SIROMAŠTVO, USAMLJENOST I NEDOSTOJNA SKRB: Hrvatska starijima još ne pruža dostojanstvenu starost
Gotovo četiri od deset starijih osoba u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva, a sustav socijalne skrbi, umjesto da im pruži sigurnost i dostojanstvenu starost, prečesto ih ostavlja same, nezaštićene i ponižene. Pokazuju to podaci za 2024. godinu, ali i dramatična upozorenja pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter i pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića.
Prema izvješćima, čak 37 posto osoba starijih od 65 godina u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva. Istovremeno, smještaj u domovima za starije osobe nedostupan je većini – kapaciteti postoje za tek 3,5 posto starijeg stanovništva, što je među najnižima u Europskoj uniji. Ispod Hrvatske po ovom pokazatelju nalaze se još samo Rumunjska i Bugarska.
No još su poraznije slike iz domova koje su otkrili terenski obilasci i pritužbe korisnika: kupanje jednom u dva tjedna, ležanje u mokrim posteljinama, korisnici s nezaliječenim ranama, bez izlaska na zrak i bez osnovne higijenske skrbi. Sve to, upozorava pravobraniteljica, prelazi granicu ljudskog dostojanstva i zadire u ozbiljne povrede ljudskih prava.
– “U jednom od domova korisnici su se tuširali tek tri do četiri puta mjesečno, a u drugom samo jednom u dva tjedna”, navodi Šimonović Einwalter, dodajući da su prema europskim standardima nužna barem dva tuširanja tjedno.
Osim fizičke skrbi, često izostaje i elementarna zaštita privatnosti – nepokretne osobe se presvlače bez paravana, a vrata soba ostaju otvorena. Sve to stvara atmosferu poniženja i institucionalne hladnoće, koju dodatno pogoršava kronični nedostatak medicinskog i pomoćnog osoblja.
Nema ni pomoći u kući
Za većinu starijih, dom nije ni opcija – ne samo zbog cijena koje su prošle godine porasle i do 40 posto, već i zbog niskih mirovina. Međutim, ni socijalne usluge pomoći u kući, koje bi im omogućile da ostanu u vlastitom domu, nisu široko dostupne. Oslanjaju se na projekt Zaželi, no on je ograničen kapacitetima, niskim plaćama i manjkom radne snage.
– “Udruge koje provode te usluge redovito prijavljuju nedostatak osoblja i teškoće u terenskom radu”, upozorava pravobraniteljica.
Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić upozorava da se slični problemi javljaju i kod osoba s invaliditetom, osobito u ruralnim krajevima, gdje se mjesecima čeka osobnog asistenta, unatoč pravomoćnim rješenjima.
– “Sve više korisnika su starije osobe s kompleksnim zdravstvenim potrebama, za koje osobna asistencija nije dovoljna”, kaže Jurišić i dodaje da je nužna kombinacija socijalne i zdravstvene skrbi.
Spor napredak unatoč reformama
Iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike kažu da rade na unapređenju dugotrajne skrbi. Operativni plan za razdoblje 2025. – 2030., izrađen sa Svjetskom bankom, predviđa edukaciju njegovatelja, povećanje plaća i osnivanje nacionalnog tijela za praćenje provedbe.
– “Više od tisuću osoba već se školuje za njegovatelje, a plaće su porasle za 70 posto u odnosu na 2023. godinu”, navodi Ministarstvo.
Plan uključuje i podršku neformalnim skrbnicima, uvođenje usluge “odmor od skrbi” i vaučere za edukaciju osobnih asistenata.
No, kako upozoravaju pravobraniteljske institucije, promjene su prespore, a preporuke za zapošljavanje i jačanje sustava dane su još prije nekoliko godina. Mnogi domovi, osobito privatni, nemaju jasno propisane procedure za pritužbe korisnika, što dodatno otežava zaštitu njihovih prava.
– “Prava starijih osoba još su uvijek neprepoznata”, zaključuje pravobraniteljica.
Kao svjetlo na kraju tunela, Šimonović Einwalter spominje inicijativu Ujedinjenih naroda za izradu prve međunarodne konvencije o pravima starijih osoba. Ta bi konvencija mogla postaviti nove standarde i obveze za države članice – uključujući Hrvatsku.
Starost u vlastitom domu – neostvareni san
Pravobraniteljica vjeruje da velika većina starijih želi do kraja života ostati u vlastitom domu. No to, ističe, država mora omogućiti – ne samo kroz socijalne i zdravstvene usluge, već i kroz primjerene mirovine, dostupnu infrastrukturu i promišljenu dugoročnu politiku.
U društvu koje se sve brže mijenja i stari, pitanje brige za starije nije samo socijalno, već i temeljno civilizacijsko pitanje – hoćemo li kao zajednica starost doživljavati kao teret ili kao priliku za dostojanstveno i mudro sazrijevanje nacije?
