Ratne trube s Gazimestana: dan kad su nam srpski fašisti pod okriljem državnog, partijskog i vojnog vodstva SFRJ najavili rat

28. lipnja 1989. godine, na 600 - obljetnicu "kosovskog boja", na Gazimestanu (mjestu na kojem se prema legendi odvijala odsudna bitka između kršćanske i turske vojske), okupilo se oko milijun (prema nekim procjenama i više) srpskih "patriota" mahom pročetničke orijentacije.

 U nazočnosti kompletnog vodstva Saveza komunista Jugoslavije i Saveza komunista Srbije, saveznog državnog vrha predvođenog predsjednikom Predsjedništva SFRJ, Janezom Drnovšekom, predsjednikom Saveznog izvršenog vijeća, Antom Markovićem i drugim najvišim dužnosnicima i vojnog establishmenta na čelu sa saveznim sekretarom za narodnu obranu, Veljkom Kadijevićem, uz brojne srpske akademike, književnike, umjetnike, intelektualce i najviše dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve (s patrijarhom Germanom u središtu pozornosti), na ovom (prema srpskoj mitskoj predaji) "žrtveniku srpstva", započela je predstava koja je označila presudno razdoblje u procesu urušavanja Jugoslavije na čijim razvalinama je velikosrpska klika planirala uspostavu "Velike Srbije".

 Radikalni velikosrpski nacionalizam profašističke provenijencije izašao je na javnu scenu i pokazao svoju snagu, zorno potvrđujući kakvu to "novu Jugoslaviju" ostalim narodima nude Srbi. Sve je bilo prožeto srpskom nacionalnom simbolikom i ispunjeno strašću i emocijama okupljene mase - od pjesama, parola i skandiranja, do nacionalnih i crkvenih zastava, a zapaljive riječi glavnog govornika Slobodana Miloševića koji je otvoreno najavio mogućnost "novih bitaka", pa i "oružanih" dočekivane su gromoglasnim klicanjem.

 Ni jednom jedinom riječju govornik nije spomenuo kako je tzv. kosovska bitka bila ustvari sraz kršćanske vojske (u čijim redovima su se borili i Poljaci, Hrvati, Bugari, Vlasi, Česi, Mađari, Albanci i vojnici bosanskog kralja Tvrtka) i Osmanlija. Ovaj povijesni događaj prisvojen je od Srba i tijekom stoljeća postao je neka vrsta njihove "duhovne mitske matrice" - središnji junački, epski mit, ali u isto vrijeme i mučenički, "žrtvenički" mit na kojem su se gradile teorije o "nebeskom srpskom narodu" i "nebeskoj Srbiji" okupljenoj "oko Cara Lazara i njegove nebeske vojske".

 Začudo, središnje povijesne osobe ovog mitskog događaja (kneza Lazara) toga dana nije bilo na Gazimestanu - imao je preča posla; naime, putovanje posmrtnih ostataka (moštiju) srpskog zapovjednika "nebeske vojske" i središnje osobe kosovskog mita koje je započelo svečanim i pompoznim ispraćajem iz Saborne crkve u Beogradu na "Vidovdan" (28. lipnja) 1988. godine još uvijek nije završilo. Arhitekti ovog morbidnog projekta vjerojatno su izračunali kako će za puni učinak raspaljivanja strasti srpskog puka biti potrebno više od godinu dana, pa je nošenje njegova ćivota (mrtvačkog sanduka) po vasceloj zemlji Srbiji, Vojvodini, Kosovu i "srpskim krajevima" u Bosni Hercegovini trajalo sve do 9. rujna 1989. godine, uz masovne procesije, molebane, parastose, zapjenjene, huškačke propovijedi srpskog svećenstva i nastupe samozvanih pjesnika koji su naricali nad sudbinom srpskog naroda i prizivali Lazara i njegove junake, uz arhaične leleke i poticanje na osvetu u ime "ispravljanja istorijskih nepravdi". 

