PUTINU OPASNOST NISU NI OLIGARSI NI RUSKI NAROD: No ovi ljudi i te kako jesu!

Analitičari i promatrači Rusije bave se time je li možda ruski autokrat Vladimir Putin postao psihički nestabilan. Oni upućuju na ljutite govore u kojima izmišlja povijest u cijelosti, ili na njegovo javno i zastrašujuće ponižavanje jednog od svojih šefova obavještajnih službi. Zatim tu su fotografije na kojima Putin sjedi na kraju smiješno dugih stolova. Neki primjećuju da Putin jednostavno fizički ne izgleda dobro – natečen u licu i manje stabilan na nogama, navodi Washington post.

Nagađanja upućuju na to da je sve to zbog povećane izolacije ruskog čelnika, njegovog okruženja klimoglavcima i poltronima koji podilaze svemu što kaže ili njegove zabrinutosti zbog posljedica drastičnih ekonomskih sankcija koje su Zapad i drugi saveznici uveli protiv njega otkako je Rusija napala Ukrajinu. Drugi kažu da se boji covida-19 i da poduzima drakonske mjere opreza.

Putin se doista boji, ali ne od covida. Boji se puča. Oligarsi nisu ti koji bi se okrenuli protiv Putina. Postoji nešto kao sporazum o podjeli vlasti između Putina i njegovog oligarhijskog tima, ali je jednostran i uglavnom ekonomski: Putin im dopušta da vode velike privredne subjekte koji zarađuju novac u Rusiji i inozemstvu, a zauzvrat mu pomažu u pranju njegovih vlastitih sredstava ili mu pomažu u svemu što smatra korisnim. Ali oligarsi nemaju izravan pristup polugama vlasti poput policije ili drugih oružanih sigurnosnih snaga u Rusiji. Usto, oni potpuno ovise o njemu – s njegovim padom, padaju i oni.

Niti će se mitski ruski “mali čovjek” popeti da svrgne Putina s trona. Ima Rusa koji podržavaju Putinovu politiku i drugih koji su jednostavno postali politički apatični. Mnogi vjeruju državnoj propagandi, koja je jedina vijest koja većina Rusa može pristupiti. Iako povremeno ruski građani prosvjeduju – ponekad u tisućama i desecima tisuća – te demonstracije uvijek nasilno razbiju policija i sigurnosne snage.

Kremlj dopušta prosvjede (za koje nedvojbeno zna unaprijed zbog špijuna koje uvijek ima među organizatorima prosvjeda) tako da se zapadnjacima čini da u Rusiji ipak postoji malo slobode govora. Na taj način Putin može tvrditi svojoj zapadnoj publici da Rusi imaju pravo izražavati svoje političke stavove. Međutim, nakon završetka nereda, prosvjednici često završe u zatvoru ili im se desi nešto još gore.

Prava prijetnja Putinu dolazi od silovika, ruske riječi koja se slobodno koristi za opisivanje ruske sigurnosne i vojne elite. Riječ je o ljudima poput Nikolaja Patruševa, trenutno tajnika ruskog vijeća sigurnosti, i Aleksandra Bortnikova, šefa ruske Federalne sigurnosne službe (FSB), kao i drugih sadašnjih i bivših visokih sigurnosnih dužnosnika.

Ljudi poput Patruševa i Bortnikova ne samo da posjeduju čvrstu moć, već je znaju i upotrijebiti i skloni su tome. FSB uključuje oko 160.000 pripadnika granične službe, kao i tisuće naoružanih osoba s tijelima za provođenje zakona. Ali snaga FSB-a ne dolazi samo iz njegove sposobnosti da vrši nasilje, po uzoru na prethodnika, zloglasni KGB; organizacija je također vrlo tajnovita. Službenici FSB-a su vješti u tajnom radu, držeći svoje najosjetljivije operacije striktno u malim grupama. Putin to razumije bolje od većine: jednom je sam vodio organizaciju.

Siloviki su voljni upotrijebiti ovu smrtonosnu mješavinu čvrste moći i tajnovitosti kada se pojavi ozbiljna prijetnja ruskom kleptokratskom sustavu. To je zato što sigurnosna elita svoju moć crpi iz sustava. Cijela organizacija je fleksibilna kada je ugrožena; ulični prosvjedi se u određenoj mjeri toleriraju, a Rusija je u prošlosti izdržala manje sankcije Zapada. Poput grana starog drveta, kleptokratska autokracija u Kremlju može izdržati povremenu oluju, ali ako deblo trune, silovici će krenuti u akciju.

Silovici su zastrašujući. To su ljudi koji su pokušali otrovati oporbenog vođu Alekseja Navaljnog; kad to nije uspjelo, stavili su ga u zatvor, naizgled na neodređeno vrijeme. Čelnici ruske vojne obavještajne službe, GRU, planirali su i izveli pokušaj atentata na Sergeja Skripala korištenjem ruskog vojnog nervnog agensa. Drugi siloviki planirali su atentat na Aleksandra Litvinenka, zalivši njegov čaj polonijem u jednom londonskom hotelu. Putin, koji je navodno osobno odobrio ove operacije, previše je upoznat s mogućnostima sigurnosne elite.

