Rusi spremaju odmazdu za masakr: Kijev bi se mogao suočiti s napadom kakav nije iskusio

Kako god bilo, senator Graham očito je prisilio ukrajinske vlasti na bržu reakciju pa se, konačno, uskoro očekuje donošenje spomenutog zakona o mobilizaciji jer ga je odobrio nadležni parlamentarni odbor. U njemu bi se trebala naći i vrlo nepopularna mjera o mobilizaciji građana od 18+ godina, zbog čega su uslijedile i prve ostavke službenika koji su se tomu dosad oštro protivili. Mobilizacijski problemi i nedostatak s popunjavanjem i zamjenom vojnih kadrova na frontu još su veći problem od samog nedostatka streljiva o kojemu se tako često govori u političkim krugovima Ukrajine i Zapada. Jer ukrajinska vojska, kad je riječ o oružju i streljivu, još ima dovoljno snage za snažan otpor ruskim trupama, ali se itekako osjeća zamor među vojnicima, od kojih su mnogi na bojišnicama još od samog početka rata koji je već ušao u svoju treću godinu.

Osim toga, kada se nova mobilizacija provede po predviđenom zakonu, bit će potrebno još dodatno vrijeme za obuku novog osoblja pa se njihovo raspoređivanje na obrambene crte ne očekuje prije kraja ljeta, a dotad se puno toga može promijeniti i dogoditi. Ali za Ukrajinu malo toga dobroga. U kontekstu navedene nužne promjene vojne strategije, cilj Kijeva sada je izgraditi čvrste obrambene crte odnosno rovove i druge fizičke barijere po uzoru na rusku tzv. Surovikinovu crtu – mjesecima pažljivo građenu prije početka ukrajinske ljetne protuofenzive početkom lipnja prošle godine.

Jačanje obrane

Ruska obrambena linija obuhvaća višeslojne prepreke koje se na pojedinim ključnim dijelovima bojišnice duge više od 1200 kilometara sastoje i od triju paralelno izgrađenih rovova s nizom protuoklopnih barijera i gustog miniranja prednjih položaja, poglavito na mjestima gdje su se očekivali glavni napadi ukrajinskih snaga. Tako posložena obrana nanijela je strahovit poraz ukrajinskim snagama, a time i vojnim ciljevima, od kojih se očekivao brzi prodor do Melitopolja i dalje do obala Azovskog mora, čime bi Krim bio odsječen od kopnene poveznice s ruskim teritorijem i našao se u strateški teškom položaju.

To bi, prema tadašnjem mišljenju ukrajinskih i zapadnih stratega, prisililo Moskvu na pregovore, ali tada već prema zapadnim uvjetima o konačnom rješenju sukoba. Ali nova obrambena strategija Ukrajine naišla je na velike probleme već na samom početku realizacije. Neočekivano brz pad najjače ukrajinske utvrde Avdiivke, u Donjeckoj regiji, u veljači ove godine – što je, između ostalog bila posljedica i aktivne primjene moderniziranih razornih ruskih aviobombi iz sovjetske ere FAB-250, FAB-500 i FAB-1500 s ugrađenim sustavom za navođenje za koje ukrajinska vojska nema obrane, kao i daljnji razvoj stanja na tom dijelu bojišnice, ukazali su na velike propuste planera ukrajinske vojske. Prije svega, zapadno od Avdiivke nisu se izgradili čvrsti pričuvni obrambeni položaji, što je rezultiralo brzim gubitkom prigradskih naselja.

Nakon što je Kijev u tu zonu naknadno prebacio nove snage i počeo mehanizacijom kopati nove rovove, stanje se relativno stabiliziralo, tj. rusko napredovanje bilo je usporeno. Međutim, posljednjih dana, uslijed neprestanih snažnih ruskih napada i zauzimanja novih strateških položaja, realno prijeti raspad i te, na brzinu uspostavljene, ukrajinske crte obrane.
Vrlo je slično stanje i zapadno od grada Bahmuta smještenog sjevernije od Avdiivke, gdje se već danima vode snažne borbe za određene ključne visinske točke koje osiguravaju ulaz u strateški važan grad Časiv Jar s istoka.

Operativna prednost

Ako bi ruska vojska uspjela ovladati tim gradom, uz istodobni proboj navedene crte obrane zapadno od Avdiivke, došlo bi do dramatične promjene cijele operativne slike na bojišnicama Donbasa s prijetnjom ne samo ubrzanog pokreta ruskih snaga prema posljednjoj velikoj aglomeraciji Slavjansk-Kramatorsk nego i prema rijeci Dnjepru, s obzirom na nepostojanje izgrađenih čvrstih obrambenih crta u pozadini.

