Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome

Presveto  Srce Isusovo

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sveti Bonaventura. U 16. stoljeću njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes u 17. stoljeću dao je teološki temelj za pobožnost Presvetom Srcu Isusovom.

Viđenja sv. Marije Margarete Alacoque

Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala nakon ukazanja Srca Isusova svetoj Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Sveta Margareta Marija Alacoque imala je od 1673. do 1675. godine nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih, koje se zove „veliko ukazanje", 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: „Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se nadoknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima." Na završetku poruke Isus obećava nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: „Obećavam ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju“.

Crkvena potvrda blagdana Presvetog Srca Isusova

Tek 1765. godine papa Klement XIII. dopustio je slaviti blagdan Srca Isusova, i to samo za one koji su to izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatile redovnice Reda Pohođenja, kojemu je pripadala sv. Margareta, potom cijeli Rim pa biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove. I tako se za kratko vrijeme proširio gotovo cijelom Crkvom.

Bazilika posvećena Presvetom Srcu u Parizu

Nakon što je slavljenje blagdana Srca Isusova brzo prošireno po mnogim biskupijama svijeta i nakon što je donijelo velike duhovne plodove, papa Pio IX. posebnim je dekretom 1856. odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj crkvi, osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a postali su općevrijedeći 1856. godine.

Jules Chevalier, utemeljitelj Misionara Presvetoga Srca Isusova

Jules Chevalier, utemeljitelj Misionara Presvetoga Srca Isusova, sebe i svoje djelo uvijek je predavao Majci Božjoj, koju je štovao pod imenom Notre Dame du Sacré-Coeur (Majka Srca Isusova), a Isusa je smatrao prvim misionarom toga Srca, jer nam je prvo objavio Božju ljubav prema nama.

Kada se slavi blagdan Presvetog Srca Isusova

Blagdan presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova pa je stoga mjesec lipanj posvećen presvetom Srcu Isusovu. Srce je postalo simbol uzvišene Kristove ljubavi u europskoj civilizaciji. S pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu povezana je i pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Svetište Srca Isusova u Hrvatskoj

Središnje svetište Srca Isusova u Hrvatskoj jest bazilika Srca Isusova u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici. U sklopu bazilike je Samostan Družbe Isusove. Isusovci već dugi niz godina tiskaju i izdaju i Glasnik Srca Isusova i Marijina, koji je namijenjen promicanju pobožnosti Srcu Isusovu.

Pierre Teilhard de Chardin

Marie-Joseph Pierre Teilhard de Chardin (Sarcenat, 1. svibnja 1881. – New York, 10. travnja 1955.), francuski isusovac, teolog, filozof, antropolog, geolog, paleontolog i esejist, rođen je kao četvrto od jedanaestero djece u obitelji De Chardin. Od oca Emanuela naslijedio je zanimanje za prirodopis, a od majke Berthe-Adele de Dampierre d'Hornoy pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Nakon završenog studija na isusovačkom koledžu u Mongreu, 20. ožujka 1899., stupio je u isusovački novicijat. Od 1905. do 1908. predavao je fiziku i kemiju na isusovačkom collegeu Kairu i usporedo se bavio geološkim istraživanjima u Fayumu, a potom je otišao u Englesku, gdje je studirao teologiju. Za svećenika je zaređen 24. kolovoza 1911., a godinu dana kasnije upisao je u Parizu kod Marcellina Boulea studij geologije. U prosincu 1914. unovačen je u francusku vojsku. Kao bolničar sudjelovao je u nekoliko najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, uključujući Champagne, Verdun i drugu bitku na Marni. Tijekom vojničke službe razvio je glavne smjerove svoje misli i počeo pisati mnoštvo vjerskih i filozofskih eseja po kojima će kasnije postati poznat. Odmah po završetku rata Teilhard je završio doktorat te je kratko bio profesor na pariškom Institut Catholique, a potom je, u proljeće 1923., otputovao u Kinu kako bi pomogao u istraživanjima jednom drugom geologu, također isusovcu, Emileu Licentu. Vrativši se u jesen 1924. u Pariz, otkrio je da je iz njegovog radnog stola nestala jedna od njegovih rasprava, koju je napisao za privatnu uporabu, i da je ta rasprava poslana u Rim. U njoj je Chardin iznio mišljenje prema kojemu pripovijest o Adamu i Evi ne govori o onome što se stvarno zbilo nego da je riječ o paraboli. Crkvene su vlasti od njega zatražile da potpiše sporazum kojim se obvezao da neće napisati ni kazati „ništa što bi bilo u suprotnosti s 'tradicionalnim' crkvenim naukom o Istočnom grijehu", te da će prihvatiti i druga ograničenja vezana uz objavljivanje filozofskih i teoloških radova. U proljeće 1926. vratio se u Kinu i ondje napisao pobožno djelo pod naslovom „Božansko okruženje“, kojim se nadao uvjeriti crkvene vlasti u svoju pravovjernost. Poslao ga je u Rim na odobrenje, ali cenzori nisu nikada donijeli konačni sud. Nastavio je pisati eseje, koje je širio privatnim kanalima. Ekspedicija u kojoj je sudjelovao kao geolog pronašla je 1929. godine dobro očuvanu lubanju Pekinškog čovjeka (prvog čovjeka koji se koristio vatrom, a živio je prije 400.000 godina u Aziji). Chardin je opširno pisao o tome i o drugim pronalascima vezanim uz tu lubanju. Zahvaljujući radovima o geološkoj prošlosti Kine te iskopavanjima u Indiji i Burmi, uskoro se za njega pročulo u znanstvenim krugovima. Mnogo je putovao i istupao na konferencijama posvećenim geološkim istraživanjima, osobito u SAD-u i Europi. Smrt ga je neočekivano snašla na Uskrsnu nedjelju, 10. travnja 1955. Pokopan je na isusovačkom groblju u Poughkeepsieu, u državi New York. S dopuštenjem njegovoga isusovačkog poglavara, svoje vjerske i filozofske eseje oporučno je ostavio jednom svom prijatelju, koji ih je nakon njegove smrti objavio u trinaest svezaka. Njegove knjige imale su velik utjecaj u Crkvi i izvan nje. Njegovi znanstveni radovi sabrani su u deset svezaka, a objavljeno je i dvanaest svezaka njegovih pisama.