Putin i silovici su svi čekisti u duši. Cheka je bila prva moderna iteracija organizacije koja je na kraju evoluirala u KGB. Ali ime ili struktura organizacije manje su važni od čekističkog mentaliteta, koji vuče korijene od Vladimira Lenjina i kasnije Josipa Staljina. Oba sovjetska čelnika voljela su se oslanjati na teror kao metodologiju za kontrolu Rusije, a ta se tradicija prenosila s jedne generacije čekista na drugu. Na ono što se u Rusiji nekada zvalo “Dan čekista” (sada se naziva s većom političkom korektnošću Dan radnika Sigurnosne agencije), Putin bi rutinski obavljao slavljeničke telefonske pozive visokim čelnicima u onome što Rusi još uvijek nazivaju svojim “specijalnim službama”.

Ali ono zbog čega ruski autokrat vjerojatno gubi najviše sna ovih dana je to da Putin, koji odvaja vrijeme za proučavanje povijesti kako bi je bolje iskrivio, nije mogao previdjeti pokušaj puča protiv sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova 1991. U to vrijeme Sovjetski Savez se raspadao. Tvornice su propadale jer su se zaposlenici jednostavno prestali pojavljivati na poslu – jer su im poslodavci prestali plaćati.

Još više zabrinjavajuće za sigurnosnu i vojnu elitu, sovjetske republike oko perimetra države počele su se odvajati, proglašavajući autonomiju, pa čak i neovisnost. Siloviki su bili svjedoci ogromnog poremećaja za koji su se bojali da će dovesti do raspada zemlje – i moći koju su stekli – kakvu su poznavali desetljećima. Umjesto da dopuste da se sustav iz kojeg su crpili moć i bogatstvo dalje razvijaju, intervenirali su, zadržavši Gorbačova dok je bio na odmoru u jednoj od svojih dača. Na kraju je pokušaj puča bio neuspješan, ali je označio početak kraja Gorbačovljevog režima – i cijelog Sovjetskog Saveza.

Putin, sa svojim KGB-ovskim iskustvom, mora vidjeti očite paralele. Zapad je, uz veliku jednodušnost, uveo razorne sankcije Rusiji, a kleptokratski sustav počinje osjećati pritisak.

Prvi koji će osjetiti sankcije bit će oligarsi, koji su se godinama navikli izvlačiti bogatstvo iz Rusije zahvaljujući superpovoljnim ugovorima s državom koje Putin omogućuje za njihova poduzeća. Sankcije ovim poduzećima uništit će bogatstvo oligarha. Teže će prati nezakonito stečene prihode, što znači da će oligarsima i njihovim obiteljima biti teže uživati u novcu koji su ukrali od ruskog naroda. Neće moći koristiti svoje osobne mlaznjake i jahte (od kojih su neke već zaplijenile zapadne vlade). Europa, Sjedinjene Države, Kanada i nekoliko azijskih demokracija neće odobriti vize oligarsima. Klasa oligarha počet će se žaliti – a onda i paničariti.

Obični Rusi već počinju osjećati sankcije, a kreditne kartice i sustavi elektroničkog plaćanja sve češće ne rade. Zapadnu robu u trgovinama bit će teže pronaći, a još teže kupiti jer rublja gubi vrijednost. A zbog sankcija ruskim zračnim prijevoznicima, ruski građani bit će ozbiljno ograničeni u pogledu toga kamo mogu putovati izvan zemlje (a možda čak i unutar golemog kopna, jer zrakoplovi neće dobiti potrebne dijelove i održavanje). Normalni građani Rusije počet će se žaliti. Mnogi će izaći na ulice, kao što ih je već nekoliko tisuća.

Putin će vidjeti malu prijetnju ni od oligarha ni od običnih Rusa. On ima mehanizme da pritisne i jedne i druge, i to je djelotvorno činio u prošlosti. Nijedan oligarh neće zaboraviti sudbinu Mikhaela Khodorskovskog, koji je proveo 10 godina u zatvoru jer je politički osporio Putina, a sada je prognan u Londonu. Putinu je najmanji problem izvući dokaze o njihovim kriminalnim radnjama i poslati ih pred sud.

I svi građani Rusije razumiju, gotovo na genetskoj razini, Putinovu sposobnost da donese teror i smrt prosvjednicima. Ruske oporbene osobe i novinari ne žele završiti poput Borisa Njemcova (upucanog u neposrednoj blizini Kremlja) ili Ane Politikovske (upucana u glavu u svojoj stambenoj zgradi).

Ali silovici predstavljaju puno ozbiljniju opasnost za Putina. Putina mogu smijeniti jedino takvi poput njega, ili gori. Ako sigurnosna elita shvati da sustav truli, učinit će što je potrebno da zaštiti svoje interese. Imaju oružje i osoblje da zaprijete Putinu. Oni znaju djelovati ispod Putinovog radara, jer su oni zaduženi za sam radar. I dok je razumno pretpostaviti da Putin ima neka sredstva da nadzire silovike, on neće moći stalno i s velikom preciznošću pratiti njihove postupke, s obzirom na sva ostala pitanja na dnevnom redu.

Invazija na Ukrajinu izazvala je odgovor koji prijeti održivosti ruske države. Kao i 1991., zemlja je u velikom riziku. Siloviki, koji gledaju usporeno raspuštanje kleptokratske autokracije koja ih je držala na vlasti u posljednja tri desetljeća, imaju sposobnost okončati Putinov režim. Možda će odlučiti djelovati.

Putinu bi bilo dobro da se prisjeti riječi Felixa Dzerzinskog, brutalnog šefa Čeke, koje je izgovorio prije više od 100 godina: “Mi se zalažemo za organizirani teror – to treba iskreno priznati. Teror je apsolutna potreba u doba revolucije.”

Ostaje samo pitanje smatraju li silovici ovo vrijeme revolucionarnim.