 Od mitskog "kosovskog boja" i proslave njegove 600-obljetnice nije bilo boljeg povoda za buđenje masovnih frustracija i raspaljivanja ratničkih strasti kod širokih slojeva srpskog naroda, pri čemu treba uzeti u obzir da nije bilo u pitanju samo romantičarsko, mitsko poimanje vlastitog junaštva, hrabrosti i mučeništva, nego i osvete koja zauzima središnje mjesto u "kosovskom jevanđelju" - neovisno o posve izmijenjenim povijesnim i društvenim okolnostima u kojima već stoljećima na tom području nije bilo ni Osmanlija ni njihove najezde. U međuvremenu, predmet srpske osvete postali su drugi, a među brojnim "neprijateljima srpstva" zapaženo mjesto zauzimali su Hrvati, Slovenci, Albanci, bosanski muslimani i drugi narodi, prije svega oni s kojima su Srbi živjeli u okviru tadašnje SFRJ.

Od mitinga u Kosovu Polju (27. travnja 1987. godine) na kojem je Slobodan Milošević kao predsjednik CK SKS ustao (tobože) u obranu "ugroženog srpskog naroda" (koji je tukao miliciju) i pred TV kamerama izrekao onu glasovitu rečenicu: "Ni'ko nesme da vas bije…", kult novog "Vožda" je nezaustavljivo rastao i u samo nekoliko mjeseci dosegao zvjezdane visine. Ta je socijalna patologija uzela toliko maha, da su ga mnogi izjednačili s "Mesijom", "Spasiteljem" kojeg je Božja ruka odabrala i postavila za nacionalnog vođu. Vladala je neviđena euforija i ogromna većina Srba s nestrpljenjem je čekala "Vidovdan" 1989. i obraćanje svoga idola u povodu 600-obljetnice "kosovskog boja".

 Uzavrele strasti i frustracije stotina tisuća zapjenjenih ekstremista izlile su se tog dana na Kosovu polju nesputano i nezadrživo poput bujice koja je nosila sve pred sobom i to je moralo u svima koji nisu bili opijeni kosovskim mitom probuditi zebnju. Propaganda koja je to pripremala od 1981. godine uspjela je potaknuti najniže strasti u mnogima koji su bili spremni odmah krenuti u ratove i naplatiti "dug u krvi" od "vekovnih neprijatelja" - a "krvni neprijatelji" bili su svi oni koji novoga "Vožda" nisu prihvaćali kao idola.

Slika Miće Popovića "Tajna večera" (1989.) na kojoj je mjesto Spasitelja (Isusa Krista) prazno - ostavljeno za Slobodana Miloševića kojeg se očekuje kao "srpskog Mesiju"

(Adresa slike) 

 Uz frenetični pljesak, uzvike odobravanja i pjesmu "Ko to kaže / Ko to laže / Srbija je mala / Nije mala, nije mala / Triput ratovala / I opet će i opet će / Ako bude sreće…", tog 28. lipnja 1989. godine, dočekan je na Gazimestanu novopečeni srpski "Vožd". Izašao je iz specijalnog helikoptera (doletjevši s nebeskih visina na Kosovo polje kako i priliči vođi "nebeskog naroda") i uzdignute glave se popeo na impozantnu svečanu pozornicu u koju su bile uprte oči cijele Srbije. Mnoštvo ga euforično, u zanosu pozdravlja i idol masa, novi srpski "bog" započinje svoj "mesijanski" govor koji će ga upisati u srpsku nacionalnu povijest, ali u isto vrijeme i najaviti krvavi rat za "Veliku Srbiju".

 Drugarice i drugovi…Drugarice i drugovi!

 Na ovom mestu… na ovom mestu u srcu Srbije, na polju Kosovu, pre šest vekova, pre punih  šest stotina godina, dogodila se jedna od najvećih bitaka onoga doba!..Kao i sve velike događaje i taj prate mnoga pitanja i tajne, on je predmet neprekidnog naučnog istraživanja i obične narodne radoznalosti! Sticajem društvenih okolnosti, ovaj veliki šest-stogodišnji jubilej, dogodio se u godini u kojoj je Srbija posle mnogo godina, posle mnogo decenija, povratila svoj državni, nacionalni i duhovni integritet!

 Nije nam…nije nam, prema tome, danas teško da odgovorimo na ono staro pitanje: 'Sa čim ćemo pred Miloša?!' Igrom istorije i života, izgleda kao da je Srbija baš ove, 1989. godine, povratila svoju državu i svoje dostojanstvo da bi tako proslavila istorijski događaj iz daleke prošlosti, koji je imao veliki istorijski  i simbolički značaj za njenu budućnost!

