Putin shvatio kako uništiti Europu, pokreće se plan: Uopće mu ne treba vojska

Jedna od novih zona visokog rizika za idući “proxy” vojni obračun globalnih sila svakako je zapadna Afrika – konkretno najsiromašnija država svijeta Niger, zemlja s 26 milijuna stanovnika, koja je, ktomu, izuzetno bogata vrijednim sirovinama poput urana, zlata, olova i rijetkih zemnih metala nužnih za visokotehnološke proizvode. Sve te sirovine, međutim, golemom većinom završavaju u Europi, najvećim dijelom u Francuskoj, dok nigerski uran osigurava potrebe čak oko 20 posto francuske nuklearne industrije.

To je rezultat neokolonijalne politike koja se zapravo temelji na plaćanju slobode afričkih naroda od kolonijalizma u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata kroz oblike financijskog zaduživanja i drugih vrsta pomoći bivših kolonijalnih sila poput zdravstvene i socijalne.

U Nigeru je krajem srpnja izvršen vojni udar i smijenjen je prozapadni predsjednik Mohamed Bazum, a vlast je preuzelo uspostavljeno Vijeće za nacionalnu sigurnost. Ni oštri apeli za oslobađanje uhićenog predsjednika i njegovo vraćanje na dužnost ni otvorene prijetnje vojnom intervencijom koje su stizale niti osobni posjet druge osobe američkog State Departmenta, moćne podtajnice za politička pitanja Victorije Nuland, Nigeru nisu doveli do povratka stanja na staro.

Očekuje se intervencija

U međuvremenu je uspostavljena nova vlada s oko 20 ministara, od kojih su četiri člana iz sastava vojske.

Ovaj vojni udar zapravo je objava rata Europskoj uniji, prije svega Francuskoj. Ne samo zbog činjenice da su nove vlasti odmah obustavile izvoz urana i zlata u Francusku nego i zato što je u pitanje došao i projekt izgradnje velikog plinovoda Nigeria Morocco Gas Pipeline, koji bi trebao ići iz Nigerije preko teritorija Nigera i dalje prema EU-u, kojem bi služio kao supstitut za ruski plin kojeg se odrekao.

Niger je za Zapad također ključna zemlja u pogledu regionalne sigurnosne arhitekture u borbi protiv islamističkog terorizma, a svoje vojne kontingente u Nigeru imaju i Francuska i SAD pa nije čudno što su se odmah nakon vojnog udara aktivirale pojedine terorističke grupacije povezane s “Islamskom državom”, poput “Zapadnoafričke provincije Islamske države”. Potonja sada sa sjevera Nigera prebacuje dio svojih snaga na granicu s Nigerijom, navodno zbog straha od vojne intervencije država ECOWAS-a i zatvaranja granica Nigera, a u stvarnosti, vjerojatno, želeći izazvati vojnu intervenciju Nigerije za svrgavanje vojne hunte u Nigeru. Nigerija je ozbiljna država, čija je vojska jedina za takvo što sposobna, ali Vlada nije za takvu opciju jer joj se protivi Senat, no to će se vrlo brzo promijeniti.

Velike žrtve

Koliko je stanje eksplozivno, svjedoči i vijest da je na prošlotjednoj Međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u Moskvi i paralelnom sajmu ruske vojne tehnike načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Alžira izjavio kako Alžir nikada neće dopustiti vojnu intervenciju protiv susjednog Malija. Slučajno ili ne, već idućeg dana islamistički teroristi stacionirani na jugu Alžira objavili su kako će ponovo pokrenuti svoje aktivnosti u Alžiru.

Gotovo 40-milijunski Alžir, jedna od najvažnijih, a površinom i najveća afrička zemlja i deseta u svijetu, s vrlo snažnom vojskom, ali i s isto takvim političkim i vojnim odnosima s Rusijom koji su to tradicionalno, još od doba kolonijalne borbe protiv Francuske u kojoj je, kako to sami tvrde, poginulo čak 6 milijuna Alžiraca.

Trenutni gorući vojni problem je rat u Ukrajini, gdje Rusi realno ratuju ne samo s Ukrajincima nego i s četrdesetak članica NATO-saveza i njegovih partnera zbog goleme količine financijske i vojne pomoći koje pružaju Kijevu, uključujući i onu ne manje važnu obavještajnu te pomoć vezanu uz planiranje vojnih operacija i obuku ukrajinskih vojnika u europskim zemljama, slanje dobrovoljačkih postrojbi itd.

