Priznajmo da ne znamo za koga i za što smo se borili!

Čas razmišljam. Pa gledam... Pa opet razmišljam. Što je ovo? To su tako gorke misli? Gledam. I ne mogu vjerovati. Ipak gospođo sutkinjo, ja ništa ne poričem, ništa ne zaustavljam, ali ja pitam kakvo pravo imamo moja djeca i ja, moji sinovi ubijeni... Branitelji. Oba su poginula u obrani zemlje... Oba. Mislim, ja sam na nažalost ostao živ. Kakva su to naša prava, pita starac, branitelj Marijan Živković, gospođu sutkinju, a ona u zbrkanoj reakciji s nelagodnim osjećajem neodređene krivnje pristupa mu žalosno, te pristojno upućuje optuženoga na stvar kakva jest.

Molim urazumite se. Ja sam ovaj predmet dobila i kanim ga riješiti. Moram ga riješiti! Ne mašite ovdje imenima svojih sinova, molit ću lijepo, i njihovim stradanjem. Tome ovdje nema mjesta i nije predmet ovog predmeta. Razumjete?! Svi mi imamo svoje tuge. Tugujte u tišini... Bezglasno. Evo i ja tugujem bezglasno, govori sutkinja, a kao da kaže kako i sama ima razloga za tugu.

A tu su radi predmeta vezanog uz razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru. Eto, sud je Marijana prvostupanjski oslobodio svake krivnje, što je starac, eto, čekićem nasrnuo na mrsku tablu. U svojoj muci. Oslobodio. Ali sud nije bio zadovoljan. Predmet je prebačen u Pulu, a Pula ga Vukovaru vratila... Kao da prva presuda i nije donesena. Jer Marijana treba osuditi. Jer to pismo za njega nije samo pismo. To je ono znamenje koje mu je ubilo sinove. Spalilo grad. Ubijalo civile. Sustavno. Držalo sjednice nakon ulaska u Vukovar kako se riješiti ostalih branitelja. Pa su ih pomlatili u Borovu. Ranjenike na Ovčari... U Jamu sa njima, bila je jednoglasna odluka, u jamu sa njima povampirenim Hrvatima... Nema veze što ih je konvencija Crvenoga Križa štitila... U jamu. Gledam i kao da ne razumijem što se u toj sudnici zbiva. Žrtva je gospođa sutkinja koja sudi ocu dvojice poginulih branitelja. Jednoga koji je u amaterstvu svome, na poljoprivrednom avionu, sa isto tako amaterskim bombama sačinjenim od starih bojlera pokušao deblokirati armadu Jugoslavenske armije koja je u obruč smrtonosni njegov grad stegla... Na prsa mu legla... Palila i žarila njegov Vukovar. I pritom je amaterski izgubio glavu jer drugačije nije ni moglo biti. Hoću reći, upuštati se u to značilo je sigurno poginuti. Kao da su gađali jato pataka... Tako su ga oborili, jer leteći poput patke ispred sačme nije mogao pobjeći. Niti je izbjeći. Ali taj je čovjek pokušao... To je srce znalo kad je, kako i za koga poletjelo i kako je palo... Palo.. Znalo... A onog drugoga na onoj Mitnici... Tamo su ga snajperski ustrijelili četnici. Pričali su preživjeli pravo u glavu. Ni Jesus rekao nije. Tražio ga je Marijan. Svugdje... Ali zemlja ga i dalje krije... I pisao je onim mrskim pismom, kako bi do tijela svog djeteta došao... Ali isto je kao i oni nestale djece roditelja prošao... Dvadeset osam godina kako uporno pišu, ukazuju, traže... Opraštaju... Samo da saznaju... Samo da ih ljudski, kršćanski pokopaju. Mole. I gospođa sutkinja kaže da za to zna, ali ona mora osuditi Marijana, oca, dragovoljca, čovjeka... Jer to se od nje očekuje... Od nje se to traži... Pritisci su to... A to što je čovjek bez djece ostao?! Bože moj, to neka on u tišini, kao i ona pati... Tako je to kad pate Hrvati... Njih se može bez kazne, bez procesa, bez krivnje ubijati... U tišini... I tako mi u tišini tugujemo za Vukovarom... U tišini za Lovasom, Škabrnjom, cijelom napadnutom, razorenom Hrvatskom... To se ne smje znati. O tome se ne treba pisati... To bi moglo nekog iznervirati, u živac ga dirati... Ne o tome se ne smije ne suditi... O tome se ne smije ni govoriti... Govor mržnje kažu to bi bio, prema onom koji slobodno šeće, a sinove, djecu mi je ubio, grad razorio, tolike druge gradove Hrvata umorio... Ali tu pred sudom u Vukovaru Marjanu se sudi... Ma jesmo li mi svi ludi?! Ali baš svi! Policajac je u obrani ćirilične ploče u tom istom Vukovaru dragovoljca Domovinskog rata tako prebio da je od zadobivenih rana odmah umro. Je li mu se bar za ubojstvo iz nehata sudilo? Koliko je ubojca Škabrnje osuđeno? Niti jedan! Koliko za napad na Zadar? Niti jedan! Koliko za napad na Šibenik? Niti jedan! Šeću po Hrvatskoj tako slobodno i lako. I od nje žive...

Tko smo mi poslije ovog s Marijanom Živkovićem i svim Marijanima u Hrvatskoj?! Kao branitelji nemamo što reći jedni drugima više... Tko i zašto sve negira i briše? Budimo ljudi, priznajmo kako nemamo što reći ni sebi, ni bilo kome drugome uopće. Ni kao branitelji, ni kao »nebranitelji«. Priznajmo da ne znamo za koga i za što smo se borili! Jer ako je onaj prizor u vukovarskoj sudnici uistinu bio, pa ja sam, ali i ti brate moj gardijski, rat izgubio... Možda sam stvarno to kasno shvatio!