 Danas je teško reći šta je u kosovskoj bitci istorijska istina a šta legenda! Danas to više nije ni važno! Narod je pamtio i zaboravljao, pritisnut bolom i ispunjen nadom, kao uostalom i svaki narod na svetu! Stideo se izdajstva, veličao junaštvo! Zato je danas teško reći da li je kosovska bitka poraz ili pobeda srpskog naroda, da li smo zahvaljujući njoj pali u ropstvo, ili smo zahvaljujući njoj u tom ropstvu preživeli! Odgovore na ta pitanja tražit će nauka i narod neprekidno!

 Ono što je izvesno, kroz sve ove vekove iza nas, je da nas je na kosovu pre šest stotina godina zadesila nesloga! Ako smo izgubili bitku, onda to nije bio samo rezultat društvene superiornosti i oružane prednosti Osmanlijskog Carstva, već i tragične nesloge u vrhu srpske države! Tada, te daleke 1389., Osmanlijsko Carstvo nije bilo samo jače od srpskog! Ono je bilo i srećnije od srpskog carstva! Nesloga i izdaja na kosovu, pratit će dalje srpski narod, kao zla kob, kroz čitavu njegovu istoriju! I u poslednjem ratu, ta nesloga i ta izdaja uveli su srpski narod i Srbiju u agoniju čije su posledice u istorijskom i moralnom smislu prevazilazile fašističku agresiju! Pa i kasnije, kada je formirana socijalistička Jugoslavija, srpski vrh je u toj novoj zemlji ostao podeljen, sklon kompromisima na štetu sopstvenog naroda! Ustupke koje su mnogi srpski rukovodioci pravili na račun svog naroda, ni historijski ni etički ne bi mogao da prihvati nijedan narod na svetu…pogotovu što Srbi kroz čitavu svoju istoriju nisu nikada osvajali i eksploatisali druge! Njihovo nacionalno i istorijsko biće, kroz čitavu istoriju i kroz dva svetska rata, kao i danas je oslobodilačko! Oslobađali su večito sebe i kada su bili u prilici pomagali su drugima da se oslobode! A to što su u ovim prostorima veliki narod, nije nikakav srpski greh ni sramota! To je prednost koju oni nisu koristili protiv drugih!

 Ali, moram da kažem ovde, na ovom velikom, legendarnom polju Kosovu, da Srbi tu prednost što su veliki nisu nikada koristili ni za sebe! Zaslugom svojih vođa i političara i njihovog vazalnog mentaliteta, čak su se zbog toga osećali krivi pred drugima, pa i pred sobom! Nesloga srpskih političara, unazađivala je Srbiju…a njihova inferiornost ponižavala je Srbiju! Tako je bilo decenijama, godinama! Evo nas danas, na polju Kosovu, da kažemo, da više nije tako! Nema za to u Srbiji pogodnijeg mesta od polja Kosova, da se to kaže! I nema za to u Srbiji pogodnijeg mesta od polja Kosova da se kaže da će sloga u Srbiji omogućiti prosperitet i srpskom narodu i Srbiji i svakom njenom građaninu, bez obzira na nacionalnu ili versku pripadnost! Srbija je danas jedinstvena, ravnopravna sa drugim republikama i spremna da učini sve da poboljša svoj materijalni i društveni položaj svih svojih građana! Ako bude sloge, saradnje i ozbiljnosti, ona će u tome i uspeti. Zato je optimizam koji je danas prisutan u Srbiji u pogledu budućih dana realan utoliko što se zasniva na slobodi koja omogućava svim ljudima da izraze svoje pozitivne, stvaralačke, humane sposobnosti, za unapređenje društvenog i sopstvenog života.

