Zagreb pamti 02. svibnja 1995. godine kad se jedan sasvim lijep i sunčan dan pretvorio u dan krvoprolića, jauka i razaranja. Upravo na taj dan, Milan Martić realizirao je svoju suludu odluku da se Hrvatima osveti za njihovo vojno napredovanje u vojnoj operaciji Bljesak.

Izdao je naređenje da se raketira centar Zagreba, nakon čega su grad zasule kasetne bombe, a “zvončići” posijali smrt. Napad je nastavljen i 03. svibnja pri čemu je smrtno stradalo 7 civila, a oko 175 ih je ranjeno.

Branko Lazarević, šef ekipe za očevid, isti tren je izašao na teren, a kao osoba koja je već do tada u ovakvim situacijama imala bogato iskustvo, odabran je za rukovođenje cijelim slučajem. Svega se i danas sjeća:

Napisao krivičnu prijavu na 147 stranica

“Lijep dan prekinule su snažne eksplozije… Vatra, dim, sirene… Zvončići su padali po Zrinjevcu, a automobili ispred policijske postaje Centar počeli su gorjeti. Izveo sam sve ljude na teren i raspodijelio ih po sektorima jer to nam je bio zadatak broj jedan. Tada još nismo mogli znati hoće li se raketiranje nastaviti, a posebno nisam mogao naslutiti da ću zbog očevida koji sam tada obavio, nakon deset godina svjedočiti protiv Martića na sudu u Haagu”, kazao je Lazarević koji kaže da je to jedan od najtežih zadataka koje je imao u svojoj karijeri.

“Bio je to vrlo opsežan posao napravljen pod posebno teškim okolnostima… Bilo je mrtvih, a policiju sam poslao po svim zagrebačkim bolnicama gdje su obavljani razgovori s ranjenim civilima. Uz moj zapis o očevidu, na stol mi ih je došlo još 20 od ostalih policajaca koji su bili zaduženi za to, a moja zadaća je bila da sve to objedinim. U konačnici, napravio sam zapisnik na 2 tisuće stranica, od čega je 147 stranica bila krivična prijava”.

Zapaprio Martiću na sudu

Branko Lazarević je zbog svojih spoznaja i zaključaka do kojih je došao vođenjem ovog očevida, bio jednim od svjedoka na sudu protiv Mile Martića: “Jako težak period… U Den Haagu sam proveo šest dana i za cijelo vrijeme mog svjedočenja bio sam pod silnim pritiskom odvjetnika”, kazao je Lazarević i pojasnio:

“Srbi su u to vrijeme očajnički okretali pilu i sve zločine pokušali prikazati kao urotu protiv njih. Onako kako su tvrdili da zločin koji je počinjen na sarajevskoj tržnici Markale nisu počinili oni nego Bošnjaci, tako su ustrajali u tvrdnji da su Hrvati sami raketirali Zagreb”, rekao je Lazarević čiji su dokazi gadno “zapaprili” Mili Martiću na izricanju presude.

Strahota na zagrebačkim ulicama

Prilikom granatiranja prvog dana ranjeno je 146, a poginulo petoro ljudi: Damir Dračić zadobio je povrede gelerom dok je bio u automobilu. Njegovo tijelo je pronađeno kako leži na trotovaru u Vlaškoj ulici. Ana Mutevelić je poginula kada je pogođen tramvaj na raskrižju Draškovićeve i Vlaške ulice. Stjepan Krhen je zadobio više povreda na tijelu od gelera koji su pali na njega, na prsima i nogama i odmah je podlegao tim ranama. Pronađen je u dvorištu zgrade br. 41 u Vlaškoj ulici. Ivanka Kovač je umrla na traumatološkoj klinici u Draškovićevoj ulici od povreda koje je zadobila na nekih 700 metara udaljenosti od bolnice. Ustanovljeno je da su uzrok smrti bile eksplozivne rane koje je zadobila u predjelu glave, trupa i udova. Ivan Brodar je povrijeđen u Draškovićevoj ulici, a tim povredama je podlegao nakon dva dana. Imao je 77 godina, a zadobio je višestruke traume glave, prsa i donjih udova.

Idućeg dana, SVK je ponovno bez upozorenja ispalio nekoliko projektila nasumično u sam centar Zagreba u 12:10 sati. Među njima, rakete su pale i na HNK. Iako je bilo manje ljudi na ulicama zbog napada prethodnog dana, u granatiranju Zagreba 3. svibnja ranjeno je 54, a poginule dvije osobe: Luka Skračić zadobio je eksplozivnu povredu glave kad mu se u mozak zabio geler. Pao je u komu te je na kraju preminuo od upale pluća, koja je bila posljedica zadobivenih povreda. Ivan Markulin, pirotehničar i policijski službenik, poginuo je kada je kasetna bombica koju je pokušavao deaktivirati eksplodirala pred Dječjom bolnicom u Klaićevoj ulici.

M-87 “Orkan” je nevođeni projektil, koji se u vojne svrhe koristi uglavnom za gađanje žive sile i oklopnih vozila. Svaka raketa može imati kasetnu bojevu glavu sa 288 takozvanih bombica ili sa 24 protuoklopne mine. Svaka bombica sadržavala je 420 kuglica promjera 3 mm. Bombice su na visini od 800-1.000 m eksplodirale iznad Zagreba, te raspršili kuglice. Najveći domet oruđa M-87 “Orkan” bio je 50 kilometara. Svaka kuglica imala je ubojiti domet od deset metara.