U HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je Đuro Kovačević, junak Domovinskog rata, koji je otvoreno govorio o ratnim iskustvima, utjecaju rata na naše društvo, te načinima na koje se možemo truditi da se slično razaranje više nikada ne ponovi. Na početku emisije, voditelj Aleksandar Stanković istaknuo je koliko su ratne teme sveprisutne u našem društvu te podsjetio da smo prije tri desetljeća i sami bili zahvaćeni ratnim vihorom.
“Rat ostavlja tragove na svima nama,” rekao je Stanković, najavljujući razgovor sa svojim gostom. Đuro Kovačević, porijeklom iz Metkovića, tri je puta bio ranjen u Domovinskom ratu, ali se svaki put vraćao na prvu crtu bojišta. Njegova supruga, Maja Kovačević, u uvodnom prilogu istaknula je kako život s Đurom nije lagan, ali nikada nije dosadan. Đuro je s dozom humora komentirao vlastitu sudbinu:
“Možda sam mogao biti sjajan sportaš ili pisac, a evo sad sam tek dobar invalid,” rekao je Kovačević, koji i danas nosi metak u tijelu. Kroz više od 200 šavova i brojna ranjavanja, malo je dijelova tijela koje su mu ozljede zaobišle.
Rijetko pristaje na intervjue
Đuro rijetko pristaje na intervjue. S voditeljem Aleksandrom Stankovićem podijelio je svoja iskustva iz ratnih dana, progovorivši o teškim sjećanjima, ali i o svom odnosu prema ratu te izazovima koje je život donio nakon sukoba.
Nakon povratka iz JNA, Kovačević je, unatoč protivljenju roditelja koji su mu osigurali siguran život u Švicarskoj, odlučio ostati i pridružiti se obrani Dubrovnika. Uspomene iz rata uključuju i njegovo najteže iskustvo na Dinari, gdje su se suočavali s ekstremnim hladnoćama, dok je u Bosni i Hercegovini, prilikom zadatka “čišćenja” bunkera, bio ranjen i suočio se s gubitkom prijatelja.
“Roditelji su bili protiv. Oni su mi već su sredili preko našeg bogatog rođaka posao i stan u Švicarskoj. Tako da ja ne bih bio prognanik. S druge strane, to su moji ljudi ovdje. Ja sam rekao da nema šanse. Otac mi je onda rekao da ću s takvim mentalitetom poginuti, a ja sam odgovorio, onda ću poginuti”, prisjeća se.
U BiH mu je bilo najgore
Otkrio je i kako mu je najgore bilo u Bosni i Hercegovini, točnije na Dinari: “To je po noći bilo minus 36, a po danu minus 30”, govori Kovačević. Njegova je postrojba imala zadatak ‘čiščenja’ bunkera u Bosni:
“Za prvih deset minuta, zbrisano je pola naše satnije. Tamo je bio ranjen moj prijatelj. Nisam mogao ostaviti čovjeka. Ja sam bio udaljen četiri metra od bunkera, i jedini je način bio da ja izađem pred cijevi, da ispalim hrpu metaka i onda pokušavam njega gurnuti dolje da ga uhvate, a sa mnom je gotovo, kraj priče… Međutim, on je poginuo, je to nisam znao. Spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo. To su bile strašne rane”, prepričava.
Svoje ratne dane i osobne izazove pretočio je u knjigu ‘Tako je pisao Ajant‘. Na pitanje o etici rata, Đuro je jasno izrazio svoje uvjerenje da je rat uvijek oblik zločina, smatrajući da nošenje uniforme ne opravdava ubijanje:
‘Čovjek može ostati čovjek’
“Ja osobno smatram da je rat zločin sam po sebi. Netko tamo ubije 5 ljudi, a ja imam uniformu i ubijem ih 50. To je to. Samo zato što imam uniformu”, kaže Kovačević. Tvrdi i kako čovjek u ratu i dalje može ostati – čovjek:
“Ja imam tu jednu dosta simpatičnu scenu. Otprilike mjesec dana smo čuvali taj položaj i neki neprijateljski vojnik je dolje šetao. Ja u jednom trenutku shvaćam da će biti smjena. I ustajem i kažem “sklanjaj se, hoćeš da ti se majka u crno obuče”. Kad god sam mogao, poštedio bih čovjeka, nisam pucao u njega, nego kraj njega… Rekli su mi da će se vratiti, a ja sam odgovorio “kad se vrati, onda ću ga roknuti”, kaže.
Iako nije religiozan, naglašava da su mu baka i knjige poput Ilijade, Odiseje, Biblije i Kurana oblikovale vrijednosti.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.