 U Srbiji nikada nisu živeli samo Srbi. Danas u njoj više nego pre žive i građani drugih naroda i narodnosti. To nije hendikep za Srbiju. Iskreno sam uveren da je to njena prednost. U tom smislu se menja nacionalni sastav gotovo svih, a naročito razvijenih zemalja savremenog sveta. Sve više i sve uspešnije zajedno žive građani raznih nacionalnosti, raznih vera i rasa. Socijalizam kao progresivno i pravedno demokratsko društvo pogotovo ne bi smeo da dopusti da se ljudi dele nacionalno i verski. Jedine razlike koje se u socijalizmu mogu da dopuste i treba da dopuste su između radnih i neradnih, između poštenih i nepoštenih. Zato su svi koji u Srbiji žive od svog rada, pošteno, poštujući druge ljude i druge narode u svojoj republici. Uostalom, na tim osnovama treba da bude uređena čitava naša zemlja. Jugoslavija je višenacionalna zajednica i ona može da opstane samo u uslovima potpune ravnopravnosti svih nacija koje u njoj žive. Kriza koja je pogodila Jugoslaviju dovela je do nacionalnih ali i do socijalnih, kulturnih, verskih i mnogih drugih manje važnih podela. Među svim tim podelama, kao najdramatičnije su se pokazale međunacionalne podele. Njihovo otlanjanja olakšaće otklanjanje drugih podela i ublažiti posledice koje su te druge podele izazvale. Otkada postoje višenacionalne zajednice, njihova slaba tačka su odnosi koji se između različitih nacija uspostavljaju. Kao mač nad njihovim glavama, prisutna je neprekidno pretnja da se jednoga dana pokrene pitanje ugroženosti jedne nacije od drugih i time pokrene talas sumnji, optužbi i netrpeljivosti koji po pravilu raste i teško se zaustavlja. To unutrašnji i spoljni neprijatelji takvih zajednica znaju i zato svoju aktivnost protiv višenacionalnih društava uglavnom organizuju na podsticanje  nacionalnih sukoba.

 U ovom trenutku, mi u Jugoslaviji se ponašamo kao da nam to iskustvo uopšte nije poznato. I kao da u sopstvenoj i daljoj i bližoj prošlosti nismo iskusili svu tragičnost nacionalnih sukoba koje jedno društvo može da doživi, a da ipak opstane. Ravnopravni i složni odnosi među jugoslovenskim narodima su neophodan uslov za opstanak Jugoslavije, za njen izlazak iz krize i pogotovo neophodan uslov za njen ekonomski i društveni prosperitet. Time se Jugoslavija ne izdvaja iz socijalnog ambijenta savremenog, pogotovo razvijenog sveta. Taj svet sve više obeležava nacionalna trpeljivost, nacionalna saradnja, pa čak i nacionalna ravnopravnost. Savremeni  ekonomski i tehnološki, ali i politički i kulturni razvoj, upućuje razne narode jedne na druge, čini ih međusobno zavisnim i sve više i međusobno ravnopravnim. U civilizaciju ka kojoj se kreće čovečanstvo mogu zakoračiti pre svega ravnopravni i ujedinjeni ljudi. Ako ne možemo da budemo na čelu puta u takvu civilizaciju, ne treba sigurno da budemo ni na njegovom začelju. U vreme kada se odigrala ova znamenita, istorijska bitka na kosovu, ljudi su bili zagledani u zvezde čekajući od njih pomoć. Danas, šest vekova kasnije, ponovo su zagledani u zvezde, čekajući ih da se osvoje. Prvi put su mogli sebi da dopuste razjedinjenost, mržnju, izdaju, jer su živeli u manjim, međusobno slabo povezanim svetovima. Danas, kako stanovnici planete, razjedinjeni, ne mogu osvojiti ni svoju planetu a kamo li druge planete, ukoliko ne budu međusobno složni i solidarni. Zato možda nigde na tlu naše domovine, nemaju toliko smisla reči posvećene slozi, solidarnosti i saradnji među ljudima koliko imaju ovde, na polju kosovu koje je simbol nesloge i izdaje. U pamćenju srpskog naroda, ta nesloga je bila presudna za gubitak bitke i za zlu sudbinu koju je Srbija podnela punih pet vekova. Pa čak i ako sa istorijske tačke gledišta ne bi bilo tako, ostaje izvesno da je narod svoju neslogu doživeo kao svoju najveću nesreću. I obaveza naroda je zato, da je sam otkloni, da bi sebe ubuduće zaštitio od poraza, neuspeha i stagnacije.

