Prisjećamo se tužnog dana iločkog progonstva — 17. listopada 1991.

Danas se prisjećamo jednog od najtežih dana u novijoj hrvatskoj povijesti — 17. listopada 1991. godine, dana kada su Iločani bili prisiljeni napustiti svoj grad.
Dan tuge, neizvjesnosti i rastanka ostao je duboko urezan u sjećanje svih koji su tada morali napustiti svoje domove.

U svojoj knjizi “Ostajemo u Iloku”, otac Marko Malović potresno je opisao taj dan:

“Četvrtak, 17. listopada 1991. godine — dan koji ja i svi drugi iločni prognanici nikada nećemo zaboraviti.
Bio je to prekrasan, sunčan jesenski dan, a istodobno dan žalosti, tjeskobe i rastanka s tolikim dragim osobama. Dan strašne neizvjesnosti.

U osam sati počela se formirati kolona traktora, automobila, teretnih vozila i kombija. Sporo se slagala, a još sporije kretala kroz Ilok.
Na putu dugom svega dva kilometra i tristo metara — od pošte do mosta gdje je bila kontrola — kolona je provela sedam i pol sati.
Posljednji su prošli nadzornu točku u 17 sati i 10 minuta, a prvi su u Lipovac stigli oko 18 sati, gdje ih je dočekao narod Županje i predstavnici Vlade Republike Hrvatske.

Otprativši zadnje u koloni, krenuo sam pješice kroz Čaršiju i Koševe prema samostanu.
Sve je bilo prazno — park, plato pred crkvom, dvorište, samostan.
A još jutros sve je vrvjelo od ljudi.
Nikad u životu nisam imao toliko ključeva, a tako malo prijatelja.

Kroz šumove radija uspio sam čuti da su Iločani sretno stigli u Lipovac, na slobodni teritorij. Nitko sretniji od mene.
Odjednom sam shvatio — to je biblijski izlazak. To je Božje djelo.”