U dostojanstvenoj i emotivnoj atmosferi danas je obilježena 34. godišnjica pogibije pilota i padobranaca Prvog samostalnog zrakoplovnog voda Osijek – Piloti Marko Živković i Mirko Vukušić, te padobranci Rade Grive i Ante Plazibat, ali i pogibije 27 poginulih i nestalih otočkih branitelja.

Njihova žrtva trajno je ispisana u povijest Domovinskog rata, a hrvatska javnost ih pamti po hrabrosti, domoljublju i iznimnom doprinosu obrani Slavonije.

Na današnji dan 1991. godine, tijekom operacije na bosutskoj bojišnici, posada njihova zrakoplova pogođena je neprijateljskom raketom u blizini Otoka. “Crne vrane”, kako je glasio njihov ratni nadimak, života su izgubile izvršavajući zadatak od ključne važnosti za opkoljene hrvatske snage.

Heroji koji su letjeli onda kada nitko drugi nije mogao

Prvi samostalni zrakoplovni vod osnovan je 8. listopada 1991. godine, a njegovi pripadnici djelovali su u iznimno teškim uvjetima, bez adekvatne opreme i podrške, koristeći sportske zrakoplove i poljoprivredne avione AN-2. Letjeli su s pričuvnih aerodroma Geigerova pustara i Ivandvor, prevozili ranjenike, dostavljali oružje, medicinsku pomoć i hranu te obavljali borbene zadaće u trenucima kada su drugi smatrali da je let gotovo nemoguć.

Njihova djela ostala su primjer nesebičnosti i vojne vještine, a njihove žrtve duboko ukorijenjene u kolektivnom pamćenju hrvatskog naroda.

Svečanost sjećanja u Otoku

U središtu Otoka, podno spomenika posvećenog poginulim braniteljima i civilima, položeni su vijenci i upaljene svijeće u spomen na ova četiri pilota, ali i na 27 poginulih branitelja i civila iz Otoka.

Komemoraciji je prisustvovao Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović, zajedno s obiteljima poginulih, suborcima, predstavnicima braniteljskih udruga i brojnim mještanima koji su došli odati počast svojim herojima.

Supruge, roditelji, djeca i prijatelji stradalih pilota ne skrivaju emocije – tuge zbog preranog gubitka, ali i ponosa zbog njihove hrabrosti. Njihova imena danas nose dvije hrvatske vojarne: od 2012. godine vojarna Pleso nosi ime “Pukovnik Marko Živković”, a od 2016. vojarna u Zemuniku nosi ime “Pukovnik Mirko Vukušić”.

Pukovnik Mirko Vukušić – tih, samozatajan genijalac neba

Pukovnik Marko Živković, osnivač Prvog zrakoplovnog voda Osijek, rođen je 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali, BiH, kao najstariji od četvero djece Marte rođ. Baotić i Marijana Živkovića. Kako ih škrta zemlja nije mogla prehraniti, a ni radnih mjesta nije bilo, ubrzo nakon Markovog rođenja, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, obitelj se seli u Vukovar, u tadašnje Borovo naselje, na Trpinjsku cestu. U Vukovaru, Markova majka rađa prvo kćer Maricu koja umire kao šestomjesečna beba, a potom još dva sina, Đuru i Nikolu. Najmlađi Markov brat, Nikola Živković, kao pripadnik MUP-a Vukovar, u direktnoj borbi s neprijateljem, poginut će 17. rujna 1991. godine, na vukovarskoj Mitnici.

Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani, a roditelji, Marta i Marijan, donekle pronašli svoj mir. 

Pukovnik Marko Živković, osnivač Prvog zrakoplovnog voda Osijek, rođen je 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali, BiH, kao najstariji od četvero djece Marte rođ. Baotić i Marijana Živkovića. Kako ih škrta zemlja nije mogla prehraniti, a ni radnih mjesta nije bilo, ubrzo nakon Markovog rođenja, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, obitelj se seli u Vukovar, u tadašnje Borovo naselje, na Trpinjsku cestu. U Vukovaru, Markova majka rađa prvo kćer Maricu koja umire kao šestomjesečna beba, a potom još dva sina, Đuru i Nikolu. Najmlađi Markov brat, Nikola Živković, kao pripadnik MUP-a Vukovar, u direktnoj borbi s neprijateljem, poginut će 17. rujna 1991. godine, na vukovarskoj Mitnici. Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani, a roditelji, Marta i Marijan, donekle pronašli svoj mir. 