 Narod u Srbiji je ove godine postao svestan nužnosti svoje međusobne sloge kao neophodnog uslova za svoj sadašnji život i dalji razvoj. Uveren sam da će ta svest o slozi i jedinstvu omogućiti Srbiji ne samo da funkcioniše kao država, već da funkcioniše kao uspešna država. Zato i mislim da to ima smisla reći baš ovde na kosovu, gdje je nesloga jednom tragično i za vekove unazadila i ugrozila Srbiju i gde obnovljena sloga može da je unapredi i da joj vrati dostojanstvo. A takva svest o međusobnim odnosima predstavlja elementarnu nužnost i za Jugoslaviju jer se njena sudbina nalazi u združenim rukama svih njenih naroda. Kosovska bitka sadrži u sebi još jedan veliki simbol. To je simbol junaštva. Njemu su posvećene pesme, igre, literatura i istorija. Kosovsko junaštvo već šest vekova inspiriše naše stvaralaštvo, hrani naš ponos, neda nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita, jedna od retkih koja je u gubitku ostala neporažena. Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama! One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali, bez obzira kakve da su, one - bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti. Bez tih dobrih osobina koje su onda davno bile prisutne na polju kosovu. Naša glavna bitka danas odnosi se na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog i uopšte društvenog prosperiteta. Za brže i uspešnije približavanje civilizaciji u kojoj će živeti ljudi u 21. veku. Za tu nam je bitku pogotovo potrebno junaštvo. Razume se, nešto drugačije, ali ona srčanost bez koje ništa na svetu ozbiljno i veliko ne može da se postigne, ostaje nepromenjena, ostaje večno potrebna. Pre šest vekova, Srbija je ovde na polju kosovu branila sebe, ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u celini. Zato danas izgleda ne samo nepravedno, već i neistorijski i sasvim apsurdno razgovarati o pripadnosti Srbije Evropi. Ona je u njoj neprekidno, danas kao i pre…razume se, na svoj način, ali takav kakav je u istorijskom smislu nikad nije lišio dostojanstva. U tom duhu, mi danas nastojimo da gradimo društvo bogato i demokratsko i da tako doprinesemo prosperitetu svoje lepe i u ovom trenutku nepravedno napaćene zemlje, ali da tako doprinesemo i naporima svih progresivnih ljudi našeg doba, koje oni čine za jedan novi, lepši svet.

 Neka večno živi uspomena na kosovsko junaštvo!

 Neka živi Srbija!

 Neka živi Jugoslavija!

 Neka živi mir i bratstvo među narodima!

(Prijepis cjelovitog govora s audio-vizualnog zapisa, You Tube: https://youtu.be/vdU6ngDhrAA) 

(Na kraju govora, opet se iz stotina tisuća grla ponovno zaorila pjesma "Ko to kaže / Ko to laže / Srbija je mala / Nije mala, nije mala / Triput ratovala / I opet će i opet će / Ako bude sreće…)

 Lamentiranje srpskog "Vožda" o "borbi za prosperitet Jugoslavije" i "ravnopravnosti naroda i građana" djelovalo je posve neuvjerljivo u usporedbi s riječima ispunjenim nacionalnim nabojem i dok ih je izgovarao u masi je vladao muk. Tek kad bi progovorio o srpskom ponosu, junaštvu, hrabrosti, mučeništvu i mogućim novim ratovima, pljeskalo se, pjevalo i klicalo. Tako je "Vožd" pod krinkom "borbe za Jugoslaviju" smišljeno i perfidno budio najniže strasti i agresiju kod stotina tisuća svojih vatrenih obožavatelja i sljedbenika, uzdižući se do srpskog nacionalnog idola kojeg su mnogi stavljali čak i ispred mitskog kneza Lazara (Care Lazo, nisi imo sreće / Da se Sloba pokraj tebe kreće). Ovo dolijevanje ulja na vatru u ionako uzavrelom ozračju u kojem se tada već živjelo u Jugoslaviji imalo je samo jedan cilj: razbijanje zemlje na čiji se razvalinama trebala stvoriti nova srpska država koja će u svoje granice okupiti sve Srbe.

