Prof. Grbac: Koji je stvarni cilj tzv. Matićeve rezolucije?

U ljetnom dvobroju kršćanske obiteljske revije Kana prof. dr. sc. Josip Grbac u svojoj se kolumni bavio ciljevima rezolucije o pobačaju, koja je u posljednje vrijeme podignula dosta prašine. Koji je stvarni cilj tzv. Rezolucije koju je kao glavni potpisnik potpisao Predrag Matić, eurozastupnik SDP-a? pita se Grbac na početku kolumne te ističe:

Deklarativno, riječ je o tekstu koji promovora pravo žene na vlastito zdravlje, pa tako i na pobačaj. Općenito rečeno, radi se o tekstu prema kojemu individualna sloboda odlučivanja o svemu ima apsolutnu prednost, pa i onda kada je riječ o prekidu nečijeg života. Imajući u vidu stanje u EU-u, nije bilo teško za takvu rezoluciju dobiti većinu glasača u Europskom parlamentu. Već odavno znamo kako „diše” Europska unija u vrijednosnim pitanjima. Nema tu više nekakve europske „duše” o kojoj su sanjali njezini osnivači. U kuloarima EU-a i u Europskom parlamentu odavno prevladavaju osobni i partikularni interesi pojedinih članica. Bilo je to vidljivo nebrojeno puta, među ostalim, kada se radilo o razradi strategije kontrole useljavanja izbjeglica iz Azije i sjeverne Afrike, kada su pojedine države „blagonaklono” primale te izbjeglice, glumile ljudskost i empatiju, a zapravo su primale onoliko ljudi koliko im je trebalo da zadovolje nedostatak radne snage u svojoj zemlji. Nakon toga brigu o tim siromasima prepustili su državama koje se zemljopisno s njima prve suočavaju. Interesi su u pitanju, i ništa drugo.

1. Politiziranje svjetonazorskih tema

I trenutak izlaska u javnost ove, posljednje Rezolucije o pobačaju nije slučajan. Činjenici što je rezolucija dobila zeleno svjetlo Predrag Matić prije svega se raduje stoga što je, kako tvrdi, konačno u EU-u pobijedila struja SDP-a. Dakle, nakon što je SDP izgubio na parlamentarnim izborima, pa potom na lokalnim izborima, trebalo je nešto učiniti kako bi se situacija promijenila. Do dana današnjeg nismo čuli da je Predrag Matić kao europski zastupnik predložio ikakvu suvislu ideju ili radnju. Sada je bio idealan trenutak predlaganja takve rezolucije jer je bilo kristalno jasno da Europska pučka stranka, uz koju se veže HDZ, tu Rezoluciju neće potpisati, a još je jasnije bilo da tzv. ljevica ionako unutar EU-a ima svojevrsnu prevagu, pogotovo kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima. Dakle, zastupnik Matić i njegova Rezolucija samo su sredstvo za smirivanje političkih frustracija njegove stranke. Po principu: „Hajde da i mi negdje budemo u većini i pobijedimo omraženu i zaostalu desnicu!” I to je ono što najviše zabrinjava u cijelom tom slučaju. Kako u Hrvatskoj, tako i unutar EU-a, čini se da je nemoguće razdvojiti neka važna svjetonazorska pitanja od političkih nadmetanja. Iako je razvidno, možda ne toliko u Hrvatskoj koliko u nekim drugim zemljama, da se političko opredjeljenje ljudi ne poklapa u potpunosti s njihovim stajalištem o svjetonazorskim pitanjima. Čista je dakle manipulacija bilo kakva politička interpretacija glasanja kada su posrijedi svjetonazorska pitanjima. A takva politička interpretacija glasanja o Rezoluciji naslovna je tema gotovo svih društvenih mreža.

2. Zavaravanje javnosti?

To Predrag Matić, čini se, ne zna. A ne znaju to ni mnogi koji se izjašnjavaju po društvenim mrežama te cijeli slučaj svode na konfrontaciju između onih „naprednih” i onih „konzervativnih”. Dakle, oni koji su glasali za Rezoluciju navodno su avangarda, oni tobože stvaraju svijetlu budućnost, utiru putove slobodi i pravednosti, „“pioniri” su boljeg i sretnijeg svijeta za sve. Oni koji su glasali protiv jednostavno su ljudi koji još „žive u 17. stoljeću”. Takve paušalne ocjene čujemo i iz usta sveučilišnih profesora. Iako je jasno da mnogi zapravo ovoj rezoluciji prigovaraju njezinu nausklađenost s dosadašnjim rezolucijama, dogovorima i ugovorima unutar EU-a, dakle postavljaju u pitanje njezinu pravnu utemeljenost, a ne isključivo problematiku kojom se bavi. Jer problematika kojom se bavi ubraja se u svjetonazorska pitanja, a ona su prepuštena nadležnosti zemalja članica, a ne centralnim ustanovama EU-a. Dogodilo se dakle da se ponovno jedna problematika zamaskira tako što će se predstaviti kao rješenje nekog problema koji svi žele riješiti. Istanbulska konvencija, pod izgovorom da zagovara borbu protiv nasilja nad ženama, dakle nešto što svi smatraju da treba riješiti, progurala je mnoga pitanja o kojima ne postoji jednoglasno stajalište. Sada se pod temom brige za zdravlje žene, što svi podržavaju, progurava neograničeno pravo na pobačaj i još štošta što ne nailazi na sveopće odobravanje. Je li to opet svojevrsno zavaravanje

javnosti?

3. Iskorak u prošlost

Naravno da „šećer na kraju” za mnoge „proroke svijetle nam budućnosti” jest činjenica da se o tome izjasnila Crkva. U Hrvatskoj je to učinila Komisija Iustitia et pax HBK-a u jednoj odmjerenoj i argumentiranoj izjavi. To je bilo dovoljno da se i Crkvu smjesti u tzv. zaostale i konzervativne struje. A Crkva, kada su u pitanju svjetonazorske teme, dužna je o tome govoriti. Pogotovo kada je u pitanju ni više ni manje nego sam ljudski život. Ako ništa drugo, zbog toga što se u medijima i društvenim mrežama izglasavanje ove rezolucije slavi kao povijesna pobjeda progresivnih snaga. Naša „svijetla budućnost” ovisi dakle o tome hoće li svaki pojedinac samostalno i neograničeno moći odlučivati o tome je li neki ljudski život vrijedan življenja ili nije. A to je zapravo tužna prošlost, kada su robovlasnici, poput „malih bogova” imali neograničenu moć nad životom svojih robova. Idemo li mi to u jednu budućnost nekih novih „malih bogova” koji će neograničeno i bez ikakve odgovornosti imati moć nad ljudskim životom, onim nerođenim i onim rođenim kojeg ćemo smatrati beskorisnim?

Kolumnu Josipa Grbca u cijelosti potražite u tiskanoj reviji ili eKani.

Josip Grbac

Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije. Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.

Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala