RATNI ZLOČINI 1990-IH Danas pravomoćna presuda Stanišiću i Simatoviću u Haagu

Suđenje Stanišiću (72) i Simatoviću (73) jedino je koje je preostalo MICT-u kao nasljeđe rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Stanišić i Simatović 2021. proglašeni su odgovornima za pomaganje i podržavanje kaznenih djela ubojstava kao kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti te kaznenih djela deportacije, prisilnog premještanja i progona muslimanskog i hrvatskog stanovništva kao zločina protiv čovječnosti koje su počinile srpske snage nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992. Za to su dobili svaki po 12 godina zatvora.

Vijeće je zaključilo da njihova odgovornost po drugim točkama optužnice nije dokazana. Na presudu su se žalili i obrana i tužiteljstvo koje je osporilo zaključke prvostupanjskog vijeća da nije dokazano sudjelovanje dvojice u udruženom zločinačkom pothvatu kao i njihova odgovornost za zločine u Hrvatskoj koje su počinile jedinice koje su oni uspostavili, obučavali i financirali.

"Žalbeno vijeće trebalo bi ispraviti pogreške prvostupanjskog vijeća počinjene u pogledu (utvrđivanja) odgovornosti vezane uz udruženi zločinački pothvat", napisalo je tužiteljstvo u žalbenom podnesku.

"Kao pouzdani dužnosnici u srbijanskoj Službi državne sigurnosti Stanišić i Simatović organizirali su, obučavali, naoružali i financirali snage koje su provele etničko čišćenje. Naoružane i osnažene obukom i potporom Stanišića i Simatovića te su snage odmah bile učinkovite počinivši raširene zločine protiv nesrpskog stanovništva u SAO Krajini i srpskoj autonomnoj regiji istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu u Hrvatskoj", navelo je tužiteljstvo u žalbi kojom traži da ih se za to proglasi krivima.

Prvostupanjsko vijeće 2021. presudom je potvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat političkog i vojnog vrha Srbije kojemu je cilj bio nasilno i trajno ukloniti nesrpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za koji su Stanišić i Simatović znali, no nije pronašlo dovoljno dokaza da su dijelili zločinačku namjeru.

Raspravno vijeće je tada zaključilo da je "sustavni obrazac zločina koje su nad nesrpskim civilima počinili srpske snage najuvjerljiviji dokaz koji je pokazao postojanje udruženog zločinačkog pothvata, čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj.

Proces protiv Stanišića i Simatovića počeo je prije 20 godina kada je haško tužiteljstvo dvojicu pripadnika režima srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića optužilo za ratne zločine na području bivše Jugoslavije početkom 90-ih u Hrvatskoj i BiH te su uhićeni u ožujku 2003. u Srbiji i ubrzo prebačeni u haaški pritvor.

Tužiteljstvo je na tom prvom suđenju iznijelo, po sucima, nedovoljne dokaze da je postojala tijesna suradnja Stanišića i vođe pobunjenih Srba Milana Martića koji nije skrivao namjeru progona Hrvata te kontrola nad policijom SAO Krajine koja je 1991. i 1992. protjerala 80 do 100 tisuća Hrvata, a dio ubila.

Tužitelji su dokazivali da je Stanišić bio kanal komunikacija između bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića i Martića. Tužiteljstvo je tada neuspješno dokazivalo i za područje istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema gdje su snage policije, teritorijalne obrane i paravojne jedinice počinile niz zločina a također su bile pod kontrolom Stanišića i Simatovića.

Žalbeno je vijeće 2015. prihvatilo žalbu tužiteljstva i poništilo prvostupanjsku presudu te je naložilo ponovno suđenje - koje je održano pred nasljednikom ICTY-ja - Rezidualnim mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT) i završilo je 2021. osuđujućom presudom od 12 godina zatvora.