 Iza srpskih "patriota", potomaka "Cara Lazar i kosovskih junaka", ostalo je nakon svega prazno Kosovo polje - uneređeno i zasuto smećem (od boca, čaša, hrpa papira i raznog drugog otpada do ostataka hrane i ljudskog izmeta). Nedostatak toaleta i potpuna nebriga o higijeni, otkrili su sramotnu i poražavajuću sliku - i tu sramotu su diljem Srbije prikazivali mediji i plakati lijepljeni na javnim mjestima, mjesecima nakon proslave "velikog jubileja".

 U povodu "najvećeg mitinga u istoriji Srbije", srpski pjesnik i ultranacionalist, Matija Bećković izjavio je:

Kosovo je okosnica srpske planete...Na 600. godišnjicu Kosovskog boja moramo naglasiti: Kosovo je Srbija i ta činjenica ne zavisi ni od albanskog nataliteta, ni od srpskog mortaliteta. Tamo je toliko srpske krvi i srpskih svetinja da će ono biti srpsko i kad tamo ne ostane ni jedan Srbin...I pravo je čudo da ime Kosova nije sva srpska zemlja.

(Matija Bećković, "Kosovo je najskuplja srpska reč", Projekat Rastko; https://www.rastko.rs/kosovo/umetnost/mbeckovic-kosovo.html)

Za razliku od srpskih propagandista, šovinista i huškača, albanski intelektualac i humanist iz pokrajine Kosovo, Ibrahim Rugova, imao je posve drugačiji pogled na taj događaj:

 Gazimestan je jedna šovinistička manifestacija. Nisu se samo Srbi borili protiv Turaka, u bici su sudjelovali i Albanci, i Hrvati, i Bosanci. To je događaj od značaja za sve jugoslovenske narode. Moj dojam je da u Jugoslaviji postoje snage koje gotovo priželjkuju terorističke akcije na Kosovu. Mogu samo da upozorim Srbe da uvijek kada je neki mali narod, a i Srbi su mali narod, pokušavao da nametne svoju prevlast na Balkanu, to se završavalo njegovom osobnom tragedijom.

(Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str. 92., bilješka br. 37.)

 Istoga dana, na "Vidovdan" 1989. godine, jedan od najvećih srpskih fašista, lider Srpskog četničkog pokreta i budući ratni zločinac, Vojislav Šešelj, promaknut je u "četničkog vojvodu". Titulu je dobio od najuglednijeg  živućeg "vojvode" iz emigracije, poznatog ratnog zločinca i četničkog koljača iz Drugoga svjetskog rata, popa Momčila Đujića. U pisanoj poruci koju  je poslao Šešelju, Đujić navodi da će se i sam vratiti u Srbiju, onda kad je on (Šešelj) "uzmogne očistiti od ustaša, Turaka, Židova i drugih nametnika".

(Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997., str. 11.)

 Dvije godine poslije, sve je izašlo na vidjelo. Višegodišnje huškanje najekstremnijeg dijela srpskog naroda diljem SFRJ, urodilo je krvavim oružanim sukobima: agresijom Srbije, Crne Gore, tzv. JNA i srpskih paravojnih skupina i postrojbi najprije na Sloveniju, potom Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i na kraju na Kosovo. Agresor je (uz pomoć domaće pete kolone iz redova srpske manjine - u napadnutim i okupiranim područjima) pobio preko 120.000 duša (većinom civila) uz višestruko veći broj ranjenih i traumatiziranih, razrušio brojna sela i gradove, protjerao iz domova između 3 i 4 milijuna ljudi, žena i djece, počinio masovne zločine, silovanja, razaranja, paleži i pljačke.

 Dakako, Slobodan Milošević i njegov režim ne bi bili u stanju izazvati zlo takvih razmjera da nije bilo jednodušne potpore - prije svega akademika i intelektualne elite, vrha SPC, najvećeg dijela "jugoslavenskog" političkog i vojnog establishmenta, ekstremnog dijela srpske manjine u susjednim i agresiji izloženim republikama i ogromne većine srpskog naroda u SFRJ.

 To uvijek treba imati na umu kad se govori o katastrofi u koju je Srbija planski i smišljeno gurnula susjedne narode krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX. stoljeća radi ostvarenja svojih bolesnih megalomanskih ciljeva - fašističkim metodama genocida i etničkog čišćenja.

(Video): Cijeli govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989.

 

Zlatko Pinter/PDN