Hajmo ovako, hoće li oproštaj od betona, konkretno hoće li rušenje stadiona Maksimir označiti i kraj jedne ideje? Operacija rušenja Maksimira napokon počinje. Nakon gotovo tri mjeseca zastoja, projekt uklanjanja stadiona dobio je zeleno svjetlo. DKOM je odbio žalbu zagrebačke tvrtke Smagra i potvrdio zakonitost odabira slavonske zajednice ponuditelja EURCO d.d. i RESPECT-ING d.o.o., koja je za izradu projekta ponudila – simboličnih 22.222 eura.

Da, dobro ste pročitali. Dvadeset i dvije tisuće eura za projekt rušenja stadiona koji je desetljećima bio središte nogometne, ali i društvene energije Zagreba i Hrvatske. Iste one tvrtke, podsjetimo, koja će rušiti i kompleks Vjesnika za gotovo pet milijuna eura.

Razlika u cijeni je takva da čovjeku dođe da se našali. Možda je Maksimir ipak kompleksniji od Vjesnika. Ili je barem emocionalno skuplji. Jer Maksimir nikad nije bio samo beton. Rušenje stadiona bi se trebao shvatiti kao čin zrelosti, ili možda zaborava? Dinamo je ondje ispisivao povijest, ondje su rasle generacije navijača, ondje su se slavili naslovi i preživljavali porazi.

Rušenje kao prekid kontinuiteta

Stadion je odavno infrastrukturno zastario, oštećen potresom, nefunkcionalan, energetski rastrošan i estetski zapušten. Argumenti za njegovo uklanjanje racionalno su neoborivi.

Međutim, rušenje stadiona nije samo građevinski čin. To je prekid kontinuiteta. To je priznanje da je jedno razdoblje završilo i da drugo tek treba započeti. A tu dolazimo do ključnog pitanja. Hoće li drugo razdoblje uopće započeti na Maksimiru?

Stadion u Kranjčevićevoj trebao bi biti privremeni dom Dinama dok se gradi novi maksimirski stadion. Privremeni. riječ koja u hrvatskom urbanizmu često ima dug život. Naučeni smo da improvizacija postane trajno rješenje, da montažna konstrukcija preraste u sudbinu.

Pa što fali Kranjčevićevoj?

Već sada, dok planovi za novi Maksimir postoje tek u najavama i okvirnim projekcijama, čuje se pitanje: „Pa što fali Kranjčevićevoj?“ Doista, što ako sve ostane na tome? Što ako Zagreb, nakon što sruši svoj najveći stadion, zaključi da mu je manji, funkcionalniji objekt sasvim dovoljan? U zemlji u kojoj su kašnjenja pravilo, a ne iznimka, takav scenarij nije hereza, nego realna mogućnost.

Prema najavama gradonačelnika Tomislava Tomaševića, novi stadion u Maksimiru trebao bi biti dovršen oko 2030. godine. Govori se o objektu s 35 tisuća sjedećih mjesta, uz procijenjeni trošak od oko 200 milijuna eura. No, zasad nema ozbiljnih komercijalnih sadržaja, nebodera, poslovnih zona, trgovačkih kompleksa, koji bi takav projekt učinili financijski samoodrživim.

A bez jasne financijske konstrukcije, svaka brojka ostaje tek optimistična projekcija. Uostalom, imamo pouku iz Rijeke… Pogled prema Rijeci nudi nelagodnu paralelu. Kada je Damir Mišković preuzeo Rijeku, klub je spašen od stečaja, a navijačima je obećana obnova kultne Stadion Kantrida. Prošlo je deset godina. Kantrida i dalje čeka.

Rijekin poučak može se dogoditi i Zagrebu

U međuvremenu, Rijeka igra na modernom, ali manjem stadionu na Rujevici. Privremeni stadion postao je trajna adresa. Projekt povratka na Kantridu ostao je u fazi planova, rendera i administrativnih procesa.

Nitko više ne govori o rokovima za Kantridu s istom sigurnošću kao nekada. Može li se isti obrazac preslikati na Zagreb? Može li se dogoditi da Kranjčevićeva, sagrađena kao tranzitno rješenje, postane nova konstanta? Sudeći prema iskustvu, takva opcija nije nemoguća. I upravo zato izaziva zazor.

Rušenje Maksimira simbolizira hrabrost, spremnost da se prekine s improvizacijom i započne nešto novo. No, ono istodobno otvara prazninu. U urbanom razmišljanju, ali i u kolektivnoj svijesti. Zagreb bez velikog stadiona do 2030., ili dulje, nije samo sportsko pitanje. To je pitanje identiteta, samopouzdanja i sposobnosti da se veliki projekti doista i dovrše.

Novi dom uskoro

Ako novi stadion bude izgrađen, Maksimir će dobiti suvremeni dom koji odgovara ambicijama najvećeg hrvatskog kluba. Ako ne bude, grad će dobiti još jednu lekciju o vlastitoj sklonosti da privremeno pretvara u trajno.

A možda je i to pošteno reći, danas, u trenutku kada bageri tek čekaju svoj posao, zapravo ne znamo što će biti. Ne znamo kada će, kako i kakav Maksimir nastati. Ne znamo hoće li 200 milijuna eura ostati plan ili postati stvarnost.

Znamo samo da se jedan stadion ruši. A tek ćemo vidjeti hoće li se novi graditi i izgraditi. Mi smo navikli biti skeptici!