A ratuju, čini se, jako dobro, što je vidljivo ne samo iz vrlo mršavih rezultata dugo najavljivane ukrajinske protuofenzive kao pobjedničke, tj. one koja će prelomiti rat, nego i zbog različitih izjava i događaja političkog karaktera.
Tako su poput groma iz vedrog neba 15. kolovoza odjeknule riječi šefa ureda glavnog tajnika NATO-saveza Stiana Jensena da bi se Ukrajina mogla priključiti NATO-savezu ako pristane ustupiti teritorije koje odbija priznati kao dio Rusije.

Ustraju na istome

Rekao je kako se o poslijeratnom statusu Ukrajine već pregovara i da je već pokrenuto pitanje ustupaka teritorija Rusiji. “Ne kažem da bi se to trebalo dogoditi. Ali ovo bi moglo biti moguće rješenje”, precizirao je Jensen.
Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Mihail Galuzin, reagirao je na spomenutu Jensenovu izjavu riječima kako “rješenje sukoba zahtijeva potvrdu temelja ukrajinskog suvereniteta na temelju kojeg je Ukrajina dobila nezavisnost u kolovozu 1991. uoči raspada SSSR-a, njezin neutralni, izvanblokovski i nenuklearni status”. Osim toga, potrebno je “prepoznati nove teritorijalne realnosti, osigurati demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, prava njezinih građana koji govore ruski i nacionalnih manjina u skladu s međunarodnim pravom”.

Uspjesi protuofenzive, ako ih se takvima uopće može i nazvati, premali su da bi Ruse prisilili na ustupke, a kamoli na kapitulaciju, koja bi značila njihovo bezuvjetno povlačenje na granice iz 1991. godine, i posljedična izručenja osumnjičenih ratnih zločinaca, plaćanja ratne odštete i poslijeratne obnove Ukrajine, što sve plasira ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kao uvjet za početak pregovora s Moskvom.

Tu priču Zelenskog sada aktivno počinje promicati i Washington nedavnom organizacijom sastanka na razini savjetnika za nacionalnu sigurnost brojnih svjetskih zemalja u saudijskom gradu Džedi o iznalasku modaliteta za završetak rata. Naravno, unaprijed znajući da je takvo što potpuno nerealno očekivati, ali zato s ciljem što šire međunarodne izolacije Rusije.

Od navedene, za Kijev krajnje neugodne i neočekivane izjave visokog dužnosnika NATO-a, odmah su se, očekivano, ogradili i koordinator Bijele kuće za strateške komunikacije, admiral John Kirby, kao i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, čiji je sunarodnjak i izazvao “veliku pomutnju”.

Potpuna ovisnost

Stoltenberg je rekao kako će o pristanku i uvjetima za pregovore s Rusijom odlučivati jedino Ukrajina i nitko drugi. U to je, naravno, teško vjerovati s obzirom na potpunu ovisnost te zemlje o zapadnoj pomoći, koja nije besplatna ni u pogledu financija, a kamoli geopolitičkih interesa zbog kojih je Zapad, na kraju krajeva, devastirao i svoja vojna skladišta i svoju ekonomiju.

Sukob Zapada s Rusijom, sada se to već jasno pokazalo, podjednako je iscrpljujući za obje strane, iako je to na početku malo tko vjerovao s obzirom na golemu financijsku moć Zapada, ali i njegovu razvikanu vojnu snagu. Svima koji to trebaju znati jasno je da Rusija ne namjerava odustati od svojih ključnih ciljeva, prije svega usmjerenih na osiguranje njezinih strateških sigurnosnih interesa dobivanjem sigurnosnih jamstava.

A u Wahingtonu već sada razmišljanju o pokretanju nove ukrajinske protuofenzive na proljeće s obzirom na to kako je jasno da ova neće uspjeti, tim više što uskoro stiže jesen i kiše koje će na terenu onemogućiti značajnije pokrete oklopnih snaga i mehanizacije. O tome je prošlog tjedna izvijestio The Wall Street Journal.

Ali zato ukrajinski ministar energetike Herman Galuščenko najbolje zna što je dobro za njegovu zemlju, a onda i za združeni Zapad.

Tako je on prošlog tjedna izjavio kako Ukrajina sigurno ne namjerava pregovarati s Rusijom o produljenju ugovora o tranzitu plina preko njezina teritorija u Europu. Kako navodi Reuters, Rusija je prethodno rekla kako će razmotriti produljenje ugovora koji joj omogućuje slanje plina u Europu preko Ukrajine nakon 2024. “ako Europska unija – koja se obvezala odreći ruskog plina do 2027. – i dalje bude trebala takve isporuke”.

Nema pregovora

Ukrajinski ministar pritom je dodao kako smatra da će “iduća godina biti indikativna u smislu sposobnosti Europe da uopće funkcionira bez ruskog plina” i da za to postoje velike šanse.

