Proslavljena književnica i dragovoljka HOS-a: Pušku sam 1991. uzela u ruke kako bih branila svoj Osijek

Književnica Ivana Šojat gostovala je u N1 Pressingu s Ilijom Jandrićem i osvrnula se na brojne teme, od Dana sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje i Domovinskog rata pa do njena protestnog napuštanja Društva hrvatskih književnika ovog ljeta i rata u Gazi.

Dragovoljka je HOS-a, čiji su pripadnici bili na čelu Kolone sjećanja ove godine. Nije išla u Vukovar ove godine, a razlog je poprilično jednostavan, piše N1.

“Nisam imala prijevoz. Nemam automobil. Književnici baš nemaju financijskih sredstava za tako što. Ali… uvijek mi je to tužan dan, kao i dan prije, 17.11. Ta dva dana sam izgubila nekoliko dragih prijatelja. Kod kuće uvijek zapalim svijeću, koliko god bilo patetično. To je moj ritual. Odem i zapaliti svijeću na groblje svojim prijateljima”, kazala je Šojat pa komentirala politizaciju cijelog događaja:

“Osobno, to mi je gadljivo, nemam druge riječi. Nevjerojatno je kako se prije izbora dođe do nadmetanja tko je veći domoljub. Kao što vidimo u Srbiji kako Vučić pokušava pokazati da je veći Srbin od svakoga. Tako i mi imamo u desnom spektru ljude koji na gnjusan način pokušavaju izgraditi domoljubni autoritet pa imamo plakat u kojem Vukovar postaje Ukovar. To mi je grubo gaženje onih koji su trpjeli u ratu i trpe još uvijek. Ne zaboravimo majke koje ne znaju gdje su im sinovi već 32 godine. Koristiti se time je ispod svakog dostojanstva, onkraj svake politike. Sve preko tuđih žrtava.”

Zašto takva politika “pije vode” i 28 godina nakon rata, zašto nema istinskog pomirenja Hrvata i Srba?

“Osobno, to ne mogu shvatiti. Davno sam priznala kako sam imala problem nakon rata, problem mržnje prema Srbima. Nisam to skrivala, niti ću skrivati, to je bio dio mene, ali kako čovjek počne sazrijevati, shvati da je kolektivizacija bilo čega jedan potpuno nelogičan čin, lišen svakog razuma. To okupljanje krivaca u grupu, odnosno, okupljanja žrtvi u grupu je potpuno nelogično i nerazumno. Time se koriste demagozi. Savršeno mi je jasna njihova pozicija jer bez antagonizma ne mogu postojati. Neke političke grupacije u Hrvatskoj ne bi postojale bez tog antagonizma budući da ne poznaju druge političke alate, one koji bi nam živote učinili boljim. Čvrsto se drže razdora i sukoba te samo na njemu egzistiraju”, rekla je književnica.

U ratnoj 1991. imala je 20 godina i željela je puškom braniti svoj Osijek. Nju su joj dali HOS-ovci. Kroz sve te godine njeno se domoljublje mijenjalo, odnosno, percepcija domoljublja.

“Danas volim reći da je veće domoljublje baciti komad masnog papira u smeće nego nositi hrvatsku zastavu na retrovizoru. Zdravo domoljublje je poštivanje države, pošteni rad, poštivanje zakona, propisa, poštovanje drugih ljudi… Gledajte, 1991. je bilo vrijeme kad je Hrvatska stekla samostalnost, o kojoj smo sanjli, ali moj potez moramo shvatiti u kontekstu. Osijek je bio izravno napadnut i nalazio se u poluobruču. Jedini izlaz je bio prema zapadu, projektili su pljuštali po nama, svakodnevno su ginuli ljudi. Krenula sam braniti svoj grad. Nisam otišla sto, 200, 500 kilometara dalje da bih branila nešto što nije moje. Osijek je moj grad. Bio je to čin domoljublja, ali i pokušaj opstanka.”

Domoljublje je bilo i tema njenog spora Društva hrvatskih književnika. Pojasnila je što se točno dogodilo.

“Javnosti je to bio naprasan čin, ali uslijedio je nakon cijelog niza bombardiranja grupnih e-mail poruka, izrazito gnjusnih. Iznesene su notorne laži na račun tadašnjeg predsjednika Društva Krilića, kao i urednika Republike, časopisa DHK-a Kolara i Matanović, protiv tajnika Gregora… Tvrdilo se kako pokušavaju udružiti Hrvatsku s Jugoslavijom. Ne mogu to ni opisati, tu traumu sam potisnula u podsvijest. Sve je kulminiralo na izbornoj skupštini i više nisam mogla opstati tamo, gdje je književnost na trećem ili desetom mjestu, gdje se štiti mizogena osoba koja je izvrijeđala moju kolegicu Svilar, a i dalje je u svim komisijama pa odlučuje koje knjige vrijede ili ne, tko zaslužuje nagradu… Nisam mogla dalje.”

Spominje mizoginiju, kojom se često bavi. Pisala je o borbi žena u muškom svijetu i problemima s kojima se suočavaju.

“Prezir prema ženi je sveprisutan. Krenut ćemo od književnosti. Nedavno je sklesana floskula “žensko pismo”. Što je to? Muškarci pišu ozbiljnu književnost, a žene nešto lošije? Što su htjeli reći? Vrlo često se javlja da je književnica spisateljica. Što, piše spise? Muškarci su književnici i pisci. Na razgovorima za posao se muškarce ne pita namjeravaju li imati djecu. Gomila je drugih stvari.”

Prije šest godina je kao kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu Osijeka hvalila premijera Andreja Plenkovića. Smatra ga inteligentnim i dan danas., više o temi pročitajte klikom OVDJE.