To bi zahtijevalo žurno prebacivanje postrojbi ukrajinske vojske angažirane za osiguranje granice s Bjelorusijom, zaštitu Kijeva, Harkiva i Odese, što bi pak bilo krajnje rizično. Prije svega zbog činjenice da su Rusi, prema zapadnim analitičkim izvorima, u zonama uz granicu s Ukrajinom stacionirali oko 100.000 vojnika, što uz trenutačnih oko 400.000 na samim bojišnicama čini i više nego respektabilnu silu. Osim toga, nemali je broj onih analitičara u Ukrajini i na zapadu koji operiraju s novom ruskom proljetnom ofenzivom kao neizbježnom realnošću, iako Moskva o tome službeno ništa ne govori.

Kako je prošlog tjedna napisala europska inačica američkog medija POLITICO, ukrajinski zastupnici strahuju da vojska i lokalne vlasti ne kopaju dovoljno brzo ili ne grade dovoljno snažne obrambene utvrde da izdrže očekivanu rusku ofenzivu na sjeveroistoku i jugoistoku zemlje. Ujesen su ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i premijer Denis Šmihal priznali da će trebati obnoviti stare obrambene strukture i dodati nove utvrde na prvoj crti nakon nezadovoljavajuće ljetne protuofenzive Ukrajine koja je donijela samo marginalne teritorijalne dobitke nakon mjeseci borbi – navodi se u tekstu. Vojni analitičari britanskog Kraljevskog instituta – RUSI, upozorili su prije protuofenzive što bi se moglo dogoditi, napisavši u izvješću iz svibnja 2023. da se “inženjerija pokazala kao jedna od najjačih grana ruske vojske. Sada izgrađena obrana, koja se sastoji od složenih prepreka i terenskih utvrda, predstavljat će velik taktički izazov za ukrajinske ofenzivne operacije”.

Moćna reakcija

Dalje se postavlja mučno pitanje hoće li sada kada su Ukrajinci suočeni s izgledima usklađene ruske ofenzive, njihove obrambene crte biti dobre kao ruske i jesu li osigurali premalo vremena da se ozbiljno izgrade? “Napokon su ih počeli graditi. Ali ovo je kasno. Počeli su prošlog mjeseca”, rekla je Ivana Klimpuš–Cincadze, oporbena zastupnica i bivša potpredsjednica vlade u administraciji bivšeg predsjednika Petra Porošenka.

Oleh Sinjehubov, guverner Harkivske oblasti, za Politico je rekao: “Počeli smo s izgradnjom i remontom obrambenih utvrda tek 1. ožujka.” Rekao je i da ne može reći kada će biti gotove. Jedan od bivših viših terenskih zapovjednika, pod uvjetom anonimnosti, rekao je kako je zabrinut što Ukrajina nema dovoljno mina niti dovoljno mobiliziranih vojnika. Isti medij piše i o “razočaranju dinamikom i materijalima koji su korišteni” za izgradnju novih utvrda sada kada je novac dostupan, a sve to aludira i na poznatu ukrajinsku sveprisutnu korupciju. Stvar dodatno podgrijava i reakcija parlamentarnih zastupnika na “nedavno imenovanje bivšeg predsjedničkog pomoćnika Kirila Timošenka za savjetnika ministra obrane Rustema Umerova”.

Naime, prvi je “podnio ostavku u siječnju 2023. zbog niza optužbi za korupciju”, zaključuje Politico. Ovdje bih dodao kako je prošlog tjedna i sam Zelenski, koji se najviše protivio promjeni ofenzivne u obrambenu strategiju, posjetio područje izgradnje obrambenih položaja u pograničnoj regiji Sumi, zapadno od harkivske regije. Sve navedeno stvarni su problemi s kojima se suočava ukrajinski državni vrh. Međutim, nad njih se nadvila i sjena prijeteće ruske odmazde zbog krvavog terorističkog napada u Moskvi 22. ožujka, za čiju organizaciju ruski državni vrh ne prestaje optuživati vlasti u Kijevu iako službena istraga o tome još traje.

Oštar odgovor

Ali prošlotjedne riječi direktora ruskog FSB-a, generala Aleksandra Bortnikova, kao i tajnika ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaja Patruševa pred televizijskim kamerama da je organizator tog terorističkog napada nedvojbeno bila Ukrajina, dok se za naručiteljem još traga, ne ostavljaju prostora za optimizam u Kijevu. Sami izvršitelji uhićeni su već idućeg dana u pokušaju bijega prema rusko-ukrajinskoj granici u Belgorodskoj regiji.

I Zapadu je jasno da oštar ruski vojni odgovor za navedenu tragediju mora uslijediti, ne samo zato što to traži ruska javnost, već puno više zato što o tome govori i najviši vrh zemlje.
Nekako slično kao što se znalo i da mora uslijediti snažan američki vojni odgovor nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. godine. Pitanje je samo prema komu će oštrica ruskog odgovora biti usmjerena. Ona američka bila je prema Afganistanu i Iraku, iako je službena istraga utvrdila kako su iza napada stajali saudijski državljani odnosno teroristi – na čelu s Osamom bin Ladenom, a nitko od Iračana ili Afganistanaca. Drugim riječima, Amerikanci su se u odmazdi primarno rukovodili svojim nacionalnim interesima pa je lako zaključiti da će se time rukovoditi i Rusi.