Sadašnji ugovor o isporukama ruskog plina u Europu preko ukrajinskog tranzitnog plinovodnog sustava sklopljen je u prosincu 2019. na razdoblje od pet godina, a istječe 31. prosinca 2024. Prema uvjetima ugovora, Gazprom mora ubrizgavati 225 milijardi kubičnih metara plina kroz Ukrajinu: 65 milijardi kubičnih metara u 2020. i po 40 milijardi kubičnih metara svake sljedeće godine.

Ukrajina je, kao tranzitna zemlja za ruski plin, od Gazproma dobivala velike financijske naknade, a plinski je biznis općenito bio jedan od glavnih izvora punjenja državnog proračuna proteklih desetljeća, od samostalnosti te zemlje.Posebnu zabrinutost ukrajinske vlasti iskazivale su do početka ruske invazije zbog činjenice da se paralelno s već tada dugo operativnim baltičkim plinovodom Sjeverni tok (1) gradio i plinovod Sjeverni tok 2, što je Kijev smatrao ruskim i njemačkim pokušajem zaobilaženja Ukrajine kao ključnog tranzitera ruskog plina za Europu, zbog čega je Kijev opetovano tražio da izgradnju tog plinovoda blokira regulator EU-a.

Sada Kijev više nema takvih problema. Baltički su plinovodi u rujnu 2022. dignuti u zrak, a bez ruskog plina, nakon isteka spomenutog važećeg ugovora od kraja iduće godine, očito će ostati i EU i Ukrajina. Ova posljednja i bez novca od tranzitnih usluga.

Tako američki Newsweek u autorskom tekstu Davida Brennana od 16. kolovoza piše da se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski “našao u škripcu” zbog neuspjeha ukrajinske protuofenzive.
“Ukrajinska dugo očekivana protuofenziva dosad se pokazala neuspješnom, njezine su trupe uz visoku cijenu ponovno osvojile komade zemlje na jugu i istoku zemlje. Ukrajinci navodno nanose ogromne gubitke ruskim braniteljima, ali šest tjedana nakon operacije moskovska višeslojna obrambena mreža tek se treba slomiti.”

Nova ofenziva

“Zelenski se suočava s nemogućim izborom: ići na sve ili ništa i riskirati skupi neuspjeh, ili smanjiti gubitke Ukrajine i prihvatiti politički štetan poraz.”
Newsweek, pozivajući se na dobro informirane izvore, dalje piše kako je “zaustavljena ofenziva zaoštrila strateške nesuglasice na najvišim razinama ukrajinske vlade”. “Tako se neki predstavnici predsjedničke administracije protive vojnom zapovjedništvu. Konkretno, dužnosnici administracije žele konsolidirati skromne dobitke Kijeva i pripremiti se za očekivanu rusku ofenzivu jesen-zima. Ali vojska, uključujući i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Ukrajine, generala Valerija Zalužnog, namjerava nastaviti”, piše američki medij.

“Dok su zapadni dužnosnici vidno zabrinuti zbog spore dinamike operacije, a mediji preuveličavaju i pozitivne i negativne događaje tijekom 2023., u Kijevu se sprema potraga za žrtvenim jarcem”, piše dalje Newsweek.

“Postoji osjećaj da je vojska neke dovela u zabludu o tijeku protuofenzive dajući previše ružičaste ocjene”, komentirao je izvor prevladavajuće raspoloženje među civilnim dužnosnicima. “Oni su nezadovoljni”, navodi se dalje u tekstu.
Sam Zelenski je priznao da dugo očekivana protuofenziva napreduje “sporije nego što bismo željeli”. Za mjesec i pol borbi ukrajinske trupe nisu ni stigle do prve crte takozvane Surovikinove linije – mreže obrambenih struktura izgrađenih od kraja 2022. godine pod vodstvom generala Sergeja Surovikina.

Newsweek tekst završava sljedećim riječima Jamesa Rogersa, suosnivača British Geostrategy Councila koji smatra da se Kijev suočava sa složenom i dugotrajnom dilemom: “Postoji rizik ili od značajnog neuspjeha, nakon kojeg Ukrajinci neće imati gotovo nikakve snage za nastavak borbe, ili cijelog niza nesretnih neuspjeha”, rekao je Rogers. “Svaki od njih se možda ne čini značajnim, ali ako se akumuliraju tijekom tjedana ili mjeseci, Ukrajina će biti u krajnje nepovoljnom položaju za daljnji napredak.”

“Nema jamstava da ovo sučeljavanje neće potrajati mjesecima ili čak godinama. Ali svaki mjesec ili godina povećavaju vjerojatnost ruske pobjede, jer Moskva postupno ostvaruje svoje strateške ciljeve, čak i u znatno smanjenom obliku u usporedbi s onima do veljače 2022.”, zaključio je Rogers, a prenosi Newsweek.