Marko je, kao i njegova braća, pohađao Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola Blage Zadre, a srednju, vojnu školu, završio je u Mostaru. Vojnu akademiju nastavio je u Zadru, a potom u Puli, te nakon akademije odmah upućen na službu u Beograd. 12. srpnja 1986. godine, Marko Živković oženio se Anicom rođ. Olah, a 1987. godine rodila im se kći Marina. U slobodno vrijeme, Marko je, reći će oni koji su ga poznavali, letio “na svemu što je letjelo”, jedrilicama, sportskim avionima, a često je i zmajario, pa je osnovao i vlastiti aeroklub “Galeb”.

Već početkom devedesetih, Marko kao pilot, po nacionalnosti Hrvat, dolazi pod prismotru jugoslavenskih službi, pa čak šest mjeseci prije negoli će službeno zatražiti otpust iz aktivne službe u JNA nije uopće više letio, prema izjavi obitelji “doslovno se nije smio primaknuti avionu”. U kolovozu ’91., obitelj je smjestio u Zagreb, pa odmah nakon što je u rujnu dobio rješenje o otpustu iz JNA, vraća se u Hrvatsku, no tadašnji jugoslavenski pasoš i letačka knjižica, nisu mu nikada vraćeni.

Marko Živković i Mirko Vukušić – prijateljstvo i sudbina koja ih je povezala do kraja

Pukovnik Mirko Vukušić, rođen je 17. studenog 1959. godine u Vinkovcima kao prvi od dva sina Adelhaide rođ. Grill i Tonka Vukušića. Pohađao je Prvu osnovnu školu u Vinkovcima, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a potom, nadaren za matematiku upisuje srednju Tehničku školu u kojoj završava samo prvu godinu jer se prebacuje u srednju vojnu školu u Mostar.

Mirkova polusestra Melita, reći će kako je bio lijevak, umjetnička duša, tih i miran, posebno biće koje se nije voljelo isticati. Nakon srednje vojne škole upisuje vojnu akademiju, prvo dvije godine u Zadru, a zatim još dvije u Puli, gdje diplomira kao najbolji pitomac u klasi.

Nakon akademije, raspoređuju ga na prvu službu u Bihać, a ubrzo se i ženi dugogodišnjom djevojkom Marinom rođ. Mirković. 1989. godine Mirko traži premještaj iz Bihaća u Zagreb, ali zbog toga mora prijeći na transportni avion Antonov An-26. Po dolasku u Hrvatsku, nakon naznake ratnih događanja, Mirko se vrlo brzo povezuje s hrvatskim službama, kojima dostavlja važne informacije. Budući da je stalno pod prismotrom, u rujnu, koristeći prigodu kada zbog blokade ceste nije mogao otići na posao, napušta JNA i pridružuje se HV. U početku svojim “jugićem” obilazi položaje i radi na edukaciji protuzračne obrane, a potom se, na poziv Marka Živkovića, pridružuje Prvom zrakoplovnom vodu Osijek.

Budući da je Mirkova supruga Marina u to vrijeme radila u jednoj austrijskoj firmi, radeći čartere na jahtama vidjela je GPS uređaje, a jedan je, svojim novcem i kupila, pa je Mirko po njega došao u München. “Mirko je već bio par puta bio s Markom u Đakovu i već su govorili o organizaciji letova, ali im je bio problem letjeti noću. Kupila sam jedan GPS koji sam tada sama platila, a Mirko je onda došao po njega u München. Sjećam se, imao je bijeli jugo, na njega je montirao GPS, a kada je vidio da to funkcionira, bio je oduševljen.

Pukovnika Marka Živkovića i Mirka Vukušića sudbina je povezala još u ranoj mladosti. Zajedno su pohađali srednju vojnu školu, a nakon toga i vojnu akademiju. Zajedno su radili na osnutku Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek i nažalost, 2. prosinca 1991. godine, zajedno su poginuli. Njihovi posmrtni ostaci, u grobovima jedan pored drugoga, sahranjeni su na zagrebačkom Mirogoju 6. prosinca 1991. Kada su poginuli, obojica su imali samo trideset i dvije godine. 

Njihova priča živi dalje

Od 12. prosinca 2012. godine, kada je, u povodu Dana Hrvatskog ratnog zrakoplovstva pročitana Odluka, vojarna Pleso u kojoj je Zapovjedništvo HRZ, nosi naziv “Pukovnik Marko Živković”. Od 19. prosinca 2016. godine, vojarna u Zemuniku nosi  naziv “Pukovnik Mirko Vukušić”.

Njihovom pogibijom vod je prestao djelovati. Do tada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri hrvatski letači obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar.

U spomen na heroje i njihovu nebesku odvažnost snimljen je i dokumentarni film „Ispod radara“, koji svjedoči o ulozi “Crnih vrana” u najtežim trenucima stvaranja hrvatske države.

Njihova imena i djela ostaju trajno upisana u hrvatskoj povijesti i srcima svih onih koji znaju što je značilo braniti Domovinu 1991. godine – srcem, znanjem i životom.