S nevjericom, zebnjom i ogorčenjem gledamo ovih dana napade na ukrajinske gradove: Mariupolj, Herson, Odesu, Lavov, Kijev…od kojih su neki već razoreni, a stanovništvo u okruženju iz kojeg nema izlaza uz tisuće mrtvih civila i branitelja. Doživjeli smo na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća da u Europi imamo preko 2 milijuna protjeranih iz svojih domova (s izgledima da će ih u dogledno vrijeme biti i 2 - 3 puta više), iz dana u dan svjedoci smo ljudskih patnji i stradanja, punjenja masovnih grobnica, promatramo rijeke žena, djece i staraca koji napuštaju svoja ognjišta i traže spas u okolnim zemljama bježeći prema Zapadu. Ukrajinci su suočeni s kataklizmom kao malo koji narod u dosadašnjoj povijesti. Ruski barbari koji su ga napali bez ikakvoga povoda i razloga prijete nuklearnim bombama i nastavljaju već treći tjedan svoju krvavu agresiju - a Zapad je zbunjen i neodlučan.

 Urbane sredine, biseri ljudske civilizacije, graditeljska i umjetnička baština koja je stvarana kroz razdoblje dulje od tisuću godina, danas su pred konačnim uništenjem od onih koji su krenuli s očitom nakanom istrebljenja cijelog jednog naroda i zatiranja svakog traga njegova postojanja.

 Jesmo li mi u Europi i u kojoj mjeri svjesni što se uistinu danas događa s Ukrajinom? Otkuda taj rušilački, destruktivni nagon, opsesivna želja za uništavanjem, rušenjem, masovnim ubijanjem i progonima? I ono najvažnije: kako zaustaviti barbare i do kada im popuštati?

 Cinici koji nemaju nikakve empatije prema žrtvama niti ih je briga za ljudske patnje i stradanja, vrlo lako će opravdanje za svaki (pa i ovako drastičan, neljudski, neciviliziran, zločinački) čin pronaći u geostrateškim razlozima ili sve prebaciti na međusobni odnos Rusija - Ukrajina (u stilu: "oni su svoji, pa neka to riješe između sebe"), samo kako bi mogli i dalje uživati u svojoj konformističkoj poziciji zaokupljeni stanjem na burzi, cijenama nafte i drugim "važnijim" pitanjima, nesvjesni činjenice da se ovo zlo mora zaustaviti, jer ako to ne učinimo, budućnost nam je svima krajnje neizvjesna. Ništa se tu ne događa bez razloga i samo od sebe i ništa nije tako daleko od nas da već sutra ne bi bio naš problem.

Lavov, povijesni ukrajinski grad - biser kojeg zovu "Muzej na otvorenom" čije je središte pod zaštitom UNESCO-a

(Izvor za fotografiju: https://image.dnevnik.hr/media/images/920x695/Oct2018/61567257.jpg)

Oni koji su u stanju tako bezdušno rušiti gradove, masovno ubijati ljude i protjerivati milijune civila, sve su samo ne ljudska bića i tim se monstrumima mora stati na put! Pred ovog golom činjenicom možemo do mile volje zatvarati oči, ali to ne mijenja ništa. Krvnik iz Kremlja (Putin) i njegova klika, zaustavit će se onda kad budu na to primorani, jer jako dobro znaju, da se onog trenutka kad obustave svoj zločinački pohod, postavlja pitanje njihove odgovornosti, kako u Rusiji, tako i izvan nje. Imamo posla s luđacima, monstrumima koje se mora obuzdati ako mislimo opstati.

 Nisu današnji ruski barbari prvi koji ruše gradove, ali su u tom krvavom poslu toliko surovi i ustrajni, da to izaziva jezu. Može li bilo tko prihvatiti činjenicu da se danas pred očima svih nas, cijelog svijeta, kreće na destrukciju i pretvaranje u ruševine i prah Odese, Lavova, Kijeva, tih prijestolnica europske civilizacije, bisera europske kulture i graditeljstva, tog znamena svega onoga što nas čini ljudskimbićima u onom najuzvišenijem i najplemenitijem smislu?