“Europa će uvijek trebati Rusiju”

Koliko je stanje u Europi složeno, svjedoči i intervju bivšega francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja za tamošnji ugledni medij Le Figaro.
Između ostalog, osvrćući se na Rusiju i sadašnje odnose Zapada s njom, Sarkozy je rekao: “Rusi su Slaveni. Oni su drugačiji od nas. Ta je razlika uvijek bila problematična i rađala je mnoge nesporazume u našoj zajedničkoj povijesti. Usprkos tomu, mi ih trebamo, a oni nas. … Rusija je susjed Europe i to će i ostati.”

Srkozy se osvrnuo i na politiku aktualnoga francuskog predsjednika o Rusiji i rekao: “Intuicija predsjednika Macrona bila je točna. Nažalost, nije otišao do kraja, uglavnom zbog pritiska istočnoeuropskih zemalja. Kažu mi da Vladimir Putin više nije čovjek kojeg sam poznavao. Nisam uvjeren. Razgovarao sam s njim mnogo puta. On je pri zdravoj pameti. Stoga moramo pronaći izlaz iz ove slijepe ulice jer se u ovom pitanju europski interesi ne poklapaju s američkima”, rekao je Sarkozy te dodao kako se ne može slijediti ova čudna ideja o “vođenju oružanog sukoba bez sudjelovanja u njemu”. “Morat ćemo razjasniti svoju strategiju, poglavito ako se ovaj sukob oduži. Diplomacija, razgovori i pregovori ostaju jedini način da se pronađe odgovarajuće rješenje. Bez kompromisa ništa neće uspjeti, a u svakom trenutku riskiramo gubitak kontrole nad situacijom. Ova bačva baruta može dovesti do strašnih posljedica.”

Također se usprotivio ulasku Ukrajine u NATO i EU i naglasio kako je za nju najbolje ostati “neutralna zemlja” i “most između Rusije i Zapada”.

“Zašto je tako teško govoriti o tome? Mnogi političari misle tako, ali ne žele to izraziti. Počevši, naravno, od Emmanuela Macrona…”, izjavio je bivši francuski predsjednik.

Rat će se nastaviti i ako Rusija gospodarski propadne

Glavni urednik njemačkog medija Spiegel Benjamin Bidder u svom članku pod nazivom “Zapad konačno mora ozbiljno shvatiti svoje sankcije” piše o neuspjehu zapadnih sankcija i ponovno ojačanom Putinu i ruskom gospodarstvu.
On kaže: “Putin u posljednje vrijeme dobiva dobre vijesti o stanju svoje ekonomije: Međunarodni monetarni fond je upravo više nego udvostručio svoju prognozu rasta ruskog gospodarstva na 1,5 posto. I na tržištima cijene nafte rastu. … Proračunski deficit koji je početkom godine ubrzano rastao sada je ponovno pod kontrolom.

Urednik Spiegela dalje kaže kako je “gorka istina da sukob u Ukrajini neće tako skoro prestati, čak i ako rusko gospodarstvo propadne”. “Specijalnu operaciju nije bilo moguće završiti u kratkom vremenu pa se Putin uključio u dugoročne vojne operacije.”

Pritom se poziva na britanski medij i kaže: “The Economist procjenjuje da borbe u Ukrajini Rusiju ne koštaju više od tri posto BDP-a. To je puno, ali daleko od dovoljnog da okrvavi zemlju. Putin zna da će na duge staze pridobiti Ukrajinu samo ako se stabilnost u Rusiji ne naruši. Zemlje koje pomažu Ukrajini olakšavaju mu rad. Nakon početne revnosti, gospodarska borba Zapada s Rusijom sada je izrazito troma. Uvodi se sve više paketa sankcija, ali nitko neće ozbiljno pratiti njihovo poštovanje”, prenosi Spiegel navode britanskog medija.

Urednik Spiegela dalje kaže kako je jedan od prioriteta europske vanjske politike potpora Ukrajini u sukobu s Rusijom. Dosad su aktivisti i novinari uglavnom pokušavali dokučiti kako zapadna roba dolazi u Rusiju. Ali bilo bi bolje da službeni odjeli – na primjer carina – nadvladaju svoju birokratsku rutinu i sami se uključe u takve istrage. Da bi to učinili, potrebno je reorganizirati njihovo osoblje. Ali vojni sukob u Ukrajini sada je važniji od borbe protiv ilegalne radne aktivnosti.

Luksuzna roba, uključujući brendirane grudnjake i teniske rekete, također se našla na crnoj listi jer je netko želio pokazati da je i ruska elita kažnjena. Na takve simbolične geste troše se snage, a one neće približiti kraj neprijateljstava”, zaključuje svoj tekst glavni urednik njemačkog Spiegela.