Teilhard de Chardin i pobožnost Srcu Isusovu

O pobožnosti Teilharda de Chardina pisao je isusovac pater Josip Antolović u časopisu „Obnovljeni život“, kolovoz 1978. „Kao isusovac, otac Teilhard de Chardin, svjetski poznati antropolog i religiozni pisac. Bečki nadbiskup kardinal König, i sam učenjak i stručnjak za povijest religija, tvrdi da se 'Teilhard de Chardin borio mnogo godina kako bi sagradio most između znanosti i vjere i tako je kao antropolog i kao svećenik sjedinio znanstvenu i religioznu spoznaju duže'.“ Prema pisanju patra Josipa Antolovića, Teilhard de Chardin htio je biti preteča pobožnosti Srcu Isusovu: „On piše: Sveti je Bruno, kaže otac de Grandmaison, želio nasljedovati Krista samotnika; sv. Franjo nastojao je i želio da vlada Krist siromah; sv. Dominik Krist istina, sv. Ignacije Lojolski Krist vođa. . . A tko će pronaći sredstva da zavlada Krist Alfa i Omega — Krist sv. Pavla, univerzalni Krist? Svojim životom ili smrću ja ću biti mali preteča toga čovjeka, toga pokreta. . .“ Kao vrstan teolog i filozof, Teilhard de Chardin bio je svojim životom, vjerom, osobnom duhovnošću velik promicatelj pobožnosti Srcu Isusovu. „Duboka i proživljena kristologija, što je posve prirodno, vodila je oca Teilharda do središta, do Kristova Srca, do iskrene pobožnosti prema Srcu Isusovu. Put do te pobožnosti započeo je već u njegovu djetinjstvu, u kojem je Teilhard prema vlastitoj izjavi od majke primio žarku ljubav prema Kristu i pobožnost prema njegovu Presvetom Srcu. O. Henri de Lubac tvrdi da je o. Teilhard de Chardin u svome brevijaru uvijek nosio sličicu Srca Isusova, nadalje da je on na prve petke u mjesecu običavao služiti zavjetnu misu Srca Isusova i moliti Litanije Srca Isusova, koje su mu se izvanredno sviđale pa ih je stoga uvijek veoma cijenio. Sam o. Teilhard u svojim 'Spisima iz vremena rata' kaže: 'Svemir sigurno može jedino stajati u Kristu. Ako istražujemo na koji način može postojati, tada nam Sveto pismo daje silan odgovor: na vlastitostima što se pridaju Utjelovljenoj Riječi, a Crkva ih je tako divno sakupila u Litanijama Srca Isusova.' Ocu Teilhardu bila je izvanredno draga molitva što ju je sastavio poljski isusovac o. Gašpar Družbicki, a koji je živio u XVII. stoljeću te je umro 8 godina prije poznatih događaja u Paray-le-Monialu, kad je Gospodin tajne svoga Srca povjerio redovnici Margareti Alacoque. Tu je molitvu o. Teilhard uvrstio u svoje razmatranje o 'Misi nad svijetom' te dodao da će se buduće čovječanstvo jasnije upoznati 'u njezinim vatrenim riječima'. Evo te molitve: 'Gospodine, ti me uključi u najunutrašniju srž svoga Srca! I ondje me onda zadrži, raspali, očisti, pretvori u oganj, uzdigni gore, dok posve ne postanem ono što želiš da budem, i to potpunim uništenjem moga ja!' Smisao je: čovjek mora najprije umrijeti svojoj sebičnosti“ (Josip Antolović, „Obnovljeni život“, kolovoz 1978., str. 357). „Nije onda nikakvo čudo da je Teilhard de Chardin bio ne samo velik učenjak već i vrlo pobožan svećenik i redovnik, koji je mnogo držao do raznih pobožnih vježbi, a kojima je podržavao i pothranjivao svoju religioznost. O. d'Ouince svjedoči da je Teilhard bio vrlo savjestan u obavljanju svojih pobožnih vježbi. Danomice je razmatrao čitav sat, služio svetu misu, a za nju se četvrt sata zahvaljivao, molio je krunicu, čitao duhovno štivo, dva puta na dan po četvrt sata ispitivao savjest te uvečer 20 minuta proveo u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Vjeran je bio i posebnom ispitu savjesti“ (Josip Antolović, „Obnovljeni život“, kolovoz 1978., str. 359).

