Dubravka Vukoja, ratna novinarka, osnivačica prvog ratnog radija u Republici Hrvatskoj 1991., dragovoljka Domovinskog rata, pjesnikinja, predsjednica i osnivačica udruge „Žene u Domovinskom ratu“ Bjelovarsko-bilogorske županije, članica HNIP-a i ZRI HRT-a .

– Ratni novinari iz 1991. danas su rijetki svjedoci ratnih strahota u Hrvatskoj, brojnih zločina nad vlastitim narodom: braniteljima, civilima i djecom. Svjedoci smo razaranja i rušenja Domovine, bez razloga i razloga, od strane bezumnog, osvajačkog i ubojitog neprijatelja.

- Biti novinar, do rata 1991. godine, u mirnodopskim uvjetima, obavljati uobičajene novinarske poslove, a preko noći, odjednom, doživjeti nametnuti rat. Rat, koji smo do tada gledali samo na TV ekranima, odjednom je pred vama u vašoj zemlji! To je neopisivo stanje u kojem se čovjek nađe, iznenada i neplanirano. Moj život više nije bio moj, okrenuo se za 180 stupnjeva i ti više nisi ti, podsvijest ti govori da si svakodnevna meta neprijatelja i da opasnost prijeti na svakom koraku, da je neprijatelj svuda oko tebe, od pet kolumnisti domaćim izdajicama druge nacionalnosti i vjere. Životne odluke morate donositi doslovno u minutama... prvo, kako i gdje čuvati dječicu, Žanu i Željka? Zagreb, Nazorova 14, adresa mojih roditelja, majke Margarete i oca Ivana!Odlučio sam unatoč životnoj opasnosti ostati i braniti Domovinu Hrvatsku! Mnogi su me tada, u ratu i kroz sva ova desetljeća, pitali što je bio glavni poticaj da donesem tako čvrstu odluku.

- Rođen sam u Hrvatskoj, moji roditelji, bake i djedovi su svi Hrvati, Hrvatska je moja domovina i to do tada nisam smio naglas reći, tako su nas učili roditelji, od prvih koraka u životu... uvijek se pitao, zašto!?

Kada sam krajem listopada 1990. godine primijetio da se u susjedstvu u kasnim večernjim satima tajno okupljaju poznate osobe srpske nacionalnosti, odranije poznati kao pobunjenici protiv svega s predznakom “Hrvatska”, ja sam shvatio da se "nešto sprema", ali ja nisam išao u rat niti sam o tome razmišljao, jer smo imali jako lijep obiteljski život, novu kuću, dvoje djece, životinje i sve što treba mladoj obitelji. Tek kad sam slučajno otkrio da se "susjedi" naoružavaju, shvatio sam opasnost i ozbiljnost situacije. U meni se stvorio neki bunt i otpor, prema onima, zbog kojih nikada nisam smio glasno reći tko sam i što sam, jer moj otac je mogao dobiti otkaz na poslu, a bio je hranitelj obitelji. Hrvatske pjesme, pjevali smo iza dobro zatvorenih dvokrilnih vrata, dok su baka i djed uvijek tiho šaputali nešto o komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom koji je otišao trbuhom za kruhom u Njemačku i nikada se nije vratio u domovinu. Jedan od nestalih je i moj stric Miško, koji je otišao zaraditi novac za novorođenog sina.

- U ljeto 1991. javio sam se u Krizni stožer Grubišnog Polja s ciljem izravnog sudjelovanja u obrani Domovine. Tadašnji povjerenik Vlade Republike Hrvatske dao mi je ratnu zadaću: "Hitno utemeljiti ratni radio, počevši od nabave kompletne opreme, postavljanja radijske postaje i organizacije rada za početak ratnog emitiranja program." Glavni cilj bio je povezati zapadnu Slavoniju s javnim glasilom, HRT-om, kako bi istina s ratnih područja doprla do cijele Hrvatske i svijeta.

– Ponosan sam što sam, zajedno s nekolicinom domoljuba i stručnjaka s naših prostora, uspio realizirati najveći projekt svog života, koji je ušao u povijest, 17. rujna 1990. godine, kada sam u eteru uzbuđenim glasom rekao: „Dobar dan, dragi naši slušatelji, ovdje Hrvatski ratni radio Grubišno Polje na frekvenciji 103,1 MHz!...“ Toga dana bio sam najsretniji mladi novinar na svijetu! Bio sam svjestan svoje domoljubne dužnosti u Domovinskom ratu. Moj tehničar Željko Smola i ja znali smo da smo postali jedina poveznica između naših branitelja na bojišnici i građana koji su s nestrpljenjem čekali svaku našu vijest.

