SJEĆANJA: Ivica Kolar i Petar Juriša – prve Podravske žrtve u Domovinskom ratu

Dana 06.07.1991. godine đurđevačka Podravina zavijena je u crno, toga dana zabilježene su prve pogibije najhrabrijih Podravskih sinova u Domovinskom ratu. . Naime, navedenog dana, na području Ljubova u srbo-četničkoj zasjedi poginuli su Ivica Kolar i Petar Juriša, pripadnici 2A Bojne Zbora narodne garde, u koju postrojbu su otišli iz Policijske postaje Đurđevac, a svoje zadaće su obavljali na području Gospića gdje im je bila zadaća osiguranje prometnice Gospić - Titova Korenica, obzirom se na tom području širila srbo-četnička pobuna.

U Vrhovnom zapovjedništvu odlučeno je da se 23. lipnja 1991. godine veći dio Prve pješačke bojne ZNG-a pošalje na teren u Gospić, te su bili smješteni u Zatvorskoj farmi Okružnog zatvora u naselju Ljubovo.

Na teren je otišlo oko stotinu pripadnika na čelu sa zapovjednikom Matom Obradovićem. Gardisti su na farmi osiguravali prilaze sa šest stražarskih mjesta od kojih su dva bila na cesti kao punktovi i tu su se provjeravali prolaznici. Danju su skupine od 5-6 pripadnika odlazile u izviđanje po okolnim brdima, a noću su držane zasjede u pravcu Titove Korenice.

Varljiva sigurnost razbijena je u jutarnjoj magli 30. lipnja 1991. godine. Domaći pobunjenici podmuklo su napali farmu. Paljbom teških strojnica, automatskim puškama, OSAMA i ZOLJAMA zasuli su položaje gardista i objekte na farmi. Neprijatelj je računao s iznenađenjem i lakom pobjedom.

Međutim, bojovnici Prve pješačke bojne su uzvratili vatrom koja je napravila pomutnju i paniku u njihovim redovima. Maglu je zamijenila kiša, a s njom se povećao pritisak hrvatskih bojovnika.

Nakon trosatne borbe znao se pobjednik. Neprijatelj se povukao među brda okolnih sela. Tijekom borbe pripadnici JNA su ostali mirni. Kasnijim pregledom područja sukoba gardisti su pronašli tragove krvi na tlu koji su očito ukazivali na neprijateljske gubitke. Koliki su ti gubitci bili nije poznato, dok su gardisti imali 6 lakše ranjenih.

Nakon odbijanja napada pripadnici 2. A brigade ZNG-a nastavili su obavljati uobičajene dužnosti,  a zadatak im je bio  osigurati šire gospićko područje, te cestu Gospić - Titova Korenica. No, pobunjenici su kroz koji dan ipak uspjeli osvetom nauditi hrvatskim gardistima za pretrpljeni neuspjeh u napadu na Ljubovo, pa su organizirali veliku zasjedu. .

Jedna od najtežih tragedija tih dana dogodila se je upravo 06. srpnja 1991. godine, kada su pri povratku sa sastanka u Zagrebu za Ljubovo, zapovjednik i desetak branitelja upadali u srbo-četničku   zasjedu u kojoj su srpski pobunjenici sa nasipa bombama i puščanom paljbom zasuli vozila hrvatskih branitelja.

Napadnuti i u teškoj situaciji, hrvatski branitelji su motorolom pozvali pomoć, koja im je pristigla u rekordno kratkom roku, te su neprijatelji primorani na povlačenje.

U tom podmuklom neprijateljskom činu 2.A  bojna Zbora narodne garde imala je prve smrtno stradale pripadnike,  a to su bili naši Podravski sinovi, Ivica Kolar i Petar Juriša, dok je ranjeno šest pripadnika.

 

U monografiji 2. GBR „Gromova“ o tom događaju piše:

" Jedna od težih tragedija tih dana dogodila se 6. srpnja 1991. godine. Pri dolasku iz Zagreba za Ljubovo, zapovjednik i desetina branitelja upali su u zasjedu. S nasipa su srpski pobunjenici bombama i puščanom vatrom zasuli vozila gardista. Napadnuti, u teškoj poziciji, motorolom su pozvali pomoć. Gardisti su u kratkom roku došli iz baze s dva vozila na mjesto okršaja i primorali neprijatelja na povlačenje. U tom podmuklom neprijateljskom činu pripadnici 1, pb. 2. A brigade ZNG imali su prve smrtno stradale pripadnike. Poginuli su Ivica Kolar i Pero Juriša. Ranjena su petorica gardista, a među njima zapovjednik Mato Obradović. Stoga je daljnje zapovijedanje preuzeo Miho Caput. Postrojba je svoje položaje na Ljubovu, 9. srpnja 1991. godine predala pripadnicima MUP-a RH te se vratila u bazu Trstenik."

