'Potrpali su ih u kombi i vozili na razmjenu. Do razmjene nije ni došlo, a nitko se nije vratio'

NE TREBA JOJ NIŠTA, SAMO SIN

Nakon nestanka sina Darka u kolovozu 1991. godine, Jozefina Petrovicki iz Daruvara teško se razboljela. Sve je pokušala da ga nađe

U svojoj kućici u Končanici kraj Daruvara Jozefina Petrovicki (81) već tri desetljeća tuguje za nestalim sinom Darkom. Ovog hrabrog hrvatskog policajca Srbi su zarobili 19. kolovoza 1991. godine kraj daruvarske željezničke stanice i odveli u logor Bijela, a potom na Bučje. Do danas Jozefina ne zna gdje joj je i kako skončao najstariji sin.

POGLEDAJTE VIDEO

- Moj sin je dolazio gotovo svaki dan kući. Govorio bi mi: 'Mama, ne boj se, neće to biti tako strašno, neće se razbuktati. Mi se nećemo predati'. Vjerovala sam mu, jer kod nas u Končanici nije pala ni jedna granata, bilo je mirno. Zadnji put kad je došao bio je kratko kod kuće. Samo se presvukao, pojeo nešto i otišao u policijsku stanicu u Daruvar. I od tada ga više nisam vidjela - prisjetila se Jozefina 2018., kad smo razgovarali.

Svaki spomen na nestalog sina probada joj srce poput mača. Iako je prošlo puno, rane još peku, možda i jače nego u počecima. Bol i tuga miješaju se s ogorčenosti, nemoći i zlom slutnjom.

- Saznala sam da je nestao odmah sljedeći dan. Došao je jedan kolega i rekao: 'Zarobili su Darka'. Propala sam u zemlju. To je nešto strašno. Od tog sam stresa dobila šećer. Moja dva sina i kći nastavili su ga intenzivno tražiti, a ja sam se učlanila u udrugu. Bila sam u kontaktu s njima i pokušavala dobiti neki odgovor. Ali koga god sam pitala, svi su drugačije govorili. Svatko je iznosio svoju istinu i u tim situacijama jako je teško naći pravu istinu. Jedan nešto kaže, pa uputi da pitaš drugoga koji navodno više zna. Taj drugi te šalje trećemu, treći četvrtome... I kome vjerovati? Gdje je istina? - pita se Jozefina dok joj glas iz tuge prelazi u ljutnju.

Pogleda sinovu sliku, zagleda se u nju, kao da pokušava naći odgovor na samo jedno pitanje koje joj leži na srcu sve ove godine: "Sine, gdje si?".

Kao svaka majka, i Jozefina pamti rođenje svojeg prvorođenca. Rodila ga je na Sve svete 1964. godine u 18 sati. Godinu kasnije rodila je drugog sina, pa trećeg, a potom i kćer. Svi su bili jedan drugome do uha, sve je jednako voljela i s njima se ponosila.

- Darko je bio dobar dečko. Bio je najstariji i imao najviše obaveza. Kako smo imali poljoprivredu, obrađivao je zemlju, isprva s konjima, a kasnije s traktorom. Moj suprug nas je ostavio 1980. godine i razveli smo se.

Ostala sam sama s četvero djece. Darko je završio tokarsku školu i u početku rata priključio se obrani Hrvatske. Bio je policajac. Strepila sam svaki dan, sjedila na prozoru, a nikad neću zaboraviti taj strah kad je bio napad na Pakrac. Tutnjilo je cijelu noć, a ja sam se, skutrena kraj prozora, tresla kao prut i samo razmišljala o oba sina koja su bila tamo - priznaje nam Jozefina.

Kako je nestanak sina preživjela, ni danas nam ne može objasniti. Snagu da ide dalje davali su joj troje djece i nada će se i njezin Darko vratiti.

- Uvijek sam se nadala. Moja kći živi u Prijedoru i kad je do nas došla informacija da su odvedeni u logor na Manjači, obišla je sve logore u Bosni. Nažalost, rekla mi je da Darko nije ni u jednom. Tako da mu se zadnji trag gubi u logoru Bučje - objašnjava Jozefina.

Sjeća se da joj je jedan hrvatski branitelj iz Virovitice, kojeg je susrela baš u Bučju, priznao da je Darka u tom logoru vidio, da je bio s njima u zarobljeništvu, a čak joj je pokazivao i prostorije u kojima su ih držali zatočene.

- Ispričao mi je da zadnje što zna jest da su ih potrpali u kombi i rekli kako ih vode na razmjenu. No s te razmjene nisu se nikad više vratili. I nitko ih više nije vidio.

Sina je sanjala dva puta.

- U oba sna vidjela bih ga kako ulazi u kuću i pita me što ima za jesti. I onda iščezne i ja se probudim... I tako živim dan po dan - otirući suze pripovijeda nam Jozefina.

U životu je prošla svašta, no gubitak sina najveće je od svih zala koja su je zadesila.

- Da nađu sina, znala bih gdje mu mogu zapaliti svijeću. Znala bih gdje fizički počiva. Barem to. A ovako, zapalim svijeću na groblju kraj križa ili kupim cvijeće, iznesem u vrt stolicu i zapalim mu svijeću. Što drugo mogu? Od njegova nestanka prošlo je 27 godina. Ostala su mi samo sjećanja, prolaze dani, a njega nema. Da vam budem iskrena, ne vjerujem ni da ću ga naći. Čak je neki čovjek s rašljama vršljao po Pakracu i rekao da su zakopani na jednome mjestu. Prijavili smo to nadležnima, no odgovorili su da su tamo bili i da su preseljeni. I što da vam više kažem - sliježe ramenima Jozefina dok joj glas postaje oštriji i pun gorčine. Snagu da preživi, priznaje, dala su joj samo djeca.

- Ja se čudim što sam i toliko poživjela. Drže me djeca, ta njihova sloga. Zajedno obrađuju 30 jutara zemlje, a ja im skuham, operem robu i uživam u njima. Pa oni su tragali za Darkom, pisali Crvenom križu i po logorima, ali nikad ništa. Nisu oni meni htjeli ni reći pravu istinu, jer čim bi počeli pričati, ja bih zaplakala. Štedjeli su me. Iako, iskreno, mislim da su Darka ubili, jer bi se sigurno javio da je živ - otirući suzu zbori Jozefina.

U životu ima, kaže, samo jednu želju.

- Meni ne treba ni srebra, ni stvari, ni zlata... Nikad nisam imala nikakve želje. Nemam ih ni danas. Ustvari, imam samo jednu jedinu želju. Samo da mi je napokon pronaći mojeg nestalog sina Darka. Prebolne su sve ove duge godine i nadam se da će se ova agonija završiti - zaključila je na kraju Jozefina Petrovicki.