- Za mene je moj prethodni život završio. “Nemam” više obitelj, moj dom postaje radio, sve sam podredio ratnim uvjetima života, postaje mi jasno da sam u ratu samo kilometar od jakog četničkog uporišta u Velika Peratovica i da Hrvatsku moramo braniti i obraniti. Nisam osjećala strah u sebi, već neki čudan osjećaj u tijelu pun adrenalina da se događa nešto jako veliko i važno za sve nas! Preko noći, u neposrednoj blizini dobro naoružanih srpskih četnika, postao sam ratni novinar, branitelj domovine s kamerom, diktafonom i telefonom! Povijesni 17. rujna dan je koji ću pamtiti do kraja života, prvi put se čulo u eteru: HRVATSKI RADIO, slušatelji su spontano dolazili i donosili nam kazete sa starim domoljubnim pjesmama koje su do tada bile zabranjene. javno emitirati, čak i pjevati. I danas se sjećam sreće na licima slušatelja. Uslijedile su brojne prijetnje telefonom, da će mi djeca umrijeti, da će me progutati mrak, da će mi dignuti kuću u zrak... Ne znam kako, ali dobila sam još više snage, izgubila sam potrebu za spavanje i hrana. Išla sam kući samo po čistu odjeću i nahranila životinje, uvijek s malim pištoljem u torbici.

- Za Hrvatski radio Zagreb izvještavam s bojišta, vojno redarstvenih operacija: Orkan 91, Papuk 91, Bilogora 91, Otkos 10 i VRA Bljesak. S bojišnice se javljam direktno u program HRT-a s “motorolom” jer druge tehnike za javljanje nismo imali. Život mi je bio u stalnoj opasnosti, a to što sam danas živ zahvalan je pakračkom branitelju koji me je oborio na zemlju dok je u tom trenutku kraj mene s okolnog Pakračkog brda proletio četnički metak. Tada sam osjetila najveći strah u životu i doživjela šok, svjesna da je nit između života i smrti pretanka.

– Ponosan sam što sam svojevoljno sudjelovao u obrani i stvaranju hrvatske Domovine, za razliku od mnogih mladih ljudi koji su otišli u sigurnost tuđine, kukavički se vratili u oslobođenu Hrvatsku i danas imaju više prava od ranjenih branitelja koji su danas na margine našeg društva. Nikada, u ratu, nisam mogao zamisliti da ću danas bespomoćno gledati ratnog vojnog invalida koji kopa po kantama za smeće, tražeći plastične boce, kako bi prehranio svoju obitelj. Boli me i kao čovjeka i kao branitelja što dojučerašnji neprijatelji svega hrvatskog, danas uživaju privilegije, zaštićene abolirane skupine, i besramno optužuju ljude koji su branili i obranili Hrvatsku. Boli me što danas slobodno šetaju silovatelji naših žena, među kojima je i jedan moj kolega...kazne za zločine i zločince, čija su imena poznata, čekaju vrijeme kada će moja generacija otići zauvijek. Srećom, ostali su nam ratni novinarski zapisi, zvučni zapisi i snimljeni filmski materijal koji će na najbrutalniji način svjedočiti istinu o stvaranju Hrvatske.

– Pripadnik sam 77. samostalne bojne i danas moram priznati da nas je rat sve potpuno promijenio, proživjeli smo i doživjeli ono što nijedna generacija prije, a vjerujem i nadam se da neće ni poslije nas. U meni su još žive slike: teško ranjeni i umirući branitelj, mrtvi civili, posljednji ispraćaji prijatelja – branitelja, ruševine, eksplozije i požari.

- Za doprinos u Domovinskom ratu, Odlukom prvog predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana, odlikovan sam: Redom hrvatskog trolista, dobitnik sam Spomenice Domovinskog rata 1990.-1992., te sam dobitnik odlikovanja Bjelovarsko-bilogorske županije za izniman doprinos demokratskom opredjeljenju i promicanje ugleda županije. Posebno su mi drage Zahvalnice postrojbi u kojima su bili moji prijatelji i poznanici, branitelji s kojima sam bio na ratištu, jer svjedoci smo povijesnog stvaranja Hrvatske, a svakim danom nas je sve manje. .. Odlazimo zauvijek sa samo 53 godine života, prosječne starosti... zbog razočarenja, tuge, nezadovoljstva, neimaštine, bolesti od malignih bolesti, duševne i fizičke boli, samoubojstva... Vjerujem da će jednog dana svjetlo ljubavi i mira će nadvladati zlo i nikada više nećemo ratovati!