 

Iz razgovora sa sudionicima navedenog okršaja, saznao sam da su Ivica i Petar u trenutku dolaska pojačanja bili još živi, ali zbog težine ozljeda preminuli su na rukama svojih suboraca.

Legendarni pripadnik 2. A brigade ZNG-a i sudionik navedenog događaja Ivica Šafarić – Ninja,  prisjećajući se okršaja dao  je preciznije detalje o okolnostima i posljedicama zasjede:

"Meni osobno nije se svidjelo što se puno prometovalo od našeg zapovjedništva iz Ljubova ka zapovjedništvu u Gospić. Zapovjednik Obradović, uz naše osiguranje, često je odlazio na sastanke, praktično se vozeći kroz njihova uporišta: kroz Lički Osik i druga srpska sela... O tome kako su točno organizirali zasjedu možemo samo nagađati, što i radimo još otada jer tu su nam poginula dva jako dobra prijatelja i borca... Tog dana dečki su vozilima dolazili iz Zagreba. Ispred se kretalo vozilo u kojem su bili zapovjednik Obradović, njegov vozač i dva vojnika za osiguranje, a iza njih kombi. Ne mogu sa sigurnošću reči što se dogodilo, ali po onome što mi je kasnije Mijo Caput prepričao očito da je zasjeda bila pomno pripremljena jer kada su ušli u kotlinu, pobunjenici su ih zasuli rafalnom paljbom iz biše položaja, sa svih strana. Caput i dečki koji su preživjeli napad čude se što ih nije više stradalo u toj zasjedi... Srećom da se ona zbila nedaleko ispod naših položaja kod Ljubova tako da smo po dojavi motorolom za slanje hitne pomoći brzo došli s dva kombija na mjesto zasjede. Dok smo došli, još su svom snagom prašili po našima. Ranjeni dečki ležali su u kombiju, a srećom da se jedna protuoklopna granata nije aktivirala jer od  toga bi sigurno svi unutra izginuli. Iz prvog vozila zapovjednik i vozač nekako su uspjeli izaći van, a Kolar i Juriša ležali su izrešetani. Mi dolazimo, istrčavamo i prelazimo u "strijelce" te se krećemo prema toj visoravni, kamenoj uzvisini od dva metra. Jedan od tih napadača taman je uperio pušku ka Obradoviću no nije stigao opaliti jer sam nekako iz klečećeg stava ispucao rafal prema njemu pa sam ga time omeo i natjerao na povlačenje. Raspalili smo po svim tim uzvisinama i oni su se počelio povlačiti. Logično, jer ono po što su došli to su i ostvarili, a kako smo mi brzo pristigli nisu riskirali stradavanja, nego su se razbježali... Nakon što smo bili sigurni da smo očistili područje od mogućnosti novih napada, vratili smo se i počeli previjati ranjene iz auta i kombija. Ivica Kolar bio je već preminuo, a Pero Juriša je bio živ.  On mi je doslovno na rukama umirao, zadnje su mu riječi bile strahovanje što će se dogoditi s njegove dvije kćeri i suprugom nakon što umre... Čekali smo osiguranje JNA iz Gospića. Neki kapetan ga je preko veze obećavao, ali nisu ga imali namjere poslati. Shvatili smo kako stvari stoje, da nema smisla čekati da nam i drugi ranjenici iskrvare i krenuli smo bez osiguranja za Gospić. Gospićka bolnica nalazi se preko vojarne. Nije bilo svejedno ovima koji su čuvali vojarnu, a nije bilo svejedno ni nama koji smo osiguravali naše ranjenike. Ujutro je došao helikopter i prebacio ih u Zagreb. Potom je Caput preuzeo postrojbu i uveli smo strože sigurnosne mjere, kako na položajima, tako i na prometnici. Mi smo odradili svoje zadaće do kraja i predali položaje na Ljubovu pripadnicima policije." 

Ivica i Petre, neka Vam je vječna hvala i slava, nikad Vas nećemo zaboraviti. Počivali u miru Božjem, Amen!!!