Pape o Srcu Isusovu

Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost (Leon XIII.).

To je sinteza cijeloga kršćanstva (Pio XI.).

Štovanje Srca Isusova jest najkompletnija ispovijest kršćanske vjere (Pio XII.).

Srce Isusovo jest uzvišeni oblik one prave pobožnosti, koja se traži za naše vrijeme (Pavao VI.).

U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere (Ivan Pavao II.).

Molitva Presvetom Srcu Isusovu za obitelj

Isuse, predajem u ranu tvoga Presvetog Srca samoga sebe i sve članove svoje obitelji (poimenice...). Molim te da me svojom predragocjenom Krvlju okrijepiš, ispuniš i zaštitiš sve članove moje obitelji. Isuse, ti si Gospodin moj i Gospodar moje obitelji, ti imaš svu vlast nad svima nama i nad svime što posjedujemo i radimo. Gospodine Isuse, zaštiti svojom svetom Krvlju sva mjesta gdje živimo i boravimo, gdje se sada nalazimo, gdje radimo. Gospodine Isuse, spasi svojom presvetom Krvlju mene i sve članove moje obitelji. Gospodine Isuse, spasi svojom presvetom Krvi sve koje smo oštetili, ranili ili povrijedili. Gospodine Isuse, daj nam svoje ljubavi za sve ljude, osobito za one koji su nam teški, koje ne podnosimo ili ih ne volimo. Amen. Oče naš...

Krunica, koja se naziva i Zlatna krunica

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Umjesto „Vjerovanja“ moli se: Slatko Srce moga Isusa, daj da te ljubim sve to više.

Umjesto „Oče naš“ moli se: Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu krv Isusa Krista kao zadovoljštinu za svoje grijehe, kao pomoć dušama u čistilištu i za potrebe svete Crkve.

Umjesto „Zdravo Marijo“ moli se: Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.

Umjesto „Slava Ocu“ moli se: Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!

Na kraju Krunice se moli: Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije Presvetom Srcu Isusovu

Gospodine smiluj se!

Kriste smiluj se!

Gospodine smiluj se!

Kriste čuj nas!

Kriste usliši nas!

Oče nebeski, Bože,                 smiluj nam se

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože

Duše sveti, Bože

Sveto Trojstvo, jedan Bože

Srce Isusa, Sina Oca vječnoga,                       smiluj nam se

Srce Isusovo, u krilu Djevice majke od Duha Svetoga sazdano,

Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno,

Srce Isusovo, veličanstva beskrajnoga,

Srce Isusovo, hrame Božji sveti,

Srce Isusovo, šatore Višnjega,

Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska,

Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi,

Srce Isusovo, pravde i ljubavi posudo,

Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno,

Srce Isusovo, svake hvale predostojno

Srce Isusovo, kralju i središte sviju srdaca,

Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja,

Srce Isusovo, u kojem prebiva sva punina božanstva,

Srce Isusovo, koje je Ocu vrlo omiljelo,

Srce Isusovo, od kojega punine svi mi primismo,

Srce Isusovo, željo bregova vječnih,

Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa,

Srce Isusovo, bogato za sve koji zazivaju tebe,

Srce Isusovo, izvore života i svetosti,

Srce Isusovo, pomirilište grijeha naših,

Srce Isusovo, nasićeno pogrdama,

Srce Isusovo, satrveno zbog opačina naših,

Srce Isusovo, do smrti poslušno,

Srce Isusovo, kopljem probodeno,

Srce Isusovo, izvore sve utjehe,

Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše,

Srce Isusovo, mire i pomirenje naše,

Srce Isusovo, žrtvo za grijehe,

Srce Isusovo, spasenje onima koji se u te ufaju,

Srce Isusovo, ufanje onima koji u tebi umiru,

Srce Isusovo, milino sviju svetih,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

Isuse krotka i ponizna srca, Učini srce naše po Srcu svome!

Pomolimo se. Svemogući, vječni Bože, pogledaj na Srce preljubljenog Sina svojega i na hvale i zadovoljštine koje u ime grješnika tebi prikazuje, i njima, koji milosrđe tvoje mole, ti oproštenje udijeli umilostivljen, u ime istoga Sina svojega Isusa Krista, koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.