Prateći što se događa na ruskoj političkoj, analitičkoj i medijskoj pozornici, najvjerojatnije će najveći ceh platiti Kijev. Naime, Rusiji je takav odabir puno jednostavniji ako ne želi opasno eskalirati odnose sa Zapadom eventualnim napadom na njegova središta odlučivanja ili vojne objekte ako bi ruska službena istraga ukazala na eventualnu ključnu ulogu neke od zapadnih zemalja članica NATO saveza kao nalogodavca. Osim toga, Moskva već mjesecima optužuje Kijev za organizaciju terorističkih napada na istaknute ruske javne osobe, kao i diverzije na infrastrukturne civilne objekte, a čime su se pojedinci iz ukrajinskog obavještajno-sigurnosnog miljea nerijetko otvoreno hvalili u medijima i najavljivali daljnje akcije.

Potpuni poraz

Iz svega navedenoga nije teško zaključiti da pred Ukrajinom stoje presudni dani, a poglavito će na sudbinu zemlje, osim ruskih poteza, utjecati američki izbori koji se održavaju ujesen, 5. studenoga. Američko-ruski globalni geopolitički sukob onaj je koji sve determinira. Svi ostali akteri ili igrači samo su puki pomagači ili promatrači tog globalnog sukoba dviju nuklearnih velesila, o kojem će ovisiti ili izgled novog svijeta koji se već stvara u porođajnim mukama ili pak njegova sudbina ako stvari izmaknu kontroli. Zasad je taj megasukob još donekle kontroliran, ali je pitanje dokad će to još biti. Poglavito nakon spomenutog terorističkog napada na Moskvu.

Konačni će rezultat ruske istrage o tom zlodjelu itekako ovisiti i o zakulisnim kontaktima obavještajnog vrha Rusije i SAD-a – vrlo daleko od svjetala pozornice, jer preozbiljne su stvari u ovoj igri koja je to već odavno prestala biti. Zasad se na retoričkoj razini Moskva i Washington nalaze na potpuno suprotnim pozicijama u pogledu utvrđivanja stvarnog krivca za krvavi teroristički čin: Moskva upire prstom u Kijev, ali i u SAD i Veliku Britaniju kao moguće naručitelje, dok Washington ustraje na tezi da iza napada stoji isključivo teroristička organizacija “Islamska država” – ISIS, u što pak u Rusiji malo tko vjeruje osim, eventualno, kad je riječ o neposrednim izvršiteljima.

Međutim, njihovo brzo uhićenje, kako god to čudno zvučalo, dodatno komplicira situaciju jer ti teroristi svojim ponašanjem potpuno odudaraju od obrasca ponašanja ISIS-ovih džihadista ili šehida uvijek spremnih na smrt i koji preziru novac kao pokretač svog terorističkog djelovanja. Uhićenici su, upravo suprotno, akciju izvršili za novčanu naknadu, a umjesto smrti, izabrali kukavičluk – bijeg i predaju gotovo bez ikakvog otpora, tresući se pred televizijskim kamerama poput pruta na vjetru.

Završna točka

Neovisno o svemu, Amerikanci ne odustaju od ISIS-a kao jedinog krivca za tragediju u moskovskom Crosuc City Hallu i od obrane “ukrajinske nevinosti”. Tako je prošlog tjedna koordinator Bijele kuće za strateške komunikacije, admiral John Kirby, novinarima ponovio kako je jedini krivac za napad “Islamska država” i da se na to “stavlja točka”. Drugim riječima, Washington o tome ne namjerava više ni s kim polemizirati jer on zna stvarnog krivca.

Međutim, Rusi mu odmah uzvraćaju kako Amerikanci mogu staviti samo zarez, a da će završnu točku na kraju staviti Rusija. Drugim riječima, očekuje nas velika neizvjesnost, pri čemu Ukrajina već sada trpi nikad snažnije ruske zračne napade po cijelom svom teritoriju – najviše po energetskoj i vojnoj infrastrukturi. Što bi tek bilo kad bi uslijedila ruska odmazda za teroristički napad nakon završene istrage, a koja bi sigurno bila usmjerena i na središta političkog odlučivanja – teško je i zamišljati.

Kao što je teško zamisliti što bi konkretno u pogledu svog vojnog protuodgovora za zaštitu Ukrajine tada učinile i Sjedinjene Države. Prije svega zbog svoje potpune fokusiranosti na predsjedničke izbore jer uvlačenje zemlje u rat s drugom nuklearnom velesilom sigurno ne bi bilo dobro prihvaćeno od američkih birača. Poglavito zato što je Biden na početku svog mandata obećao povlačenje zemlje iz svih ratova, pa se tako povukao i iz Afganistana. Želi li sada afganistanski rat, u kojem je SAD prošao neslavno?