama koje se ni na koji način ne namjeravaju 'integrirati' u talijanski društveni sustav jer ne prihvaćaju njihovu kulturu, jer su nositelji druge kulture-religije, islama“ („Islam i kršćanstvo“, str. 37). Sadašnja Europa sa svojom kulturološko-demografskom slikom nije Europa od prije pedesetak godina. Na tlu Europe evidentne su dvije civilizacije, koje žive jedna pokraj druge. Koliko to shvaćamo i koliko smo toga svjesni veliko je pitanje. Tolerancija među vjerama je nužna i nadam se da će to biti orijentir za budućnost. Kakva je budućnost sekularizirane Europe bez jakog kršćanskog identiteta pitanje je za svakog građanina te mega države, koja ima sama sa sobom strašne probleme. Jedno je sigurno – da će ovakva Europa biti na velikim mukama. Zajedništvo različitih naroda Europe zasnovano samo na novcu, na ekonomiji, a bez jakog identiteta, bez jake kohezivne, duhovne i kulturne snage, je kao „kula od karata“. Liberalizacija moralno-vrijednosnog sustava u svakom pogledu ne obećava baš neku sjajnu perspektivu. S jedne strane postoji monolitni „europski islam“, a s druge liberalni kapitalizam, liberalna politika, „kolonizacija“ nekoliko moćnih europskih zemalja nad manje ekonomski moćnim zemljama. Europa bez granica postaje Europa koja muči samu sebe, koja nema ni vizije ni analize onoga što se u njoj događa. Nema prepoznatljivosti identiteta jednog prosječnog Europljanina. Globalizam pretvara Europu u jedno „selo“, gdje živi susjed pokraj susjeda, a nijedan ne zna što onaj drugi misli, snuje, planira. Ne poznaju susjedi jedan drugoga niti se trude upoznati se. Sjećam se jednog svog nadređenog koji je često rabio krilaticu „bolje da propadne selo, nego običaji“. Ima nešto poučno u toj krilatici, naravno, za one koji umiju promišljati. Postoji li prepoznatljiv identitet Europe i Europljana? Postoji li, uz razne islame, i „europski islam“? Kakva je budućnost europske unije naroda? Kako mogu živjeti dvije civilizacije na istom prostoru? Što i tko će prevladati? Hoće li se sve više približavati te dvije civilizacije i graditi život na upoznavanju, povezivanju i toleranciji, veliko je pitanje. Može li „umorno“ europsko kršćanstvo pomoći u stvaranju mirnog suživota europske i islamske civilizacije također je jedno od pitanja. Mnoštvo pitanja za malog čovjeka, za filozofa, intelektualca, svećenika, laika i liberalne politike. „Quo vadis Europa?“

Neki zbunjujući citati

1. Oriana Falacci: Knjiga ( „La rabbia e lorgoglio“ )  „Gnjev i ponos“ tiskana 2002. godine.

Izjava jednog muslimanskog učenjaka, izrečena 1999. godine u Rimu, u Vatikanu: „ S pomoću vaše demokracije prodrijet ćemo k vama, s pomoću naše vjere zavladat ćemo s vama.“

2. Izjava islamskog vjerskog vođe 5. 10. 1990. godine u programu amsterdamske radiopostaje: „ One koji se opiru islamu, islamskom poretku ili Alahu i njgovu proroku, prema šerijatskom zakonu imate pravo objesiti, zaklati ili protjerati.“  Douglas Murray  „ Čudna smrt Europe“, str. 142.

3. Turski premijer, a poslije predsjednik Erdogan je na jednom skupu u Kolnu pred 20 000 Turaka nastanjenih u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj rekao: „ Jasno mi je da se protivite asimilaciji. Nitko od vas ne može očekivati da se asimilirate. Asimilacija je zločin protiv čovječanstva.“ Douglas Murray „ „ Čudna smrt Europe“, str. 164.