 U bolesnim mozgovima onih koji to zlo planiraju i čine, mora postojati neka iskonska mržnja kao pokretač divljaštva i barbarstva čiji se motivi ne mogu dokučiti nikakvom racionalnom i smislenom analizom. Želja za uništavanjem gradova i ljudi koje je samo sebi svrha, može biti jedino izraz tribalne, primitivne, plemenske, barbarske svijesti u kojoj prevladavaju životinjski nagoni - ako se takvo što i može nazvati sviješću. Bili smo i mi 90-ih godina prošlog stoljeća suočeni s razaranjem gradova: od Vukovara do Osijeka, Karlovca, Gospića, Dubrovnika, Sarajeva, Mostara i surovim, sustavnim ubijanjem njihovih žitelja. Činili su to barbari istog mentalnog sklopa koji danas likuju nad uništavanjem gradova diljem Ukrajine - oni koji bi cijeli svijet pretvorili u pustinju i prašumu jer se jedino u tom ambijentu osjećaju dobro; njihovo je prirodno stanište divljina i zato osjećaju tako razornu mržnju prema svemu urbanom i civiliziranom. Sjetimo se samo "Aveti s Durmitora" (Radovana Karadžića osuđenog 2019. godine na doživotni zatvor zbog zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti) koji je ubijanje Sarajeva s okolnih brda i njegovu opsadu dugu gotovo pune 4 godine najavio i jednom svojom pjesmom (Spusti se u gradove/ Da bijemo gadove). Sjetimo se golgote Vukovara, hrvatske Guernice, stratišta koje je šokiralo Europu i svijet, grada bezdušno satiranog gotovo stotinu dana na koji su pale stotine tisuća projektila, mjesta na kojem je Zlo pokazalo svoje pravo lice i ostavilo tragove i ožiljke do današnjih dana.

Odesa - crnomorski multikulturalni lučki grad sa zapadnoeuropskom arhitekturom i ukrajinskom većinom od 65%

(Izvor za fotografiju: https://images.aroundtravels.com/wp-content/uploads/2016/3/worldtourism-5.jpg)

 Za barbare koji uništavaju ukrajinski narod opravdanja nema, kao što nema opravdanja za zatvaranje očiju pred ovim zlom s kojim smo suočeni. Ovo što se danas događa u Ukrajini, GENOCID je nad jednim cijelim narodom (od 44 milijuna žitelja) i pokušaj da se od ove zemlje stvori veliki koncentracijski logor po uzoru na sovjetske gulage. Ukrajinskom narodu krvnik iz Kremlja, Vladimir Putin, zanijekao je pravo na postojanje i odlučivanje o vlastitoj sudbini, mjesecima drsko lagao cijelom svijetu kako "neće napasti Ukrajinu" - da bi potom 24. veljače pokrenuo svoju falangu i izvršio invaziju za koju on i njegov sluga Lavrov tvrde da se NE DOGAĐA!? Koje li pokvarenosti i cinizma!? Rusija (po njima) samo "štiti svoje interese" i "brani ruski narod u Ukrajini od nacizma"!? To prelazi granice razuma i odraz je patologije kremaljske vrhuške, jednog bolesnog stanja u glavama osvajača i zločinaca s kakvima se svijet nije sreo od ere Hitlera, Staljina i Mao Ze Donga. Krvavi put kremaljskog monstruma Vladimira Putina započeo je u Čečeniji, nastavio se u Dagestanu, Siriji, danas je na redu Ukrajina - a sutra?

 Već sutra može to biti neka druga zemlja, jer (kako je već rečeno), krvnici iz Kremlja neće tek tako stati. Oni ne smiju stati jer su im ruke već krvave do ramena. Njima ljudski životi - čak ni vlastitog naroda - ne znače ništa.

Borba za slobodu Ukrajine i slamanje Zla koje je pružilo pipke na ovu zemlju, pitanje je opstanka ove civilizacije, što god tko o tomu mislio. Što se prije suočimo s tom činjenicom, to bolje za sve nas i našu djecu.