Priča o Ivanu je priča o stotinama i tisućama nedužnih hrvatskih mladića čiji su životi okončani na Križnom putu.

Iako se smatra da znamo gotovo sve o Križnom putu, ovaj tekst ima za cilj otrgnuti iz zaborava ljude koji su ubijeni ili nestali zbog svoje vjere, svjetonazora, mišljenja ili zbog toga što su se usprotivili srbočetničkoj i jugokomunističkoj agresiji na sve što je hrvatsko i što nas definira kao Hrvate. Priča o Ivanu predstavlja priču o desecima, stotinama i tisućama hrvatskih mladića koji su, nakon završetka Drugog svjetskog rata, poraća i kasnije, na barbarski način, pogubljeni od strane jugokomunističkog režima i partizanskih snaga, bez ikakvog suđenja ili pravnog postupka koji bi utvrdio njihovu krivnju.

Godine 1944., Ivan (rođen 1928.) bio je marljiv, vrijedan i atraktivan šesnaestogodišnjak koji je živio običnim seoskim životom u podravskom selu Molve, pomažući roditeljima na njihovom skromnom imanju.

Sredinom te godine, Ivan je zajedno s desecima mladića svoje dobi iz Molva (rođenih između 1926. - 1928.) bio regrutiran od strane hrvatskih vlasti i pridružen V. ustaškom stajaćem djelatnom zdrugom pod zapovjedništvom Bobana, obavljajući zadatke u rodnom mjestu i okolnim područjima sve do 12. listopada 1944. godine, kada su partizani ušli u Molve, prisilivši njegovu jedinicu na povlačenje u Koprivnicu, a zatim dalje prema Zagrebu. Nakon što je napustio Molve tog dana, Ivan se više nikada nije vratio, jer je brutalno likvidiran od strane partizana na Križnom putu, nedaleko od Zidanog mosta u Sloveniji, a njegovi posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni, niti se zna gdje je pokopan.

Prema svjedočenju sada pokojnih Miška Frančića i Jože Mičurina iz Molva, s kojima sam imao priliku razgovarati o ovoj temi, Ivan Varga je ubijen na sljedeći način:

Ivan je zajedno s tisućama drugih Hrvata predan saveznicima na Bleiburškom polju u svibnju 1945. godine, ali su ih saveznici predali partizanima, što je označilo početak užasa u kojem je glava bila u opasnosti zbog najmanjeg prekršaja. Kada je formirana kolona za povratak u Hrvatsku, u koloni u kojoj su u svakom redu bile četiri osobe, tako je pored Ivana stajao Joža, a iza njega Miško, a navedenu kolonu pratile su partizanske snage. 

Nakon nekoliko dana pješačenja, Ivan je bio izrazito umoran, a imao je i ozlijeđenu nogu zbog koje je koristio drveni štap kao potporu. Kada je jedan partizan naredio Ivanu da baci štap, a Ivan se na to oglušio, partizan je nasilno reagirao i uperio pištolj u njega, ubivši ga na licu mjesta. Ivan je pao, a Miško i ostali članovi kolone nisu mogli učiniti ništa osim što su šutjeli kako bi izbjegli istu sudbinu.

Nakon toga, prema svjedočenju Miška i Jože, tijelo Ivana je bačeno u rijeku Dravu.

Nikada nisu pronađeni posmrtni ostaci Ivana Varge, a njegova obitelj nikada nije imala priliku zapaliti svijeću ili položiti cvijeće na njegov grob, osim na mjesnom groblju kod obiteljske grobnice gdje je njegov grob prazan, jer je njegovo tijelo zauvijek izgubljeno.

Ova priča služi kao podsjetnik da se nikada ne smije zaboraviti, kako se ne bi ponovilo.

Počivajte u miru, hrvatski sinovi!